Vođe zamijeniti direktnom demokracijom

Onoga koji bi mogao prigovoriti kako su zahtjevi za većim plaćama „materijalistički”, treba upitati može li itko stanodavcu, „teti” u trgovini, ljekarni ili u referadi, pri upisu školarine, reći da, eto, nemamo novca, ali ćemo im u zamjenu očistiti radni prostor ili donijeti kolač, kavu ili ručak na posao, ili njihovoj djeci održati instrukcije iz engleskog?

Prosvjedima koji se posljednjih dana događaju u Zadru i  šire dajem i kritiku i podršku.  Prosvjedi u Hrvatskoj pokazuju nezadovoljstvo ljudi kojima je dosta da ih se izigrava i  laže od strane aktualne politike. Drago mi je da su mnogi  prestali govoriti o problemima u društvu sebi u bradu i  okupili se kako bi iskazali svoj  stav. Ipak, smatram da nedostaje svijesti o onome što je  svima zajedničko jer, vidljivo  je, prosvjednici su poprilično  različitih stavova, pa tako i  razloga zbog kojih se  uključuju u ovu borbu. Gnjev i  prosvjedi usmjereni su isključivo protiv aktualne vlade  koju se proziva za lošu ekonomsku situaciju, te se pri  tome zovu prijevremeni izbori. Ali pitanje je što uistinu  možemo postići s novom vladom. Nova politička lica će  slavu graditi na hipnotizirajućim pričama o tome kako je  HDZ upropastio državu i kako oni imaju rješenje za izlaz  iz krize. Zar ćemo opet vjerovati političkim elitama i  prespavati sljedećih dvadeset  godina?
Korjenita, a ne površna  promjena
Kao mogući ishod prosvjeda vidim nekoliko opcija. Jedan je da vlada „padne” i da  dođe do novih izbora. Ti izbori će stvoriti sliku kako su  prosvjednici uspjeli i time primiriti situaciju na neko vrijeme dok će se kroz isto to  vrijeme i dalje akumulirati novi/stari problemi – državni  dug, povećan broj nezaposlenih, visok standard nerazmjeran plaćama na tržištu rada. Ovo je samo kratkoročna  promjena. Drugi mogući  ishod jest da ne dođe niti do  ove kratkoročne promjene, s  obzirom da to nije u skladu sa  autoritarnom i ego-politikom  koju vode sve političke stranke, pa tako i trenutno vladajuća. To smo vidjeli i na  primjeru studentskih prosvjeda gdje su oni kojima se  obraćalo ignorirali zahtjeve  studenata. Kao ishod prosvjeda ne treba izostaviti ni mogućnost generalnog štrajka,  na što se i poziva na jednom  transparentu u Zagrebu. Najgora opcija bilo bi razočaranje  i odustajanje, jer smatram kako ovo ne treba biti jednokratna borba za svoja prava.
Iako se u Zadru o tome  najmanje govori, dovoljno je  podsjetiti se broja nezaposlenih u Hrvatskoj; sada se broji preko 330.000 tisuća ljudi.  Uz ovu brojku, sve je veći broj  ljudi koji rade i ne dobivaju  plaću. S obzirom da smo svakodnevno uvjetovani ekonomskom strukturom i odnosima koji ju održavaju, mislim  da i tu treba razmišljati o mogućnostima promjene. Promjena koja je nužna da bi se  situacija u društvu mijenjala  dugoročno, trebala bi biti korjenita, a ne površna; potrebno  je mijenjati samu strukturu.  Ova promjena može doći samo od ljudi kojih se određeni  problemi direktno tiču, a ne  od novih (prijevremeno) izabranih. Važno je osvijestiti kako država, kao politička organizacija, danas više nema  moć koju je imala ranije. Danas ovisimo o promjenama na  impersonalnom tržištu rada  na koje vlast ne može tek tako  lako utjecati. Zbog toga raniji  izbori ne znače slavlje i pobjedu – oni nas dugoročno ostavljaju u istom položaju.
Kapitalizam? Ne, hvala!
Zapanjuje me uvjerenje da  su moguće samo dvije opcije  ekonomske organizacije. Jedna je socijalizam o kojem se  puno niti ne govori, osim u  negativnom kontekstu, a druga je kapitalizam u kojem trenutno grcamo, ali ga ne propitujemo da ne ispadne da  smo nostalgični za prvim. Pa  možemo li sebe upitati od  čega nam se sastoji dan. Da li  ikad jedva čekam da idem sutra na posao? Mora li rad biti  muka i trpljenje? U kakvom  sam odnosu s drugim radnicima? Sa šefom? Koliko dugo  traje moj radni dan? Jesam li  plaćen/a za svoj rad? Pijem li  neke lijekove da bih preživio  dan? Jesmo li opušteni i sretni  ili živimo u grču? Koji je tome  razlog? Kapitalizam? Ne, hvala!
Onoga koji bi mogao prigovoriti kako su zahtjevi za  većim plaćama „materijalistički”, treba upitati može li  itko stanodavcu, „teti” u trgovini, ljekarni ili u referadi,  pri upisu školarine, reći da,  eto, nemamo novca, ali ćemo  im u zamjenu očistiti radni  prostor ili donijeti kolač, kavu  ili ručak na posao, ili njihovoj  djeci održati instrukcije iz engleskog?
Direktna demokracija u  praksi
Živimo u kulturi u kojoj  smo navikli na vođe – „tuđe”  ili „vlastite”. S obzirom da se  svaka vlast pokazala kao korumpirana, nemam više povjerenje u vođe, stare ili nove.  Stoga se zalažem za direktnu  demokraciju. Direktna demokracija ne znači samo političku organizaciju, već  upućuje na mogućnost njezine  primjene u bilo kojem  okruženja – u obiteljskim odnosima, ljubavnom odnosu,  na radnom mjestu; supermarketu, tvornici, udruzi, fakultetu, i gdje god to bilo. Kao što  to izvrsno govori prosvjedni  letak u Rijeci, direktna demokracija je metoda odlučivanja po kojoj svi kojih se odluka  tiče sudjeluju u njenom donošenju, a odluke se donose  izravnim sudjelovanjem kroz  raspravu nakon koje slijedi  konsenzus ili glasanje; bilo to  o zaštiti okoliša, radničkim  pravima, zaustavljanju devastacije grada, zaustavljanju komercijalizacije obrazovanja.  Temeljna razlika direktno-demokratske organizacije u odnosu na predstavničku jest u  tome što direktno-demokratska organizacija nema tradicionalnog vođu, već je odgovornost na svima koji raspravljaju i odlučuju. Grupa  koja raspravlja o određenom  problemu izabire delegata,  koji je pod imperativnim mandatom što znači kako nema  moć samostalnog donošenja  odluka, ne pristaje na pregovore, nagodbe i dogovore  na vlastitu odgovornost, već  samo u ime onih koji su ga  poslali, ne može biti kupljen,  polaskan ili zastrašen (poput  sindikalnih vođa), a svaki prijedlog koji mu se ponudi prenosi na bazu kako  bi se razmotrio, može biti opozvan u  svako doba i bira se na kratko  vrijeme, to jest – stalno se  izmjenjuje, i još; ne mora biti  veliki i obrazovani političar,  niti karizmatska ličnost. Na taj  način djeluje demokracija  „odozdo”. Odgovornost je na  svima koji sudjeluju, za razliku od demokracije „odozgo” gdje je vlast predana drugome čija je najveća kazna to  da na slijedećim izborima ne  mora biti izabran. Direktno-demokratske zajednice  mogu se pronaći u praksi u  mnogim dijelovima svijeta i na  različitim radnim mjestima.  Samo jedan od primjera je  preuzimanje radne organizacije, a u tom je kontekstu  svakako zanimljiv film „The  Take” (u prijevodu „Preuzimanje”) koji prikazuje kako  30 nezaposlenih automehaničara u predgrađu Buenos  Airesa preuzima tvornice i  proizvodnju kako bi sami  upravljali svojim radom. 
Aktualni prosvjedi borba su  za dostojanstvo i pravo da  nam život ne bude trpljenje.  Na nama je prihvatiti stanje  stvari ili zajedno sudjelovati u  promjeni.

Tko piše?

Svoju ulogu u zadarskim prosvjedima, kao i „pokret” antivladinih prosvjeda u Hrvatskoj, komentira jedna od prosvjednica (podaci su poznati redakciji) koja se zalaže za zamjenu predstavničke demokracije direktnom demokracijom