Važna je ljubav za glazbu, a ne odakle dolaziš

Rijetki su oni Zadrani koji su, čitajući popis izvođača s nedavnog koncerta Bodulska balada, posvećenog pjesniku Stjepanu Benzonu, primijetili da nam u goste dolazi jedan od bardova hrvatske glazbe Ljubomir Pende Buco. Radi se o umjetniku koji je zajedno s pjevačem, gitaristom i aranžerom Srđanom Gjivojem sačinjavao nekada vrlo popularni duo “Buco i Srđan”, koji je svoju plodnu suradnju počeo ranih sedamdesetih kao prvi takav duo na tadašnjoj glazbenoj sceni. Teško je njihov rad decidirano svrstati u neke stroge okvire, s obzirom da su nastupali i kao duo tipa “Simon & Garfunkel” (ili “Everly Brothers”), na festivalima, ali i na rock spektaklima kao što je to npr. bio tada popularni BOOM festival. Njihova diskografija je, kada je u pitanju takav profil izvođača, relativno bogata. Izdali su niz singlica i tri albuma cijenjena kod glazbenih znalaca, a na kojima se nalazio cijeli niz antologijskih skladbi koje se često i danas slušaju, a da većina novih naraštaja ni ne zna tko ih izvodi.
Impresivna diskografija
Već je prvi album “Večer je naš prijatelj” (Jugoton 1974.) bio možda i najreprezentativnije izdanje ovoga dueta, a donio je njihove velike uspjehe pjesme “Cvijeta Zuzorić”, “Povratak”, “Zelenci” i naslovnu, a od kojih je većinu napisao upravo Buco Pende. Kada smo kod autorstva, zanimljivo je da se čitajući biografiju ovog dueta na raznim portalima i antologijama (pa čak i u inače prilično preciznoj Janjatovićevoj Yu rock enciklopediji), stiče dojam da je autor većine materijala Đelo Jusić, iako je on većinski autor samo na singlicama i na drugom albumu, mada je napisao uistinu lijepe pjesme poput “Dobro jutro Margareta” (stihovi S. Benzon), “Najljepša ruža”, ili “Petrunjela” (stihovi Ž. Sabol). Drugi album “Buco i Srđan” (Jugoton 1976.) donio je možda najveći hit, Jusić-Britvićevu “Lulu starog kapetana”, dok je posljednji “Ljeto u gradu” (Sarajevo- Disk 1981.) izdan u vrijeme pojave drukčijeg senzibileteta tzv. Novog vala, usprkos kvalitetnom materijalu, prošao relativno nezapaženo.
Bila bi naravno velika šteta ne iskoristiti Bucinu nazočnost u našem gradu i ne postaviti mu par pitanja, pri čemu se zahvaljujemo Otočnom saboru, jednom od organizatora ovoga koncerta, na posredovanju. Buco se pokazao kao vrlo pristupačan, skroman i elokventan tip neopterećen prošlošću, koji je bez obzira što je tek doputovao s krajnjeg juga Dalmacije na krajnji sjever, odvojio vrijeme prije tonske probe sa svojim sastavom Sigma, da bi čitateljima Zadarskog lista rekao koju mudru besjedu.
Za početak nam reci – jesi li do sada nastupao u našem gradu?
– U Zadru sam svirao kao mladić, još tamo ’70. i neke, kada smo kao grupa Libertas nastupili na gitarijadi u dvorani Jazine i dobro prošli. Bilo je lijepo, dašta.
“Akustičarski rock”
Reci nam u par riječi, kako je to sve počelo?
– Prije “Buce i Srđana” svirao sam u grupi Libertas. Tada nas je čuo Srđanov brat koji je bio jedan vrlo uspješan poslovni čovjek u ondašnjim vremenima, koji je Atlas iz ničega izdigao u jednu respektabilnu firmu. On je predložio osnivanje dueta i tako smo počeli raditi. Upoznali smo Sašu Zalepugina koji nas je zvao u prve emisije Nedjeljnog popodneva. Bio nam je jako drag, tako da smo ga kao počasnog gosta zvali na obilježavanje i 30-godišnjice i 40-godišnjice.
Zanimljivo je da ste vi neke ploče izdali i kao trio, tj. vas dvojica, plus čuveni kompozitor i šansonjer Hrvoje Hegedušić.
– Da, ali mi smo se već i prije afirmirali. Naše prve snimke, sa singlice s kojom smo se, uvjetno rečeno, probili, su bile “Povratak” kojeg je napisao jedan vrlo drag čovjek Josip Sliško, koji je danas, što je zanimljivo napomenuti, profesor fizike u Meksiku, (a ne bi se očekivalo od fizičara da piše lirsku poeziju – op. B.G.) i pjesma “Zbog jedne divne crne žene”.
Vaša je popularnost bila velika. Sjećam se se jedne emisije uživo, dok si bio u vojsci, u kojoj si bio gost na daljinu, ali i drugih, mnogobrojnih nastupa, što u doba jednog jedinog televizijskog programa i nije bilo baš uobičajeno.
– Da, to je bilo lijepo iskustvo.
Ali danas puno ljudi za to ne zna.
– Pa pasalo je puno godišta. Zašto bi i znali. Nitko nije dužan pamtiti više nego što mu je potrebno.
Kao izvođače i autore teško vas je opisati. Vi ste, po meni, bili neka domaća verzija zapadnih rock glazbenika koji su koketirali s anglo saksonskim “folk rockom”, tj. nešto kao “akustičarski rock”. Kako bi ti to opisao?
– Meni je teško praviti ta neka svrstavanja, jer trebaš znati, a to je povezano s prije spomenutim nastupom u Jazinama – ja sam zapravo počeo voljeti muziku preko Roling Stonesa i Beatlesa. A ovo je bilo nešto posve drukčije, ali bih se složio s tobom. Mislim da bi se i to mogao nazvati rock, samo jedan blagi rock, ono što danas govore unplugged. To tako zvuči otprilike.
Važna je ljubav
Što danas radiš po pitanju glazbe?
 – Izdao sam CD “Pripovijesti iz grada” koja je žargonski označena dubrovačkim govorom, vrlo čvrsto. Sve govori o Dubrovniku, o ljubavi prema gradu, prema ženi i djetetu, kroz grad. Dakle, prilično je hermetična poezija. Treba poznavati ne samo žargon Dubrovnika, nego i lokacije. Sada pišem materijal za još jedan CD, a kada ću ga završiti ne znam, jer previše slikam. Imam neke izložbe, tako da nisam siguran.
Kako gledaš na današnju glazbenu scenu i na današnje izvođače?
– Na žalost, o tome ne mogu govoriti jer su moji glazbeni prioriteti određena vrsta glazbe koju ja volim slušati i nisam upoznat s današnjom scenom, osim što bi mog dragog Olivera uvijek istakao, jer on je meni u kategoriji McCartneyja, Springsteena… Ima puno krasnih pjevača. Nekad slučajno čujem na televiziji ove nove, svi pjevaju famozno, ali, na žalost, ne mogu govoriti o njima, jer ne poznam tu glazbu.
S obzirom da ste bili jako popularni, a da ste bili rodonačelnici jednog glazbenog pravca koji se nastavio na zagrebačku školu šansone i kantautorski izražaj, misliš li da ste danas donekle zaboravljeni u odnosu na npr. zagrebačke izvođače sličnog usmjerenja.
– Ne mogu govoriti o tome zato što ja televizor gotovo uopće i ne gledam. Moja preokupacija sada je slikarstvo. Međutim, ne bih se složio, jer mi smo u svoje vrijeme imali toliko nastupa na televiziji da je već postalo dosadno.
Lijepo je što si tako skroman, ali vi ste nedavno na Revelinu imali svečani koncert povodom 40.-te godišnjice rada, a ja sam to saznao preko amaterske snimke na YouTubeu. Da se radi o nekom zagrebačkom izvođaču toga ranga, to bi bilo sasvim drukčije popraćeno, onako kako vi i zaslužujete.
– Dobro, mi smo imali reprize koncerta u Zagrebu, u glazbenom zavodu, koji je jedan vrlo ozbiljan prostor, i bilo nam je drago tamo nastupati jer je to mjesto s jednim svojim posebnim glazbenim dignitetom, a imali smo i koncert na Manhattanu u New Yorku. Ali ja se nikada, kada bih se osvrnuo nazad, na televiziju ne mogu ni najmanje požaliti, jer mi smo zapravo bili ljubimci televizije. Ne mogu se žaliti, bilo je lijepo, a druga je stvar što nama nije nikada bilo previše stalo.
Ipak, je li umjetnik koji kreće iz manjeg mjesta u startu u lošijoj poziciji od nekog iz Zagreba, ili Splita?
– Ja ne vjerujem u te lošije pozicije, jer nikoga koji se istinski bavi glazbom ništa ne priječi da ode iz Dubrovnika, ili iz još manjeg grada u Zagreb, ili u London, jer i Beatlesi su iz Liverpoola došli, u Hamburg pa u London… Važna je ljubav za glazbu i to se probije i uopće nema veze odakle si došao.