Kako (lako) do zadarskog lobija?!

U prošlom sam broju ostao na mostu, na pola puta do onoga što htjedoh izreći. A ticalo se to otprilike prve polovice zadarskoga kulturnog ljeta, koje je ponudilo dramski dio Zadarskoga kazališnog ljeta, potom koncerte na Glazbenim večerima u sv. Donatu, te druga razna događanja i festivale u manjim mjestima naše Županije. Startalo se mjuziklom “Briljantin” na Trgu pet bunara 30. lipnja, i bje to solidan uvod u Kulturno ljeto, a nastavilo predstavama, mahom komedijama ‘za šire narodne slojeve’, kako se to nekoć govorilo, koje vole ‘lakše štivo’ za ljetnih vrućina. Onima pak, koji su ljubitelji alternative, avangarde, modernizma i inih izama s kraja XX. stoljeća ususret stiže ‘Zadar snova’, ali i ‘KalelargArt’, street art festival. Iznad prosjeka svakako je bila i Ksenija Prohaska kao “Billie Holiday” u cabaretu o blues legendi, te klaunerija Teatra Exit “Zapadni kolodvor”. Kad je riječ o koncertima ozbiljne glazbe, meni osobno zabavno je bilo slušati arije iz opere “Carmen” na otvorenju Glazbenih večeri, a meditativni su i inspirativni bili članovi i članice Estonskoga komornog filharmonijskog zbora, pod ravnanjem ‘pop dirigenta’ Paula Hilliera, kao i koncert u znaku sambe i tanga Zagrebačkoga gitarističkog trija.
Riječju, standardno (i) solidno zadarsko kulturno ljeto, uglavnom igra ‘na sigurno’, bez puno eksperimentiranja, ali i pomalo ziheraški. No, valjda tako biti mora, mada se mora samo umrijeti. Osim ako nećete sjediti ispod stabla u lotus pozi i poput Buddhe zaroniti u nirvanu te spoznati kako je sve shunyata i otploviti u vječnu svjetlost apsoluta.
Blago vjernicima, njihovo je Nebo, i Raj ljuveni i Eden puteni i nibbana i galatea u muzici sfera. A onima koji odrastoše na starom, dobrom egzistencijalizmu, pa su k tomu po prirodi podosta skeptični, riječju – nevjerni Tome iliti ga ateisti, ostaje uvijek Camus i “Mit o Sizifu”, ako već ne i Stranac, bačen u svijet na heideggerovski način. Bez padobrana i krila ikarusovskih.
No, da ne odlutam previše od teme, kulturne scene ljeta u Gradu, eppur si muove – nabolje. Imamo sada i programe na Narodnome trgu, gotovo svaku večer su svirke, po sistemu za svakog po nešto, a što nije nevažno – posve besplatno. Kao što je bio besplatan, a opet isplativ, zašećereni naš Zucchero prošloga ljeta. Dok je ovoga, u skladu sa sveopćom inflacijom i inim poskupljenjima svega i svačesa, i Lenny dobio markicu od 150 kuna. Pa mu ti puši Drinu bez filtera!
Zadar ljeti. Sveti grad. Sveti se ime Njegovo, grada Donatovog. Nešto kao do not! Pa i da se puno više toga događa u njemu, metropola slabo trza na sve to. Kao, fućkam ti se ja na vaše silne festivale, moj brale! Kad ja svoj beli Zagreb grad imam rad! I što sad!!?
Morali bismo poraditi na zadarskom lobiju u metropoli. Tamo već imamo jake snage zadarske. Ili makar – nekoć bili naši? U ministarstvu kulture tu su glavni konzervator u RH Miljenko Domijan, a za teatar Srećko Šestan. U likovnoj umjetnosti, pa tko je predsjednik HDLU-a u Zagrebu do li ‘naš’ Josip Zanki! A tko glavni muzealac do li Branko Franceschi. Tko je vodio kulturu toga istog Zagreb grada do li naš Davor Žagar?! Tko je u ministarstvu za bolje sutra do li naš Pavle Kalinić? A da ne govorim o sveučilišnim profesorima, kritičarima itd. Tko je ravnatelj Nacionalne i sveučilišne knjižnice do li naš Tihomil Maštrović?! A u ‘Mimari’ imamo Perovića, na HTV-u Olivera Dražića, u likovnoj i književnoj kritici Ivicu Župana. Ma kažem vam, cijeli prvi tim, prva jedanaestorica u reprezentaciji. Samo još kad bi se svi sjetili otkud su i gdje se ljeti vraćaju na kupanje. Na more plavo? Tko bi nam bio ravan?
I ne bi nam više u kulturi Ljeto u Zadru bilo samo – paravan.