On za mene nije Franjo, nego Frane

TRAKAVICA ADVENTSKIH KUĆICA
U našim medijima, posljednjih dana je jako aktualan problem s adventskim kućicama. Tu se kao nešto muti… Ups. Zaboravio sam napisati da se radi o kućicama u Zagrebu, a ne o ovim našim slatkim u Zadru, ali u svakom slučaju se nešto muti. Tko je kome pogodovao i kako, to su pitanja koja su se mogla i ranije potezati, ali to sada nije tema ove pisanije. Ja osobno ništa ne konzumiram u tim kućicama. Ustvari, onaj dan kada se svečano otvorilo, kupio sam netijaku fritule jer sam zaključio da je to jedinstvena prilika dobiti fritule pržene u svježem ulju, s obzirom na to da je pitanje mijenjanja tog ulja u ovakvim situacijama vrlo diskutabilno. Doduše, moja mi je draga prijateljica pokvarila doživljaj ostavljajući mogućnost da se radi o ulju koje je još od zadnjeg adventa ostalo, ali ipak ne vjerujem da je moguća baš tolika škrtost.
U svakom slučaju, ja tamo ne kupujem hranu od kako sam vidio jednog momka kako iz velike kutije prebacuje fritule u male zdjelice golim rukama. Dobro, reći će netko, čovjek je oprao ruke, ali kada se sjetimo ljupke pojedinosti da tamo nema tekuće vode, onda je bolje ova lamentiranja prekinuti i krenuti na ono što sam vidio u RTL-direktu, a to je:

KAKO SKAKATI S TEME NA TEMU?
Malo je čudno ovo što su urednici Direkta napravili ovog utorka u svojoj emisiji. Bilo je tu svega. Štrajkova, politikantstva, sjevernih medvjeda, ali izvještaj s adventa je ipak sve nadmašio. Naime, počelo je kao izvještaj o adventskim radostima, a završilo kao intimni intervju s Dinamovim trenerom. Doduše, lijepo je bilo vidjeti Bruna Petkovića koji se tamo nešto mota i otvoreno priznaje: »Ustvari, ja se samo pravim da nešto radim, a to rade drugi.« Čovjek je vrlo simpatičan, a ako je to onaj Petković pomoću kojeg smo se plasirali na Europsko prvenstvo, onda mi je još simpatičniji. Djeluje dosta pismeno i kulturno. Sigurno ne sluša cajke. Onda se nastavilo pričati s djecom – nogometnim navijačima koji su došli po autogram, da bi na kraju sve završilo s (pre)dugim razgovorom s Dinamovim trenerom koji nam je otkrio koliko trener može biti prijatelj s igračima, kako se opušta, kakvu muziku sluša te, na kraju, da čak ni Dinamovi igrači ne mogu ostati vani nakon 23 sata. Sve je to divno i krasno, ali je potpuno nejasno kakve to ima veze s adventom i glavnom informativnom emisijom jedne »velike« televizije. Da se razumijemo, taj trener je uistinu postigao velike uspjehe s tim timom, ali brate, ne spada to u ovu emisiju. Imate valjda neki lokalni tv-kanal za takve stvari.

KAKO SAM POKUŠAO NABAVITI PAPINU SLIKU?
Oni koji prate ovu kolumnu (a ti su pojedinci cvijet zadarske inteligencije), znaju za duboko poštovanje koje imam prema poglavaru katoličke crkve papi Frani. Osim što je svaka njegova riječ za mene zakon, on za mene nije Franjo, nego Frane, jer ja to ime tako prevodim i ne mogu to sada mijenjati samo zato što netko misli da… Sada ćemo ovu misao prekinuti i vratiti se na temu. S obzirom na to da u mnogim kancelarijama, uredima, učionicama i da sada ne nabrajam dalje gdje sve ne, ljudi drže slikice i đinđe vezane uz svoja vjerska uvjerenja, krenuo tako i ja nabaviti sliku vrhovnog poglavara naše, hrvatske vjere. Ali away, ali away…
Ja sam naime jedan od ono sedmero ljudi koji još nisu iseljeni s Poluotoka. Tjeraju nas na sve načine, ali mi se nekako držimo. Jedna od stvari koja nam smeta je i ta da više ne postoje dućani u kojima se moglo kupiti puno korisnih stvari (kada se sjetim trgovine »Centar« orose mi se oči). Ali nije sve tako crno. Imamo čak tri trgovine s vjerskim stvarima i to sve tri u krugu od pedeset metara od moga stana. I krenuo ja tako u prvu, drugu… i da sada ne odugovlačim. Nema. NEMA! Nigdje ne možete kupiti papinu sliku, jer oni te slike ne drže. Ustvari možete, samo što su to prethodni pape. Možda sam ja glup, možda ništa ne razumijem, ali moja vjerska prava su evidentno narušena. Molim, ako netko ima lijepu sliku za zid moga ureda neka mi pošalje. Pošteno ću platiti, pošteno zarađenim novcima. Svojim novcima.