Franjevački samostan u Karinu obnovljen vlastitim kamenom

 Kad sam prvi put ugledao razoren franjevački samostan u Karinu Donjem, koji je bio potpuno uništen u velikosrpskom razaranju 14. veljače 1993. godine, shvatio sam kako ga se može obnoviti i vratiti mu autentičnost. To je postao moj zavjet. Mnogi su bili skeptični da se to može, ali ja sam znao da ga možemo obnoviti i napraviti, da parafraziram Miloševića, još autentičnijim, rekao je Miljenko Domijan, poznati zadarski konzervator na znanstvenom simpoziju »Franjevački samostan u Donjem Karinu kao primjer razaranja kulturne baštine tijekom Domovinskog rata«, a koji je održan u organizaciji Odjela za povijest i Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata u povodu obilježavanja 27. obljetnice VRO Maslenica.

Obnova koštala 14,7 milijuna kuna
Istaknuo je kako je među skepticima bio čak i tadašnji provincijal. Naime, nakon razaranja od cijelog samostana ostao je jedva jedan zid tako da nitko nije mogao ni zamisliti da bi se samostan mogao obnoviti, a kamoli da ga se obnovi te da bude isti kao i prije.
– Prilikom započinjanja radova na obnovi prvi smo morali napraviti evidenciju ratne štete. Potom smo krenuli s čišćenjem ruševina gdje smo sortirali i odvajali arhitektonski od građevinskog. Nisam htio odustati te smo svaki kamen koji smo našli posložili i označili. Čak su i fratri u jednom trenutku htjeli srušiti jedini preostali zid istočnog krila samostana, ali ja sam bio tvrdoglav i nisam dao da ga se sruši te smo ga uspjeli konsolidirati, pojasnio je Domijan način na koji su počeli s obnovom. Istaknuo je kako su tijekom radova na obnovi fratrima obnovili dvije štale – jednu koja im je služila kao crkva za potrebu, a druga za boravak, a sve kako se ne bi izgubila višestoljetna tradicija održavanja bogoslužja i boravka fratara u Donjem Karinu.

»Mržnja i zlo koje je tada bilo na ovom području najbolje se očituje u činjenici da je minirana zajednička fratarska grobnica. Netko je i to želio uništiti. Mi smo u obnovi vratili dostojanstvo te grobnice, a uredili smo i kompletan okoliš samostana u kojem ponovo rastu masline«
Miljenko DOMIJAN

– Srećom, cijelo vrijeme smo imali arhitektonski snimak prethodnog stanja koji se pokazao dragocjen dokument za obnovu. Ja sam se tijekom vođenja radova vodio krilaticom »kakav je bio i gdje je bio« i na taj smo način obnovili samostan. Prvo smo konsolidirali postojeće zidove i objekte, a potom nadogradili dijelove samostana i crkve, kao i zvonika. Važno je naglasiti kako smo se prilikom obnove koristili autentičnim materijalom, odnosno sav kamen koji smo pronašli ugradili smo nazad u crkvu, samostan i zvonik. Tako je primjerice, rozeta napravljena od 99 posto istog kamena, naglasio je Domijan dodavši da je tijekom obnove svaki vikend dolazio u Karin kako bi nadgledao napredovanje radova. Istaknuo je kako je obnova završena 2006. godine, a koštala je 14,7 milijuna kuna, puno manje od očekivanih pedesetak, koliko su bile prvotne procjene.
Dodao je kako su i unutrašnjosti crkve vratili gotičku formu te su ugradili fragmente nekadašnjeg oltara.

Ratna taktika – brisanje pamćenja
– Mržnja i zlo koje je tada bilo na ovom području najbolje se očituje u činjenici da je minirana zajednička fratarska grobnica. Netko je i to želio uništiti. Mi smo u obnovi vratili dostojanstvo te grobnice, a uredili smo i kompletan okoliš samostana u kojem ponovo rastu masline, zaključio je Domijan.
Uz njega predavanja su održali povjesničar Tomislav Šulj koji je detaljno prikazao akciju Maslenica te Julijana Barunčić Pletikosić, koja je govorila o obnovi sakralnih objekata nakon Domovinskog rata.
Inače, prije predavača, okupljene je pozdravio prorektor Josip Faričić koji je istaknuo samostan u Karinu kao odličan primjer obnove.
– Srpski okupator primjenjivao je ratnu taktiku »damnatio memoriae« (brisanje pamćenja), kao i taktiku spaljene zemlje. Ovo potonje nije baš jasno zašto jer su se namjeravali zadržati na tom prostoru. Međutim, očito su željeli uništiti tragove hrvatske nazočnosti, što je bilo najlakše napraviti rušenjem katoličkih objekata, na kojima su kasnije prodavali zelenilo ili igrali boće. Pripadnost Katoličkoj crkvi ovdje je znak nacionalnog identiteta, pa su prvo stradali vjerski objekti, rekao je Faričić.