Nedjelja, 19. svibnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

17 C°

SABORSKI ZASTUPNIK

Radin: Nogometni biznis ne može egzistirati bez ekstremnih navijača

Autor: Ante Peričić

12.08.2023. 15:40
Radin: Nogometni biznis ne može egzistirati bez ekstremnih navijača

Foto: Arhiva NL



Furio Radin u hrvatskoj je javnosti najpoznatiji kao saborski zastupnik za talijansku nacionalnu manjinu u Hrvatskom saboru, a tu funkciju obnaša od 1992. godine. Riječ je o saborskom zastupniku s najduljim stažem u hrvatskoj povijesti, sa službom koja traje više od trideset ljeta. Jedan je, također, i od zamjenika predsjednika Sabora, a malo ljudi zna da je ovaj diplomirani psiholog doktorirao na autoritarnosti te se intenzivno, tijekom akademske karijere, bavio navijačkim skupinama, što je bio i povod za naš razgovor u kojem smo se, osim spomenute teme, dotakli i samostalnih umjetnika, odnosa predsjednika i premijera, pozicije talijanske manjine u Hrvatskoj danas, ali i političke ostavštine.


Kako gledate na navijačke skupine danas i možete li povući paralele – kakve su prirode one bile kada ste se njima krenuli baviti, a kakve su danas?


– Pribjegavanjem nasilju navijačke subkulture pokazuju, zapravo, svoju slabost. Od svih načina na koje se voli svoj klub, nasilje je ne samo primitivan i amoralan, već i najgluplji.




U svim suvremenim mladim generacijama postojale su i agresivne subkulture. Ali, jedno je prodavanje cigli da bi prelazio cestu, ili kvartovske tučnjave, a sasvim drugo cipelarenje do krvi i udaranje tupim predmetima, dok je treće nošenje hladnog oružja s namjerom ranjavanja, pa i ubijanja pripadnika drugog, u ovom slučaju nogometnog plemena.


Ovo je kriminal, ali griješimo ako mislimo da nema veze s današnjim svijetom nogometa, posebno zato što je nogometni biznis često podjednako prljav i sam često koketira s ekstremnim navijačima bez kojih, očito, ne može egzistirati jer ne živi samo na uspjesima reprezentacije, doprinosi tu i eskalaciji nasilja.


Ovo što se, nažalost, dogodilo u Grčkoj, odnosno ova nesreća s puno ranjenih i jednim mrtvim čovjekom, pokazuje da se taj svijet i ta pojava promijenila u određenim odlikama, ali nije u samoj biti.


Samo novac


Kaos koji je nastao u Grčkoj, a u kojem su sudjelovali i zagrebački huligani, potresao je ovaj dio Europe. Jeste li pristalica, primjerice, Thatcheričinih metoda ili je riječ o atavizmu minulih vremena?


– U principu, pa i u odnosu na ovaj fenomen, nisam pristalica autokratskih metoda, već kontrole na stadionima, oko njih i svugdje gdje se grupno kreću ekstremne navijačke skupine.


Donijeli smo svojevremeno i dobre zakone o tome, ali nikada nisu primijenjeni. Tu kontrolu trebaju platiti klubovi i HNS. U slučaju izvikivanja parola koje diskriminiraju i vrijeđaju ljude i nacije, kao i u iskazivanju rasizma i u obnašanju nasilja, treba biti naročito oštar.


Ali to je složena priča, jer su u nju involvirani i sportaši, sportski djelatnici i mediji koji to vrlo često prešućuju ili brzo zaboravljaju.


Naročito agresivni ultrasi smatraju i danas da je Hayselov pokolj uzor. Ali je nepravedno svu krivnju svaliti na navijače jer u svijetu sporta, a posebno nogometa, ima puno truloga. Sportaš i sport morali bi biti uzorni u svakom pogledu, a često, kao doduše i u politici, dešava se dijametralno suprotno. Talentirani treneri, igrači i sportski djelatnici imaju često retoriku ulice, ne djeluju odgojno.


Njihovim uključivanjem u nultu toleranciju prema verbalnom i fizičkom nasilju postiglo bi se doista puno. Oni igrači koji zbog rasističkih parola odbijaju nastaviti igrati rjeđi su od bijelih kitova, možda i zato što znaju da će biti sankcionirani od vlastitih klubova ili asocijacija.


I u samom Hayselu, nakon iznošenja 39 mrtvih i 600 ranjenih osoba, utakmica je odigrana do kraja, iz navodno sigurnosnih razloga, a samo su njemački ZDF, švicarski SRF i, kasnije, austrijski ORF prekinuli televizijski prijenos, dok je talijanski Rai ugasio video i zadržao audioprijenos.


Ostalih šezdesetak zemalja prenosilo je utakmicu do kraja. Haysel mnogo govori o tome što je važno u suvremenom nogometu: samo novac.



Jeste li smatrali ispravnim sazivanje izvanredne sjednice Sabora?


– Da, tražila ju je oporba na osnovi jasnih poslovničkih pravila, i normalno da smo je održali.


Što mislite o aferi HEP? Biste li to nazvali aferom?


– Afera u svakom slučaju, i istraga se mora provoditi do kraja. To kaže, u jednom dijelu, i usvojeni službeni zaključak. Ja dodajem: prema HEP-u i nekim privredno-političkim krugovima.


Kako gledate na retoriku i sam odnos predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića?


– Ono što misle svi: da bi se trebala okončati. Ali nevinih ima malo. Nemam običaj govoriti o medijima, jer svatko radi svoj posao, ali kod kolege Glasnovića su bili hrabri i dezertirali sve agresivne nastupe, dok ovdje ne, a tko zna zašto?


Imam, međutim, dojam da će stvar uskoro splasnuti, jer su granice odavno probijene i sjećanje na izbore iz 2015. još je svježe. Tada, umjerenost ili čak šutnja do tada apsolutnog favorita, polučila bi sasvim drukčije rezultate.


Ali, popustile su mu kočnice i pobijedila je desna, prilično sklepana koalicija koja se, na sreću, srušila iznutra. Ljudi vole bahatost jer se naslađuju, ali onda moraju glasati i nije ugodno, na primjer, nemati veleposlanike u mnogim za nas važnim zemljama i vidjeti da nam se strani diplomati smiju iza leđa.


O tome da, na pragu mogućeg nuklearnog rata, stvaramo nelagodu u sigurnosnim službama i u vojsci, neću niti govoriti.


Ljudska prava


Nedavno ste imali verbalne okršaje na Facebook profilu Velimira Viskovića. Kako se osjećate kada čitate pogrdne riječi na svoj račun i to, nerijetko, od ljudi koje poznajete? Kako ste se s time mirili tijekom karijere?


– Pogrdne riječi, koje su gotovo uvijek u komentarima na mrežama, prođu uglavnom dva prsta desno ili lijevo od mojega tijela. Dešava se i da pogriješim, i u slučaju koji ste spomenuli, mogu reći samo da je bilo (meteorološki) nepodnošljivo vruće.


Fama da se s Viskovićem poznajem nije istinita. Prije 1990. nismo razgovarali baš nikada, iako je bio vanjski suradnik firme u kojoj sam tada bio zaposlen.


Vjerujem da zbog toga on nije znao da sam Talijan, kao što ja nisam znao da je on Hrvat. Osim toga, mi u Istri nismo jaki na tom području. Poznavao sam, međutim, njegovu već tada bivšu suprugu, radili smo dvije godine u istoj prostoriji. Divna osoba u svakom pogledu, koja nije nikada govorila o njemu.


Poznavao sam i mnoge njegove kolege iz Leksikografskog zavoda, i družio se s njima u kavani koja se zvala Dinara, ali nikada ga nismo spomenuli. Poslije 1990. možda smo razmijenili četiri rečenice. Tko zna zašto, imao je potrebu pisati o meni, a ja tu želju nisam nikada imao.


Možete li dati svoju definiciju politike i političkog djelovanja?


– Možete to nazvati politikom, ali ja se zapravo bavim ljudskim pravima jedne skupine ljudi koja je postala mala nakon što je ogromna većina istjerana. Riječ optanti je eufemizam, nitko ne ostavlja svoj dom ako ne mora.


Zašto su neki ostali? Iz različitih razloga, ali prvenstveno zato što nisu imali snagu napustiti svoje gradove. Na primjer, nakon četiri godine talijanske i dvije američke ratne mornarice, moj otac je rekao da je već dovoljno bio u egzodusu i, kao jedinac, ostao s, za ono vrijeme, starim roditeljima.


Dvije trećine moje obitelji otišle su u Italiju i u svijet. Dakle, moje djelovanje u svijetu politike svodi se prvenstveno na borbu protiv nestajanja jedne izvanredno bogate istro-venetske i riječke talijanske kulture.



Kada smo već kod toga, kakvom ocjenjujete poziciju talijanske manjine u Hrvatskoj danas?


– Kao i položaj Hrvata: ima još mnogo toga što moramo napraviti. Osim toga, Talijani, kao i Hrvati, sami su sebi najveći neprijatelji. Ali to je, barem što se tiče naše zajednice, povod za ozbiljnu raspravu u našem dvorištu.


Što Vam je, u karijernom smislu, politika dala, a što oduzela? Na intervju ste donijeli i prvi uopće obavljen intervju s BBB-om 1988. koji je tiskan u publikaciji Navijačko pleme u dvije tisuće komada i nestao je, kažete, za nekoliko sati, dok su knjigu kupili sami navijači.


– Politika mi je dala priliku da se bavim nečim časnim – predstavljanjem Talijana u Saboru. Oduzela mi je akademsku slobodu, jer je bilo lagodno i lijepo raditi i predavati na sveučilištima u Zagrebu, Rijeci i Milanu, pa i bančiti u Dinari.


Uzgred rečeno, doktorirao sam na autoritarnosti, a ne na navijačima, kao što neki misle. Spomenuti intervju donio sam jer, među petnaestak navijača koji su odgovarali na pitanja, bio je i Mali Haso ilitiga Zlatko Hasanbegović, što sam saznao kada je već bio ministar u Vladi o kojoj sam ranije govorio.


Izvan politike, danas imamo vrlo korektne odnose i razgovaramo o Juliusu Evoli, filozofu i koječemu drugom, kojeg desnica obožava i koji u svakom slučaju zaslužuje poštovanje. Istina je da volim razgovarati s onima s kojima se ne slažem, jer s drugima vrtimo uvijek iste teme, a repetitivnost je majka demencije.


Predstavljanje zajednice


Mnogi umjetnici su vam zamjerili što ste bili suzdržani prilikom glasovanja o podizanju koeficijenata za izračun mirovina samostalnim umjetnicima, posebno zato što znaju da je i vaša kći, glumica Petra Radin, bila u tom statusu. Zašto niste glasali za podizanje koeficijenata?


– Prvo, nemojmo pretjerivati: poznajem i družim se s mnogim umjetnicima i tako nešto nisam nikada čuo. Možda zato što biti suzdržan u glasanju znači da ga ne podržavaš.


Razlog je jednostavan: zbrajaju se glasovi za, da bi prošao zakon. Ne mogu biti niti u konfliktu interesa, jer moje su dvije kćeri obje umjetnice, ali nakon puno godina samostalnog rada, na kraju su se ipak uspjele zaposliti, i to prije nego što sam ja odbio podržati ovaj zakon.


Drugim riječima, glasao sam (vrlo) odgovorno i izvan svakog konflikta interesa.


Jeste li ikad mislili devedesetih godina da ćete koalirati s HDZ-om? O odnosu Tuđmanovog HDZ-a i Istre ne govorite baš afirmativno.


– Prema Istri, Tuđman se ponio loše, i to je činjenica. Prema onima koji se s njime nisu slagali i prema onima koji su bili »krive« nacionalnosti.


A sada ću reći nešto što se većini neće svidjeti: politika HDZ-a danas pripada desnom centru, a ne desnici. Problem je korupcija, a ne ideologija.


Drugim riječima, da je SDP bio na vlasti onoliko dugo koliko i HDZ, danas bismo tako govorili o njima. I ne, nisam mislio da ću jedan dan koalirati s HDZ-om, ali sam bio siguran da ću surađivati sa svima koji ne zastupaju neku ekstremnu ideologiju.


Razlog? Dobro predstavljanje talijanske zajednice u Hrvatskoj, što mi je uostalom i u opisu radnog mjesta.


Što smatrate svojim najvećim političkim uspjehom?


– Ako prihvaćate doskočicu, to što još postojimo. Konkretno, to je tridesetak godina rada, ali se rado sjećam dana kada su imena gradova i nazivi državnih institucija u Istri gdje žive Talijani i službeno, a ne samo lokalno, postali dvojezični.


Tako danas autoceste, državne ceste, državne institucije moraju imati dvojezičan naziv. I na televiziji, kada se prikazuju rezultati izbora, piše Pula-Pola, Rovinj-Rovigno, Poreč-Parenzo, Umag-Umago, da ne kažem Buje-Buie.


Jedan hrvatski jastreb, tada sudac Ustavnog suda, rekao mi je da sam ih sve preveslao (termin je bio drugi), što naravno ne prihvaćam i nije istina, ali to ujedno smatram i komplimentom, isto kao i riječi jednog kolege zastupnika koji je rekao da bi me i samo zbog toga trebali proglasiti doživotnim zastupnikom. Što, s obzirom na biološke, više nego na političke okolnosti, nije isključeno.