U svijetu postoji oko 30 milijuna osoba s disleksijom

Prema jednom istraživanju provedenom u Britaniji, čak trideset posto studenata čine studenti s disleksijom, što podrazumijeva: teškoće s čitanjem, neugoda pri čitanju na glas, gubljenje redaka za vrijeme čitanja, nedostatak vremena prilikom pisanja ispita, eseja i slično

Slaveći treću  godišnjicu uspješnog rada  Studentsko savjetovalište  Sveučilišta u Zadru u srijedu  je u multimedijalnoj dvorani  novog sveučilišnog kampusa  organiziralo predavanje  prof.dr.sc. Mirjane Lenček s  Edukacijsko-rehabilitacijskog  fakulteta u Zagrebu naslovljeno „Disleksija kod studenata”. Prije predavanja koje je, sudeći po broju okupljenih studenata, izazvalo  veliko zanimanje prikazan je  dio dokumentarnog filma o  disleksiji. Kao što su iz Studentskog savjetovališta najavili, profesorica Lenček je  nastojala odgovoriti znaju li  studenti i profesori prepoznati radi li se o svakodnevnim  problemima čitanja ili o disleksiji, kako razlikovati  nečitak rukopis od rukopisa  disleksične osobe, u kojoj  mjeri disleksija može otežati  studiranje i kako se može  pomoći studentima koji imaju  disleksiju. Inače, profesorica  je vodila uspješan Tempus  projekt na temu podrške studentima s disleksijom.
Disleksija nije bolest
Govoreći o problemima s  kojima se susreću osobe s  disleksijom, a koje u našoj  zemlji još uvijek proizlaze iz  nedovoljnog razumijevanja i  prihvaćanja njihovih poteškoća od strane okoline i  institucija, Mirjana Lenček je  predočila rezultate niza istraživanja koje su provele  neke europske zemlje, ali i  nekoliko istraživanja koja su  pod njezinim vodstvom provedena u Hrvatskoj, osobito  među studentskom populacijom. Skrenula je pažnju na  činjenicu kako osobe s disleksijom nemaju problema  samo s čitanjem tekstova, već  i s čitanjem različitih mapa,  karata, sata, prometnih znakova.
– Disleksija nije bolest, simptom zaostajanja, lijenost, rezultat nedostatka pažnje.  Ona ne nestaje sa sazrijevanjem osobe niti s produžavanjem vremena učenja.  U svijetu postoji oko 30 milijuna osoba s disleksijom i  one unatoč teškoćama uspijevaju doseći visokoškolsko  obrazovanje, posebno u sustavima u kojima za njih postoji dobro organizirana podrška kao što je slučaj sa  zemljama kakve su, primjerice, Velika Britanija ili Nizozemska. Prema jednom istraživanju provedenom u Britaniji čak trideset posto studenata čine studenti s disleksijom. Osobe s disleksijom  imaju, naravno, neke „jake” i  neke „slabe strane”. Od  njihovih „jačih strana” valja  izdvojiti jaki predodžbeni kapacitet, originalnost i kreativnost, dobar vizualni kapacitet, značajan kapacitet  globalnog razumijevanja,  sposobnost intuitivnog donošenja odluka, izražen umjetnički način mišljenja, dobre socijalne vještine i dobra  prostorna percepcija.
Poboljšati status  disleksičara
Stoga i ne čudi da su  studenti s disleksijom  najčešći na umjetničkim ili  arhitektonskim studijima. Od  „slabih strana” ističu se  teškoće s čitanjem, neugoda  pri čitanju na glas, gubljenje  redaka za vrijeme čitanja,  nedostatak vremena prilikom  pisanja ispita, eseja i slično,  teškoće s planiranjem i strukturiranjem pisanog rada,  neuspjeh na pismenim ispitima, otežano ispitivanje pisanih materijala kakvi su,  primjerice, različiti administrativni obrasci i upitnici, puno pravopisnih grešaka pri  pisanju, nesigurnost  određivanja lijeve i desne  strane, nesnalaženje na geografskim kartama ili pronalaženje puta u nepoznatim  mjestima, zbunjenost pri izlaganju… Mi smo provodeći  anketu među više od 1600  studenata zagrebačkog  sveučilišta i došli do broja od  39 osoba koje bi mogle imati  disleksiju. Vodeći se prema  studijama iz inozemstva usredotočili smo se na fakultete  kakvi su arhitektura, likovna  akademija, dramska akademija i dizajn. Naravno, željeli  smo im pomoći i poboljšati  njihov status. Ono što je  zajedničko svim studentima s  disleksijom je njihova silna  upornost, kazala je, između  ostalog, na zanimljivom predavanju praćenom video projekcijom profesorica Lenček.