Zadranin Mislav Duilo napisao najljepše ljubavno pismo

Najljepše ljubavno pismo napisao je Mislav Duilo, učenik zadarske Strukovne škole Vice Vlatkovića koji je osvojio prvo mjesto na literarnom natječaju za najljepše ljubavno pismo u kategoriji srednjih škola.
Riječ je o 7. literarnom natječaju koje je povodom Valentinova, dana zaljubljenih, organizirao Klub čitatelja Čitafora koji djeluje pri knjižnici u Sesvetama, dijelu Knjižnica grada Zagreba, a na koji je pristiglo ukupno 120 radova – ljubavnih pisama.
– Natjecanje je provedeno u tri kategorije – za učenike osnovnih škola, srednjih škola i za odrasle, a pismo je moglo imati maksimalno 90 redaka, pojašnjava profesorica hrvatskog jezika u Strukovnoj školi Vice Vlatkovića Ivana Pandžić, ujedno i mentorica nadarenog Mislava koji iza sebe ima već niz priznanja i osvojenih mjesta za literarne radove.

Nisam sumnjala u Mislava
– Znam koliko je Mislav literarno talentiran i nisam sumnjala da će napisati kvalitetan i zapažen rad, ali su nas oboje ipak ugodno iznenadili pohvalni komentari komisije i prvo mjesto, kaže dalje prof. Pandžić i navodi kako su svi radovi poslani pod šiframa, a kada je komisija prvonagrađeni rad »dešifrirala« ostali su, kaže mentorica Pandžić, vrlo iznenađeni.
– Sve srednjoškolske radove, osim našega, napisale su naime cure, pa su članovi komisije ostali iznenađeni kad su shvatili da se iza šifre prvonagrađenog rada krije momak. Mislavov rad ocijenjen je kao vrlo zreo za njegovu dob, te je prema riječima žirija znatno odskakao od ostalih radova, kaže prof. Pandžić i dodaje kako nju osobno ne iznenađuje kvaliteta nagrađenog rada koji, kao i prethodni Mislavovi nagrađeni radovi, sadrži dobre stilske figure i nestereotipne rečenice.
Mislav je inspiraciju za svoje pismo, naslovljeno kao »Pismo koje nisam poslao« dobio, kaže, iz romana i filmova, ali i svog vlastitog života.
– Pismo je pisao izmišljeni mladić Paško izmišljenoj djevojci Marini, a adresirano je u Zadru 23. kolovoza 1953. godine. Razdvojila ih je daljina jer je Marina morala preseliti u Ameriku, a u to doba to je bilo kao da ide na kraj svijeta i njihova ljubavna veza je zbog toga prekinuta, objašnjava Mislav koji je i u prethodnim radovima »njegovao« tragičan kraj, doduše ipak ne tako strašan kao u nagrađenom literarnom radu »15 minuta« u kojem je glavni lik pao niz stubište i slomio vrat.
– Nikad ne očekujem nagradu, kaže Mislav skromno, te se zahvaljuje svojoj mentorici Ivani Pandžić koja je prepoznala njegov literarni talent koji nije ni znao da ima.

Darovali mu tri knjige
Zahvalnicu za osvojeno prvo mjesto Mislav je preuzeo na svečanosti u sesvetskoj knjižnici 13. veljače, gdje je kao dar dobio tri knjige. Mislav inače stanuje u đačkom domu, te će svoje pismo pročitati i na ovogodišnjoj regionalnoj Domijadi 4. travnja.
Inače, ovaj mladi Zadranin, sada učenik 4a razreda Strukovne škole Vice Vlatkovića, kao učenik 2. razreda osvojio je prvo mjesto na natjecanju za učenike i mladež »Europa u školi«, u kategoriji literarnog izričaja, s pričom »Otkucali su svi satovi« o uraru Šišku. U njoj je obradio temu propadanja i nestajanja urarskog obrta. U trećem je razredu na istome natjecanju osvojio drugo mjesto s literarnim radom pod nazivom »15 minuta.« Tema za njegovu dobnu skupinu bila je »Gdje su mladi i što rade na internetu?«, a Mislavu je za originalnu priču kao motiv poslužila poznata izreka Andyja Warhola kako će u budućnost svatko imati svojih 15 minuta slave.
Sve ove nagrade potvrda su da je ovaj zadarski srednjoškolac, koji se školuje za zanimanje tehničara za računalstvo, veliki spisateljski talent, a njega će nastaviti dokazivati već sljedećim radom koji priprema za Lidrano.

»Članovi komisije ostali su iznenađeni kad su shvatili da se iza šifre prvonagrađenog rada krije momak. Mislavov rad ocijenjen je kao vrlo zreo za njegovu dob, te je prema riječima žirija znatno odskakao od ostalih radova
Prof. Ivana Pandžić, mentorica Mislava Duila

Pismo koje nisam poslao
Marina,
pokušavam zaspati. Iza spuštenijeh vjeđa gledam u tvoje oči. Bolestan sam i možda ću se ovim pismom izliječiti. A možda i neću. Možda ću pasti u još veću grozničavost zaljubljenosti.
Možda, možda, možda…
Snaga ljubavi goni me na nepromišljenost, na nagle ispade emocija. Moram ti priznati, kad sanjarim, samo tebe vidim. Predivna si, pametna i zaigrana. Najljepši su to snovi.
Između nas je ocean, a ja te volim. O, kako bih ponovno volio provoditi dane s tobom. Jesti u jeftinim restoranima, trčati po divljini, plesati po pješčanim plažama na mjesečini… ali između nas je ocean ispunjen vremenom umjesto vode. Mrzim ga!
Da mogu, vratio bih vrijeme i vječno živio u bezbrižnosti. S tobom! I ne bih ispravljao greške, radio bih sve isto. Potpuno isto. Živjeli smo izolirani u našem malom savršeno-nesavršenom svemiru. Živjeli… A onda nas je život razdvojio. Koji paradoks!
U mislima o tebi tražim spokoj, a pronalazim samo nemir. Želio bih, kao nekad, razgovarati s tobom do sati u kojima se već raspoznaje novi dan. Tada riječi imaju jače značenje i lako je reći: "Volim te!".
I ti si meni govorila da me voliš.
Plesala si u mom dnevnom boravku kao da ne postoji sutra. Tvoji pokreti budili su leptiriće u mom trbuhu, a osmijesi spuštali trnce niz kičmu. Naučila si me da bezbrižnost i sreća postoje samo u trenutcima.
U trenutcima kada zagrljeni ležimo u potkrovlju moje kuće i sanjarimo o boljoj budućnosti: o kući pokraj mora s terasom na kojoj čitamo knjige i udišemo miris soli, o toplini kamina u kojemu pleše plamen koji ne mari za našu ljubav…
Sjetim se ponekad i naših šetnji gradom. Uvijek si znala gdje slušati glazbu, gdje tražiti zabavu, a gdje se oporavljati od one jučerašnje. Poznavala si Zadar bolje nego što ću ja ikada. Znala si gdje se poslužuje najbolja hrana, gdje je najromantičniji zalazak sunca, gdje je najveća osama za dvoje ljubavnika.
Teško je zaboraviti nekoga poput tebe. Vjerojatno bi to za mene bila najbolja opcija, ali ne mogu to dopustiti jer tako bih te izgubio po drugi put. Kad si otišla, moje se srce slomilo. Bio sam ljut na tebe, na sebe, na prokletu Ameriku, na cijeli svijet. Možda se u svemu tome krije neka poruka, a možda je i samo loša sreća.
Možda, možda, možda…
Možda sam izliječen, možda!
Zauvijek tvoj Paško