Restauratorica nosila sv. Nikolu iz 16. stoljeća u polikliniku na CT

Ljubav prema umjetnosti kod Anne Kostov, bila je genetski predodređena. Još kao mala djevojčica rado se, kako kaže, muvala po očevom ateljeu. Annin otac, Konstantin Kostov, poznati zadarski kipar i restaurator imao je veliki utjecaj na nju, te bi mala Anna često poslije škole dolazila kod njega u radionicu kao da je znala da će i sama jednom zaploviti u restauratorske vode. A s druge strane, kako voli reći, neminovno je bilo da pored majke liječnice i oca akademskog kipara, ona postane » liječnica za umjetnine«.

Odabrala drvo
Nikada sebe Anna nije vidjela u administrativnim poslovima, jer je oduvijek bila kreativna i voljela stvarati svojim rukama. Tako nakon osnovne škole Anna odlazi u Zagreb gdje započinje svoje srednjoškolsko obrazovanje, nakon čega upisuje likovnu akademiju.
– Završila sam školu za Primijenjenu umjetnost i dizajn na kiparskom odsjeku u Zagrebu, te sam nakon toga upisala Likovnu akademiju, Odsjek za restauriranje umjetnina kiparski smjer, priča Anna dodajući kako je tako izučila sve kiparske materijale, ali se ipak na kraju specijalizirala za drvo.
Iako je u početku svog školovanja mislila kako će se baviti kamenom, jer kako kaže, iz Dalmacije je i okružena je kamenom na svakom koraku, međutim, od kamena je ipak odustala, te se odlučila na drvo.
– U početku sam mislila da ću isključivo raditi s kamenom, međutim on mi je bio prilično težak za fizički rad, tako da je drvo ostala jedina opcija koja me zanimala jer je samo po sebi plemenito, toplo i lijepo, te se lakše obrađuje i jako je zanimljivo, kaže Anna.
Međutim, nakon završene Akademije nije kod nje išlo sve glatko. Povratkom u Zadar, nije se mogla nigdje zaposliti te se odlučila na otvaranje vlastitog obrta u čemu je imala veliku podršku ljudi iz Konzervatorskog odjela u Zadru.
– Nisam se ni u jednom trenutku dvoumila hoću li se vratiti u Zadar nakon završene Akademije. Tu se nije imalo što previše razmišljati, jer je Zadar grad koji odiše umjetnošću i ima puno posla za moju struku, objašnjava Anna, te dodaje kako ju je splet okolnosti doveo do otvaranja vlastitog obrta za restauriranje umjetnina.

«Osijedila« od straha zbog transporta vratnica
Anna se danas rado prisjeća svojih početaka.
Kroz petnaest godina u restauraciji koju Anna jednostavno obožava i bez koje ne bi mogla više zamisliti svoj život, bilo je puno situacija koje se vezuju uz njezinu struku i koji njezin posao čine zanimljivim.
– Imala sam zanimljivu restauraciju prije nekoliko godina jedne ranobarokne vratnice iz hvarske katedrale. Riječ je o »divovskom« vitraju ostakljene drvene vratnice koje su bile na jednom bočnom oltaru sv. Križa, priča restauratorica, te kroz osmijeh objašnjava kako je tada »osijedila« od straha zbog transporta tih vratnica od radionice do oltara jer su bile ogromne i fragilne te se nikakvim aparatima ni strojevima nisu mogle unijeti, već su se doslovno na rukama nekolicine radnika unijele u crkvu pa se s velikim oprezom montirale na oltar.
No, Anna se nije u svom poslu bazirala samo na sakralne objekte i predmete. Ona restaurira i namještaj i druge uporabne predmete, pa tako i muzejske, te predmete obrta, ali i sve one druge koje u sebi nose patinu vremena, povijesti i umjetničke vrijednosti. Tako da se u njezinom poslu zna dogoditi da naleti i na naručitelje koji nerijetko ne razumiju kakav je to restauratorski posao i da iziskuje vrijeme za obradu.
– Ono što je najnezahvalniji dio posla je komunikacija s naručiteljima jer često puta znaju biti nestrpljivi. A ovaj posao je pedantan, miniciozan i ponekad ima iznenađenja zbog kojih se radovi oduže, pojašnjava restauratorica, te ističe kako se u ovom poslu mora poštivati procedura koja je često puta sporija od onoga što su naručitelji očekivali.

Sačuvati duh i dušu objekta
Tako se Anna prisjetila jedne situacije sa župnikom iz Bakra koji nije bio zadovoljan sa završenom konzervacijom dva drvena kipa, koji su iz nepoznatih razloga bili smješteni na fasadi crkve pa ih je netko obojio fasadnom bojom.
– Pa da, iz nekog razloga su drvene figure bile stavljene na fasadu crkve te su propale pod utjecajem atmosferlija i da stvar bude gora, netko ih je prepiturao fasadnom bojom, priča Anna, pojašnjavajući kako su joj ti kipovi bili dostavljeni na konzervaciju, a ne na restauraciju, tako da joj je zadatak bio sačuvati ono što je ostalo od njih kako bi se pohranile u crkveni muzej.
Nakon što je Anna odradila posao struke i skinula fasadnu boj i nakon što je došla do, kako kaže, predivne zlatne boje, konzervirala je i vratila kipove u muzej, nakon čega je uslijedio šok.
– Nakon što sam napravila posao, kipove sam vratila u Bakar nakon čega se župnik šokirao, jer dok mu nisam objasnila, nije mogao shvatiti da se ne može rekonstruirati nešto za što se ne zna kako je izvorno izgledalo, objašnjava restauratorica ističući kako je u ovom poslu i etika jako bitna.
Annin je osnovni postulat sačuvati duh i dušu objekta na kojem se radi, te kaže kako rad restauratora treba ostati neprimjetan široj javnosti, jer mora sačuvati patinu vremena koja se ne smije ukloniti. Znalo je, priča ona, biti slučajeva u kojima su naručitelji htjeli modernizirati kip iz 17.stoljeća.
– Mi se restauratori ne možemo stavljati ispred umjetnina. Jer umjetnina mora ostati u duhu vremena u kojem je nastala, kaže Anna dodajući da rad restauratora mora zadržati dataciju umjetnine i njezino razdoblje, tako da modernizacije neke umjetnine jednostavno ne smije biti.

Kip sv. Mihovila usrećio gospođu iz Kanade
Sjeća se restauratorica i vrlo zanimljivih i komičnih situacija.
– Joj, to je zaista bilo smiješno. Jednom prilikom odnijela sam kip svetog Nikole iz Zborne crkve na Pagu u jednu privatnu polikliniku kako bi mu se napravio CT da bi se otkrili sastavi materijala koji se nalaze u unutrašnjosti kipa. Morala sam dati ime i prezime ‘pacijenta’ što je izazvalo poseban šok jer se radilo o kipu iz 16. stoljeća, a zvao se sveti Nikola.
Zanimljiva je priča vezana i za kip svetog Mihovila s bočnog oltara u župnoj crkvi u Kožinu čiju je restauraciju financirala jedna gospođa iz Kanade.
– Radi se o gospođi koja je kontaktirala župnika u Kožinu jer se zavjetovala zbog teške prometne nesreće koju je preživjela pa je obećala kako će pomoći svom rodnom mjestu u obnovi kipa, priča Anna te dodaje kako joj je bila posebna radost slati mailove toj gospođi o tijeku radova koji su na kraju doveli do izdanja kipa kakav je on bio u originalu u 17. stoljeću.
Tako je Anna Kostov, od početaka koji su kod nje tada izazivali tremu, nespavanje i brigu danas došla do toga da se s posebnom radošću vraća u svoj mali raj, u atelje te uživa u reakcijama zadovoljnih klijenata.
– Svoj posao ne bih mijenjala ni za što na svijetu. Najsretnija sam kad zaronim u svoj atelje i radim na izazovima nekog novog zadatka. Sada trenutno radim na dijelovima oltara svete Katarine iz novigradske crkve koji će se po završetku restauratorskog zahvata vratiti na izvorno mjesto, otkriva nam Anna ispraćajući nas iz svog ateljea.
 

»Svoj posao ne bih mijenjala ni za što na svijetu. Najsretnija sam kad zaronim u svoj atelje i radim na izazovima nekog novog zadatka. Sada trenutno radim na dijelovima oltara svete Katarine iz novigradske crkve koji će se po završetku restauratorskog zahvata vratiti na izvorno mjesto«
Anna KOSTOV