Elza Radulić Toman, urednica rubrike Život u prvome uredništvu Zadarskog lista: “Zadarski je najznačajniji svjedok događanja u proteklih 25 godina”

Kad me je ovih  dana kolega  Nedjeljko Jusup, alfa i omega Zadarskog lista, zamolio da se prisjetim  kako je to bilo prije 25  godina, dakle prije četvrt stoljeća, prvo mi  je  pao napamet trenutak  kad sam prvi put čula  da se sprema osnivanje  zadarske novine, drugačije, dragocjene, osobito potrebne u ondašnjim zadarskim  teškim životnim uvjetima.

Saznala na brodu  prema Božavi

Na brodu kojim su  novinari putovali na jedan njihov skup prema  Božavi, kolega Nedjeljko Jusup mi je iznio  ideju, zapravo odluku  da jedna manja skupina  entuzijasta  kreće u osnivanje novine i zamolio me  za suradnju. Objasnio mi  je samu ideju, plan i ljude  koji će to pokrenuti. Pun  vjere u svoju ideju, premda je bilo još ratno stanje,  nije gubio vrijeme, nego je  uporno radio i ubrzo je ta  njegova ideja i ostvarena,  već na početku zime i na  početku studenoga 1994.  godine.
Nije bilo šanse da odbijem molbu, bez obzira što  sam tada bila zaposlena u  Večernjem listu. Ali moja  novina je bila dnevni list i  zato nikakva međusobna  konkurencija, jer će Zadarski list imati sasvim  drugačiji koncept.
Jer, zadarsko zaleđe je u  to vrijeme još bilo okupirano, grad porušen, još je  bio pun prognanika, a  građanima je bila potrebna prava i točna informacija i ona koja nudi nadu. I  tako najprije iz tjedna u  tjedan, a potom iz dana u  dan Zadarski list je, uvijek  uz relativno mali broj novinara, hrabro plovio naprijed i već na početku je  postao relevantan čimbenik zadarske svakodnevnice. Od pisaćeg stroja,  kojih je također bilo nedovoljno, do najsuvremenije informatizacije, ili  kako je to kazao jedan  naš kolega, od cicera do  Twitera, Zadarski list je  kroz 25 godina stalno pokazivao da je važan čimbenik bez kojega jedan  suvremeni grad i njegovo  šire područje ne bi bili to  što jesu u modernome  svijetu.
Prisjećam se kako se  ovaj list rodio u jednoj  malenoj sobici na Trgu  Petra Zoranića, koja je bila dodijeljena prognanicima iz Škabrnje, a koji su  je rado ustupili osnivačima Zadarskog lista,  taj svoj prostor od tek nekoliko kvadrata.

Pozvani ste na kavu

Jusup mi je odmah predložio da radim jednu  drugačiju rubriku, da budem autor i urednik, da  ugošćujem poznate i zaslužne Zadrane. Rubriku  smo nazvali Pozvani ste  na kavu, a u međuvremenu sam pisala i brojne  druge teme za niz rubrika  od politike do brojnih drugih događanja.
Naziv moje rubrike kasnije kroz godine su koristile i druge novine u Hrvatskoj, pa čak i jedna tv.
Bezbroj zanimljivosti je  vezano za ovu rubriku, koju sam radila više od dvije  godine, a jedna je da ni fotoreporter Zvonko Kucelin  koji je osiguravao slike, ni  ja uopće ne pijemo kavu.  A naši sugovornici su ponekad doslovno shvaćali  da smo došli na kavu. No,  bilo je dosta naših sugrađana koji su nam se i  sami nudili da o njima  pišemo, nismo uopće  imali problema doći do  gostiju za rubriku.
Rubrika je odlično primljena među čitateljima,  ljudi su nas hvalili, jer su  preko nje doznavali i privatne podatke o našim  gostima, poznatim sugrađanima. Jednom mi je  veliki Zadranin, osnivač  Tankerske plovidbe, Ivan  Paša oduševljen rubrikom, predložio da sve te  razgovore smjestim u  knjigu, da bi bila zanimljiva.

Relja, Cicero,  Visković…

I tako u prvome broju  nove zadarske novine,  od  3. studenog 1994. godine,  koju su mnogi očekivali s  nesrtpljenjem, u rubrici  Pozvani ste na kavu gost  je bio Aldo Vladovich  Relja, s kojim sam razgovor obavila u kafiću blizu  redakcije. Pod naslovom  "Bija sam optant", ovaj  čovjek je govorio kako je  1957. godine odselio u Italiju sa cijelom svojom obitelji, a 1992. godine postao  je počasni građanin Zadra. Zanimljiva priča o  čovjeku koji je pobjegao  od represije u FNRJ, a vratio se u Hrvatsku i tadašnji  zadarski gradonačelnik  Duško Kučina ga je proglasio počasnim građaninom za njegov veliki doprinos pomaganju Zadra.  U vrijeme kada je grad bio  bez struje i vode i svega  normalnoga, ali s puno  prognanika, Aldo je dovozio brojne kamione pomoći. Odvozio je pomoć  čak u BiH, kako bi olakšao  Hrvatskoj.
U broju 2. Zadarskog  lista od 10. studenog moj  gost na kavi  bio je branitelj s Kalelarge Vladimir  Cicero (Vlatko), 36. godišnji hrabri branitelj, jedan od osnivača 112. brigade HV. Dva puta teško  ranjen, pa i kada smo razgovarali bio je u zavojima.
I tako iz tjedna u tjedan  redali su se moji gosti, pa  iako neznam točan broj,  pamtim njihova imena i  lica od prije toliko godina.  Nažalost, neki nisu više s  nama. Primjerice dr. Ante  Visković, poznati zadarski  kirurg, poznat i kao pomoćnik zapovjednika  Kriznoga stožera za tadašnju Zadarsko-kninsku  županiju. Za njega se govorilo da je najbolji voditelj Kriznoga stožera, čovjek koji me dočekao i 8.  kolovoza 1995. godine u  kninskoj bolnici, koju je  preuzeo po Oluji.
I  Rudi Martinov, poznati boem s gitarom nije  odavno s nama. On je, između ostaloga, autor  poznatih i vječnih pjesama o Zadru, kao "Zadnja  mi je noć u Zadru" ili "Zadarski kanal", koje klape i  danas rado pjevaju.

Čekali da dođu na  red

Neki naši sugovornici  su ponekad morali čekati  red da dođu u rubriku, jer  smo imali i neke opravdane kriterije, poput onih da  nam je netko bio tek nakratko dostupan, da sam  nekoga "uhvatila" negdje  izvan Zadra i slično. Tako  sam bila u Zagrebu na  svečanom otvaranju Zadarskoga kluba i iskoristila priliku razgovarati s nekolicinom istaknutih Zadrana koji žive u Zagrebu,  gdje su izuzetno uspješni i  poznati. Svakako, najpoznatiji je bio prof.dr. Boris  Labar, poznati hrvatski  ekspert za bolesti krvožilnog sustava, poznat i daleko od hrvatskih granica.  Zapamtila sam, među ostalim da mje je kazao kako  mu je hobi vaterpolo, kao  neka vrsta povezanosti s  mladosti u rodnom gradu,  ali i da će uvijek rado pomoći svakome Zadraninu  koji oboli od bolesti koje  on liječi, bez obzira pozna  li ga. Bitno je da je Zadranin, rekao je.
Prisjećam se još nekih  uglednih Zadrana, koji su  bili moji gosti  u rubrici.   Tereza Ganza o kojoj sam,  inače, pisala brojne tekstove, pa i onaj u Pozvani  ste na kavu, a koja je bila  izuzetno zahvalna sugovornica, puno je znala. U  tekstu sam spominjala kako smo jednom usred rata  putovale autobusom iz  Zagreba preko Karlobaga i  Paga i  toliko smo se raspričale da smo skoro ostale tamo pred nekon gostionicom gdje su vozači  odmorili. Netko je vidio  da nedostaju putnici, pa  su nas tražili.

Čitalo se i  prepričavalo

Rado se sjećam i Ingrid  Marinović, istaknute saborske zastupnice, koja je  bila vrlo vješta za govornicom, ali i najdotjeranija,  obučena po super modi,  što ju je samo za nju stvarala nejzina majka. Gošća  mi je bila i Milka Blagdan,  novinarska u Tankerskoj  plovidbi, koja je novinarima bila na usluzi kada se  iz Zadra nije moglo ni telefonirati. Nadalje sjećam  se i Miljenka Domijana,  poznatog hrvatskog restauratora, čuvara zadarskoga blaga. Pa i Božidara  Kalmete, a bilo je to u vrijeme kada se tek počeo  baviti politikom, zatim i  Milivoja Maričića, Nenada Santinija, Zdravka Jeraka, Nina Dellavije.
Niz branitelja mi je gostovao u rubrici i Božidar  Longin u vrijeme povratka s bojišta, kada je  bio direktor Šumarije,   Ashley Minak koji me  odveo na četničko  vježbalište u Bruškoj,  gdje je tzv. kapetan Dragan učio svoju zloglasnu vojsku kako će ubijati po Hrvatskoj.
Nadalje, prisjećam se  i dr. Mile Gverića, za kojega su me upozorili da  je previše ozbiljan i da  neću saznati puno o  njemu privatno. A dogodilo se sasvim suprotno, u njegovu domu u  Bibinjama bio je toliko  susretljiv da se sa suprugom dr. Anđelkom  čak slikao na ljuljački  svoje djece u vrtu. I Pavao Račić mi je bio gost i  dr. Damir Mišlov i  maestro Antun Dolički i  pjesnik Ante Sikirić i  poznati pjevač iz Intrada Tomislav Bralić… I  desetine drugih naših  sugrađana.
Bilo je bezbroj anegdota s mojim sugovornicima, a ponekad i sa  njihovim suprugama,  većina ih je htjela u novine, neke su se osobito  uredile za taj događaj.  To se danas može objasniti i činjenicom da  je to bilo ratno vrijeme,  da je ljudima bio događaj razgovarati javno,  a osobito što tada nije  bilo interneta, ni mobitela, pa smo se mi u Zadru, kad su bile lokalne  teme uglavnom oslanjali na Zadarski list,  koji se čitao svuda i prepričavao svuda.

Grad nezamisliv  bez dnevne novine

I danas, poslije 25 godina izlaženja ove  značajne zadarske novine, razmišljam kako bi  bilo teško zamisliti grad  bez dnevne novine, jer  znamo da su i dnevne  novine ono što jedan  grad čini gradom, daju  mu i njegov urbani štih,  a Zadar tu ima i jednu  drugu dimenziju, koju  drugi gradovi nemaju.  Jer, ovaj grad je uduvijek  bogat novinama i novinarima, a prvi je na hrvatskome tlu imao novine na hrvatskom jeziku.
I sada dok pišem ovaj  tekst ugodno se sjećam  večeri kada smo se okupili u restoranu zadarske Marine čekajući  Nedjeljka Jusupa da se  vrati iz tiskare Splitu  (Zadar tada još nije  imao novinsku  rotaciju,  op. ur.)  s prvim primjercima prvoga broja Zadarskoga lista. Bilo je to  osobito veselje, svatko  je uzeo svoj primjerak,  komentarima nikad  kraja, a svi smo bili  ushićeni što je tiskan  prvi broj nadajući se da  će se tiskati i drugi i ostali. Premda su neki u  gradu sumnjali. Možda i  opravdano, jer bila su to  doista teška vremena,  ratna i za one koji su  stvarali novinu, ni iz  čega. Ali svi smo svjedoci da je Zadarski list uspio, postao ubrzo i  dnevna novina, koja je  danas Zadranima vrlo  bitna, koja je zapravo  najznačajniji svjedok  svih događanja u Zadru  i na njegovom području  u proteklih 25 godina.
 

Dolje lijevo i Još i to
Moram spomenuti i kako je Zadarski list već na samome početku  izlaženja stvorio i neke male, ali izuzetno zanimljive i čitane rubrike, naravno većinu po idejama njegova glavnog urednika Nedjeljka Jusupa.  Rubrika "Još i to" izlazila je na zadnjoj stranici u dnu i rado je bila čitana  i komentirana. Jednom me je glavni urednik kasno navečer, kada je zatvarao novinu, zvao i pitao je li mi od teme koju sam napisala još što ostalo u bloku. Novinarima uvijek ostane ponešto, što ne uspiju "ugurati" u  tekst, nerijetko zbog ograničenoga prostora, pa je tako i meni ostajalo i  odlazilo u "Još i to". Slično je bilo i s rubričicom "Dolje lijevo", koja se  doista smjestila u donjem lijevom kutu stranice i koja je znala imati tek  jednu rečenicu, ali itekako značajnu, koja je govorila puno više nego što  je imala slova.