U POTRAZI ZA KORIJENIMA Kako su Matesichi upoznali Matešiće…

Osjećamo se obogaćeno i presretno jer smo otkrili svoje korijene. Primili su nas toplo, osjećamo se dobrodošlo, grad je predivan, Diklo je prekrasno te smo zaista sretni što smo došli ovdje i upoznali našu davno izgubljenu rodbinu, priča nam Ken Matesich, unuk Blaža Matešića koji je davne 1912. godine napustio rodno Diklo te trbuhom za kruhom otišao u daleku Ameriku, točnije New Jersey u potragu za boljim životom. Upoznali smo njega, suprugu Joannu i kćer Corinne u Diklu, gdje je Ken došao potražiti svoje korijene. Tamo se susreo s rođacima Petrom i Rafaelom Matešićem.

Druga generacija rođena u Americi
– Ja sam druga generacija rođena u Americi. Blaž je živio u New Jersyju te je oženio Luisu iz okolice Milana. Oni su imali dvoje djece, moga oca Rodolfa, kojega smo zvali Rudi koji je oženio moju majku Joan te dobio tri kreći i mene, otkriva svoju obiteljsku priču Ken Matesich ističući kako su oduvijek bili zainteresirani za geneologiju, ali nikad nisu došli u Hrvatsku. Ovo im je prvi posjet.
– Prije dolaska u Hrvatsku htjeli smo kontaktirati neku rodbinu te popuniti obiteljsko stablo jer smo znali jako malo o svojim precima. Potražili smo na internetu, ali nismo baš uspjeli. Preko interneta smo kontaktirali gospođu Sonju u Zagrebu koju smo angažirali da u arhivu istraži podatke iz Dikla te nađe moje pretke. Ona je našla svu Blaževu braću i sestre. Naime, mi smo mislili da ih je bilo samo troje, ali ih je ustvari bilo osmero, te njihove roditelje i djedove i bake, sve do unazad tri generacije, odnosno do sredine 1700-ih, govori Ken dodajući kako planiraju ostati tri tjedna u Hrvatskoj. Htjeli su, kaže, vidjeti Diklo, mjesto gdje mu je djed odrastao.
– Želio sam vidjeti kako je to izgledalo, kakav je osjećaj biti ovdje uz more, kakav je zrak, kuće, možda čak i pokušati naći gdje je živio te sam se nadao da ću uspjeti naći rodbinu. Gospođa Sonja nam je u tome pomogla jer je poslala pisma svima koji su vezani uz nas te smo se na taj način povezali s Rafaelom i Petrom, priča Ken. Jako je sretan i zahvalan jer je našao rodbinu koja ga je jako toplo dočekala. Stupio je u kontakt i s rođakom s Paga s kojim su se također upoznali.
– Zaista sam sretan što smo došli. Diklo je prekrasno, stari dio je zaista zanimljiv daje uvid u to kako su ljudi živjeli prije 100 godina. Kad smo vidjeli kako je blizu more bio je to predivan pogled, otkriva Ken.
Njegova supruga Joanna također je oduševlejna i puna dojmova.
– Vozeći kroz Zadar koristili smo GPS, ali kako on nije uvijek u potpunosti točan zašli smo u usku uličicu te smo pomislili kako smo se izgubili i zaglavili. Međutim, u taj su tren zazvonila crkvena zvona te smo podignuli pogled i vidjeli natpis Ulica Matešića i tad smo znali da smo na pravom mjestu, priča Joanna.

Oduševljeni toplom dobrodošlicom
– Moj djed se nikad nije vratio u Hrvatsku, ali je odnio komadić Dikla sa sobom u New Jersey i uspio je stvoriti okuse i mirise Dikla u New Jersyju. Uzgajao je ruže, posadio je voćke te je imao svoj vrt prepun domaćeg povrća. Tek kad smo došli u Diklo i vidjeli kuće s vrtovima shvatio sam zašto je to radio, odnosno da je to donio iz domovine, kaže Ken koji nikad nije imao priliku naučiti hrvatski. Išao je na nekoliko tečajeva hrvatskog jezika, ali nije baš previše uspio naučiti.
– Prijatelj Ivan nas je uvijek zvao na okupljanja gdje bi vrtili janje na ražnju u stražnjem dvorištu te je tamo bilo jako puno Hrvata. Tada smo prvi put shvatili da je tu nešto više nego samo prezime, otkriva Corinne, a Ken se nadovezuje kako su pokušali naučiti djecu o Hrvatskoj. Također, tijekom Domovinskog rata djeca su upoznala izbjeglice, ljude iz Bosne i Hrcegovine koji su im također pričali o Hrvatskoj.
– Tijekom Domovinskog rata pratio sam vijesti o tome te smo znali o problemima. Oduvijek smo htjeli doći ovdje i sad smo to uspjeli. Kultura u našoj obitelji više je bila talijanska nego hrvatska. Naime, moja baka, koja je bila iz Italije, bila je kuharica tako da smo više kuhari talijansku hranu, nego hrvatsku. Imam i ujaka s Dugog otoka, koji je oženio sestru moga oca, tako da se tijekom mog odrastanja u našoj kući govorio hrvatski, talijanski i engleski. No, nikad nije naučio hrvatski. Možda je znao neke običaje, ali nismo ih se baš držali, tako da sam, odrastajući, znao vrlo malo o Hrvatskoj, priznaje Matesich i dodaje kako je imao fotografski studio na kojem je pisalo njegovo prezime te je jednoga dana ušao jedan čovjek i rekao: »Ti si Hrvat, je li tako?« On je potvrdno odgovorio, na što ga je taj gospodin naučio kako pravilno izgovarati prezime.
– Naravno da ćemo ostati u kontaktu s rodbinom. U ovih nekoliko dana koliko smo ovdje popili smo nekoliko kava s Rafaelom i suprugom, te s Petrom njegovim sinom, s kojima smo pričali do kasno u noć, kaže Corinne dodajući kako su svi bili jako topli i otvoreni.
S nama su cijelo vrijeme sjedili i Rafel i Petar Matešić, Dikljanci, Kenovi rođaci.
– Moj pokojni otac Šime i Kenov pradjed Mate bili su dva brata. Ja sam od Šime, a Ken je od Mate, moj otac je Ivan, a njegov je Blaž, dakle mi smo drugi rođaci. Jako sam sretan što smo se upoznali. I moj otac je svojedobno bio u Americi, ali se vratio jer je već bio oženjen, a Blaž se nikad nije vratio već je tamo stvorio obitelj, kaže Rafael.
I Petar Matešić nam je rekao kako vjeruje da je u rodu s Kenom, ali još nisu skroz istražili sve obiteljske veze.
​Ken Matesich je za kraj istaknuo kako nisu očekivali ovako topao prijem obitelji te interes. Dodao je kako su jako sretni i oduševljeni toplinom i dobrodošlicom kojom su ih svi dočekali te su svima zahvalili i istaknuli kako će ostati povezani s pronađenom rodbinom.