Uzinić o doživotnom zatvoru: „Kazna ne smije postati sama sebi svrhom“

Izmjenama više zakona uskoro bi u Hrvatskoj trebala biti uvedena mogućnost kažnjavanja počinitelja 15 najtežih kaznenih djela, među kojima su i podmetanje požara te ekocid, kaznom doživotnog zatvora. Prijedlozi zakonskih izmjena trebali bi se naći na sjednici Vlade 10. rujna. Ministar pravosuđa, uprave i digitalne transformacije ne smatra da će to u potupnosti spriječiti počinjenje kaznenih djela, ali očekuje da će imati preventivni i odvraćajući utjecaj na počinitelje kaznenih djela. Također, navodi se da nije nužno da će onaj tko bude osuđen na doživotni zatvor u zatvoru biti do kraja života, jer će imati mogućnost tražiti uvjetni otpust nakon odsluženih 25 godina kazne.

O ovoj tematici na svom profilu na Facebooku pisao je i riječki nadbiskup mons. Mate Uzinić koji smatra da se problem zločina ne rješava samo povećavanjem kazni i uklanjanjem počinitelja iz društva, već je potrebno suočiti se i s uzrocima zla, ulagati u prevenciju, odgoj i rehabilitaciju te čovjeku ostaviti mogućnost promjene.

– Zato me zabrinjava prijedlog kojim se upravo sada u naš Kazneni zakon uvodi doživotni zatvor. Razumijem potrebu zaštititi društvo od počinitelja najtežih zločina. Ali ne bismo smjeli povjerovati da probleme rješavamo tako što ćemo samo povećavati kazne i uklanjati počinitelje iz društva, napisao je.

Istaknuo je da to vrijedi i za požare, onečišćenje okoliša i druge probleme.

– Nije dovoljno pooštriti kaznu nakon što se zlo dogodilo; trebamo se pitati što možemo učiniti da se ono ne dogodi, napisao je Uzinić.

Citirao je papu Franju, koji je doživotni zatvor izričito nazivao »skrivenom smrtnom kaznom« te govorio da kazneni sustav čovjeku može oduzeti slobodu, ali mu nikada ne smije oduzeti nadu.

– Zato, prema njegovu shvaćanju, naglasak ne smije biti samo na kazni, nego i na obnovi narušenih odnosa, rehabilitaciji i ponovnom uključivanju počinitelja u društvo, napisao je Uzinić.

Upozorio je na evanđelje koje donosi Isusov govor o tome kako treba postupati kada se nekoga želi upozoriti i ispraviti.

– Najprije: »Idi i pokaraj ga nasamo.« Ako to ne uspije, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu. Tek nakon toga stvar dolazi pred zajednicu. Mi često činimo suprotno. Najprije kažemo svima drugima, a posljednjemu onomu kojega se to tiče.

Ponekad danas za to nije potrebno ni izići iz kuće. Dovoljno je nešto napisati na društvenim mrežama, podijeliti poruku ili fotografiju, iznijeti optužbu ili tuđu pogrešku pred stotine ljudi. Tako ono što je možda moglo biti riješeno razgovorom postaje sukob iz kojega je mnogo teže izići. Isus nas zato uči: najprije razgovaraj s bratom, a ne o bratu. To vrijedi u obitelji, među prijateljima, u župnoj zajednici, među svećenicima, u redovničkim zajednicama, ali i u Crkvi kao cjelini. Kršćanska opomena mora imati isti cilj koji ima Bog: istinu, obraćenje, zaštitu drugih i, koliko je moguće, ponovno zajedništvo, kaže.

Ističe da ovo ne znači da se sve treba rješavati samo privatnim razgovorom.

– Kad je riječ o nasilju, zlostavljanju, ugrožavanju djece i ranjivih osoba ili o mogućem kaznenom djelu, nije dovoljno reći: »Razgovarat ćemo među sobom.« Tada ljubav prema onomu tko je ugrožen zahtijeva zaštitu, istinu i uključivanje onih koji su odgovorni i nadležni. I to je način na koji smo odgovorni za svojega brata ili sestru i za cijelu zajednicu. Ali ni tada kazna ne smije postati sama sebi svrhom, napisao je mons. Uzinić.