Maštruko: Brojni partizani bili su vjernici koji uz pušku nosili i krunice

U organizaciji Udruge antifašističkih boraca i antifašista Grada Zadra u Multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice Zadar obilježena je 75. godišnjica oslobođenja Zadra od 22-godišnje fašističke vladavine i pripojenja matici domovini. Prigodni okrugli stol na kojem su o ovoj tematici govorili su Jakov Jukić, sudionik Narodnooslobodilačke borbe, mr.sc. Ferdinand Perinović, zadarski kroničar te sveučilišni profesori u mirovini dr. sc. Josip Vidaković i Ivica Maštruko, započeo je hrvatskom himnom i minutom šunje za sve poginule hrvatske borce, partizane i hrvatske branitelje iz Domovinskog rata, te isprikom Zadranima koji su povrijeđeni sadržajem grafita koji su se nedavno pojavili u Zadru.
– Oštro osuđujemo autore tih grafita i poručujemo našim sugrađanima koje su oni povrijedili da je veliki broj građana Zadra uz njih. Ovom prilikom poručujemo i da se nećemo odreći ideala borbe protiv fašizma i da nećemo zaboraviti one koji su nas zadužili i koji su nam omogućili da živimo u svojoj zemlji, govorimo svoj jezik i njegujemo svoje običaje, uvodno je poručio Miljenko Letinić, predsjednik UABA GZ, a moderator okruglog stola Joso Štulina istaknuo je kako je fašizam zapravo jedno nasilje moćnoga nad nemoćnijim te da je veličanje fašizma u Zadru neprihvatljivo za sve one koji znaju istinu.

Neprihvatljivo veličanje fašizma
– Možda bi moglo biti prihvatljivo negdje u unutrašnjosti hrvatske, ali ne i u Zadru jer je u našem gradu za vrijeme fašističke vlasti bilo pogaženo sve što je hrvatsko, počevši od jezika pa na dalje. Čak se ljudi nisu mogli služiti ni svojim imenima i prezimenima, već su im ih prisilno mijenjali u talijanske inačice ili slova č i ć im mijenjali u ch, pojasnio je Štulina.
O povijesnim činjenicama i tijeku okupacije, a potom i oslobođenju Zadra i ostalih dijelova koji su bili pod fašističkom vlasti govorio je dr.sc. Vidaković koji je na toj temi stekao i doktorsku titulu.
– Zadar je nakon Prvog svjetskog rata pripao Italiji Rapallskim ugovorom između Kraljevine Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1920. godine. Zadar je s otokom Lastovom činio Zadarsku provinciju, a nakon što je Mussolini 1922. godine osvojio vlast u Italiji, uspostavio je fašističku vlast i u Zadru.Tu je nastanio njemu odane fašiste, uglavnom iz južne Italije, pa je pod
pritiskom i nezadovoljstvom tom novom vlasti oko četiri tisuće građana, uglavnom Hrvata, iselilo u Šibenik, Split, Zagreb te okolne gradiće i sela. U Zadru se živjelo pod fašističkom diktaturom bez nacionalnih sloboda, ukinute su sve škole na hrvatskom jeziku, hrvatske novine i udruženja. Mussolini je pozamašno financirao Zadar, uspostavio bescarinsku zonu, građani su ekonomski dobro živjeli. U II. Svjetskom ratu Italija i Njemačka su 6. travnja 1941. napale Jugoslaviju, a II. talijanska armija brzo je okupirala cijelu Dalmaciju, kazao je Vidaković dodavši kako su u Dalmaciji bile stacionirane četiri divizije i to u Zadru divizija Zara, u Šibeniku Sassari, u Splitu Bergamo i u Dubrovniku Re. Podsjetio je da je nakon što je Vlatko Maček odbio talijansku i njemačku ponudu primiti vlast nad Hrvatskom, vlast bila ponuđena Anti Paveliću koji je 10. travnja 1941. godine formirao Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH) sa stranačkom vojskom ustašama.

Talijanska strahovlada u Dalmaciji
– Njemačka i Italija podijelile su Jugoslaviju u dvije okupacijske zone i tu stacionirale oko 300.000 vojnika. Poglavnik Pavelić je u Rimu 18. svibnja 1941. godine potpisao s Italijom Rimske ugovore, čime je veći dio Dalmacije pripojen Italiji. Talijanski kralj Vittorio Emanuele je na zahtjev i u prisutnosti Ante Pavelića imenovao za hrvatskog kralja vojvodu od Spoleta, pod imenom kralj Tomislav II. U anektiranoj Dalmaciji u školama je uveden talijanski jezik kao jedini, a iz Italije je dovedeno oko 500 talijanskih učitelja. Istovremeno su bili izvrgnuti progonu svi oni koji su pokazivali bilo kakvu nesnošljivost prema okupatoru. Posljedično, 10. svibnja 1941. dodine otvaraju se talijanski koncentracijski logori na otoku Ošljaku, pa na Molatu, Rabu, Zlarinu, Ugljanu i ukupno14 na našoj obali, iznio je Vidaković dodavši kako su brojni građani odvođeni i u logore na talijanskom tlu. Istaknuo je kako je ustaški Pavelićev režim uveo strahovladu u NDH, te da su uslijedila uhićenja i odvođenja u logore koje je formirao pod patronatom talijanske i njemačke vojske, a kazao je i kako su mu na meti bili svi politički protivnici i to komunisti, Srbi, Židovi, Romi, ali i Hrvati. Upravo takvi uvjeti, kazao je, ponukali su ljude u Dalmaciji da prihvate poziv Komunističke partije Hrvatske i priključe se partizanskom pokretu. Podsjetio je i kako je prva grupa boraca iz zadarskog kraja krenula u partizane sa zadarskih otoka, preko Vodica u Liku.
Jakov Jukić, svjedok tih vremena i sudionik NOB-a kojem se priključio sa svega 16 godina, govorio je o jačanju partizanskog pokreta na otocima, u Ravnim kotarima i Bukovici te krvavim borbama na ovom području kako bi se savladao naoružanjem daleko jači neprijatelj, a upravo želja naroda da se riješi okupatora i vrati svoj identitet i neovisnost, kazao je, bila je pokretač svima onima koji su voljeli Hrvatsku. Spomenuo je i talijansku plaćeničku vojsku – Antikomunističku dobrovoljačku miliciju (MVAC) zvanu Banda u kojoj su časnici bili isključivo Talijani, koji su naređivali ubijanja, palež i pljačku. Dr. sc. Vidaković podsjetio je i na važan datum – 8. rujan 1943. kada je kapitulirala Italija te se sve započelo mijenjati u Dalmaciji.
– Zemaljsko anti-fašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), na svom II. zasjedanju u Plaškom 12.-15. listopada 1943. godine donijelo je proglas o vraćanju Hrvatskoj Istre, Zadra, otoka i drugih teritorija pod okupacijom Italije. Partizanske postrojbe tada su zauzele dalmatinske otoke i većinu obalnih gradova, pa i Split, te su ih držali oko mjesec dana, dok nije snažna njemačka vojska organizirala kontraofenzivu. U to vrijeme partizani i Englezi držali su otok Vis i zadržali sve do završetka rata, iznio je Vidaković podsjećajući i na poznati zbjeg hrvatskog stanovništva iz tog vremena pred Nijemcima u El Shatt i u južnu Italiju.

Prijeki fašistički sud u Zadru
– Talijanska anektirana provincija Dalmacija bila je tada priključena NDH, a u Zadru je ostala talijanska fašistička civilna vlast odana Mussoliniju te gradonačelnik postaje Vincenzo Sorrentino, sudac Dalmatinskog prijekog suda koji je niz građana osudio na smrt strijeljanjem, a onda je i on sam za te zločine osuđen i strijeljan 1947. godine u Šibeniku. Kako bi spriječili njemačku vojsku da koristi istočnu obalu Jadrana za transport i povlačenje trupa Armije E iz Grčke, saveznici su bombardirali sve gradove od Drača do Trsta, a 1. studenog 1943. godine započelo je i bombardiranje Zadra i to 36 puta. Grad je bio potpuno razrušen, podsjetio je Vidaković, a Jukić se osvrnuo na formiranje 19. sjeverodalmatinske divizije, koja je s 9. dalmatinskom divizijom i 26. dalmatinskom divizijom kasnije prerasla u 8. korpus. Podsjetio je na jaka djelovanja ustaških i četničkih postrojbi u zadarskom zaleđu gdje su počinili brojne zločine. Podsjetio je i kako su partizanske jedinice, nakon što su se Nijemci povukli, a s njima i nešto talijanskih civila te grupica ustaša, četnika i preostali talijanski fašisti na čelu s gradonačelnikom Sorrentinom, u Zadar počele ulaziti tijekom noći s 31. listopada na 1. studeni 1944.
Cijela Dalmacija je, kako se moglo čuti na okruglom stolu, oslobođena Kninskom bitkom. Bio je kasnije oslobođen čak i Trst, no pod savezničkim ultimatumom partizani su se morali otamo povući. U to vrijeme formirana je istarska »Zona A« pod savezničkom kontrolom i istarska »Zona B« pod jugoslavenskom kontrolom te je započela diplomatsko-politička tršćanska i istarska kriza koja se rješavala dvadesetak godina, do konačnih sporazuma Italije i Jugoslavije u Osimu 1974. godine.

»Mussolini je u Zadru nastanio njemu odane fašiste, uglavnom iz južne Italije, pa je pod pritiskom i nezadovoljstvom tom novom vlasti oko četiri tisuće građana, uglavnom Hrvata, iselilo u Šibenik, Split, Zagreb te okolne gradiće i sela
Dr. sc. Josip Vidaković

– U tim diplomatsko-političkim pregovorima Zadar se pribojavao da se ne aktivira Rapallski sporazum kojim je pripao Italiji. Bilo je takvih mišljenja i zalaganja, pogotovo od francuske pregovaračke delegacije. Mir s Republikom Italijom potpisan je 10. veljače 1947. godine, čime je Zadar međunarodnopravno ostao u matici domovini Hrvatskoj, zaključio je Vidaković, a dr.sc. Ivica Maštruko, bivši veleposlanik u Svetoj Stolici i zadarski gradonačelnik i to, kako je naglašeno, hrvatski, budući da u Trstu i danas stoluje fašističko-talijanski gradonačelnik Zare, osvrnuo se na ulogu crkve u NOB-u. Kazao je kako postoje brojni dokumenti i dokazi o sudjelovanju hrvatskih svećenika u samom ratu, a za mnoge je kazao kako su i nositelji spomenica NOB-a.

Papa nije priznao Pavelića
– Moramo znati da je o ponašanju Katoličke crkve za vrijeme Drugog svjetskog rata, a i nakon njega, odgovorna Sveta Stolica. U čemu je specifičnost Zadarske nadbiskupije? Zadarski biskup u to vrijeme bio je Talijan i nije mogao obavljati dužnost u cijeloj nadbiskupiji, već je službu apostolskog administratora obavljao šibenski biskup Mileta. Zadar je imao nadbiskupiju i za vrijeme Austro-Ugarske, ali nije bio metropolija. Da bi to bio, morao je imati sebi podređene biskupije, a tako je i danas. Zadar kao nadbiskupija imao je moguća samo dva rješenja, da šibenska ili senjska biskupija uđu pod Zadarsku ili Zadar pod Riječku ili neku drugu, što nitko nije prihvatio. Talijan je bio nadbiskup zadarski do 1948. Treba imati na umu da je Ante Pavelić bio član fašističke Mussolinijeve familije i da je posjetio u to vrijeme Papu, no on ga nije priznao kao poglavnika, već ga je primio kao običnog vjernika, kazao je Maštruko prisjetivši se i dopisa krčkog nadbiskupa Svetoj stolici koji se bunio protiv talijanizacije i uvođenja talijanskog jezika i u crkve.
Za talijanizaciju Dalmacije i Istre Maštruko je kazao kako je krčki nadbiskup optužio svećenika Vladimira Barichelija, a zapravo Zadranina koji je ranije nosio prezime Baričević, a koji je bio pripadnik fašističke milicije. Na tom primjeru pojasnio je pojavu domaćih izdajnika koji su se priklonili fašistima.

Kvisling Baričević
– Kada govorimo o statusu vjerskih zajednica u Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP) treba reći kako je na prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću izabran izvršni odbor u čijem je sastavu bio i vjerski odsjek, a na trećem zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom usvojena je Deklaracija o slobodi savjesti i vjeroispovijesti. U sastavu jedinica partizanskog pokreta bili su svećenici i to kao članovi NOP-a, ali i u službi koji su koji su obavljali dužnost vjerskih elemenata, redovite vjerske obrede. Imali smo i svećenike članove narodnih odbora, AVNOJ-a, ZAVNOH-a i slično. Na izvanrednom zasjedanju ZAVNOH-a 1955. bili su nazočni hvarski i šibenski biskupi te splitski vikar, iznio je Maštruko povijesne činjenice koje u prilog idu tezi kako je komunizam jedno, a antifašizam nešto sasvim drugo te da za vrijeme Drugoga svjetskoga rata u šumama nisu bili samo komunisti, već i vjernici koji su, uz pušku kao i u Domovinskom ratu, sa sobom nosili krunice.
 

Perinović: Fašizam je nasilje, o tome treba govoriti mladima
Na okruglom stolu je govorio i Ferdinand Perinović, rođen je na zadarskoj Kalelargi, koji je kazao kako nikada nije imao crvenu partijsku knjižicu te da je domoljub. Govorio je o saznanjima iz tih vremena iz svog vlastitog iskustva, a i onima koje je čuo od svog djeda. Kazao je kako je fašizam nasilje te da na taj način mladima danas treba i govoriti o tome, a s ciljem da nasilja bude manje, kao i mržnje i iskrivljavanja povijesti i vrijednosti civilizacijskog poretka.
– Moramo biti aktualni kad govorimo o fašizmu, ali i privatizaciji koja je isto tako jedan oblik nasilja počinjenog 90-ih, zaključio je Perinović