Che Guevara vjerovao da je revolucija duhovni proces i da se revolucionar nadahnjuje “ljubavlju prema čovječanstvu”. U tim svojim razmišljanjima sve se više udaljavao od realsocijalizma koji je provodio SSSR i njegovi sateliti, a počeo je ta stajališta i javno iznositi kritizirajući Sovjete zbog njhovog zadržavanja principa novca, bankarstva i tržišta kao i politike mirne koegzistencije s kapitalističkim blokom, prorokujući da će se takvom politikom SSSR vrlo brzo vratiti u kapitalizam
Otac Ernesto Guevara Lynch je svog najstarijeg sina već zarana opisao kao onog u čijim žilama najviše od svih mu predaka, teče krv irskih pobunjenika i puntara
Legenda kaže da su Che i Fidel proveli čitavu noć u političkoj raspravi, a kad je zora svanula, Guevara je pristupio revolucionarnom pokretu “26. srpanj” koji je spremao revoluciju na Kubi. Uspostavljeno je “revolucionarno prijateljstvo koje će promijeniti svijet”
Da je danas živ, bilo bi mu osamdeset i tri godine i dva dana. Gdje bi ga se moglo naći? Možda u stožeru pukovnika Gadafija ili makar kao savjetnika Huga Chaveza? Bi li se krio u neprohodnim planinama pakistanskog Waziristana ili šetao ulicama Pnom-Penha? Bi li ga držali zatočenog u Guantanamu ili bi na istom tom otoku, Kubi, provodio mirne umirovljeničke dane pišući memoare i razmjenjujući mišljenja sa starim suborcem Fidelom Castrom? Naravno, odgovoriti na ova pitanja je nemoguće i ne samo stoga što su to uvijek bila pitanja na kojih nema odgovora, nego i zbog osebujne i neukrotive prirode čovjeka o kome je riječ – Ernestu Che Guevari. Premda su o njemu mišljenja do dan danas ostala podijeljena te je za jedne heroj, a za druge zločinac, neupitno je da je Guevara svojim životom i djelom značajno obilježio sredinu dvadesetog stoljeća, a kao svojevrsna ikona modernoga doba ostao nazočan u svijesti i medijskom ili publicističkom prostoru do dana današnjega, četrdesetak godina nakon svoje pogibije u bolivijskoj prašumi.
Krv irskih puntara
Ernesto Guevara rođen je u argentinskom gradu Rosariu, 14. lipnja 1928. godine u obitelji kastiljskog, baskijskog i irskog podrijetla, kao prvo dijete svojih roditelja. Otac Ernesto Guevara Lynch i majka Celia de la Serna y Llosa, bili su visokoobrazovani ljudi i solidnog socijalnog statusa, tako da je kućna biblioteka brojila preko tri tisuće naslova, omogućivši mladom Ernestu čitanje i skupljanje najrazličitijih informacija. Njegov otac bio je također po političkom opredjeljenju ljevičar koji je njegovao veze sa španjolskim republikancima iz vremena tamošnjeg građanskog rata. Nakon poraza Republike, neki od njih došli su u Argentinu te su se u domu Guevarinih mogle čuti zanimljive političke diskusije. Otac je svog najstarijeg sina već zarana opisao kao onog u čijim žilama najviše od svih mu predaka, teče krv irskih pobunjenika i puntara. Zanimljivo da mu je jedna od najdražih pjesama u mladosti bila Kiplingova “If…”, što je bilo omiljeno djelo još jednog revolucionara ali s “druge strane barikade” – Jose Antonia Primo de Rivere.
Ernesto Guevara bio je i oduševljeni vozač motor-kotača s kojim je proputovao čitavu Južnu i Srednju Ameriku, stigavši sve do Miamija. Put koji je opisao u svojoj knjizi putopisa značajno je pridonio njegovoj političkoj orijentaciji jer ga je kako navodi, zgrozila bijeda i neljudski uvjeti života sirotinje u mnogim zemljama zelenog kontinenta koji je doživljavao kao cjelinu koja bi se trebala ujediniti. Kad je 1953. diplomirao medicinu, zaključio je da sama medicinska pomoć nije dovoljna i da želi svoj život posvetiti borbi da se takvo stanje promijeni. Za nevolje ljudi optužio je “kapitalističku hobotnicu” te je prisegnuo na Staljinovu sliku da ne će mirovati dok hobotnica ne bude poražena i uništena. Prvo polje rada imao je u Gvatemali gdje je predsjednik Guzman pokušavao provoditi politiku agrarne reforme po kojoj bi svu neobrađenu zemlju trebalo razdijeliti seljacima. No najveći vlasnik takve zemlje bila je američka United Fruit Company i uskoro je CIA organizirala prevrat kojim je oborena vlast predsjednika Guzmana, a njegovi pristaše pobijeđeni nakon kraćeg građanskog rata. Guevara se spasio zatraživši azil u argentinskom veleposlanstvu, a pišući o tom svom prvom revolucionarnom iskustvu, istaknuo je da je tadašnji američki državni tajnik, John Foster Dulles, bio ujedno i odvjetnik United Fruit Company.
Revolucionarno prijateljstvo
Prema svjedočanstvu prve supruge, Hilde Gadeae, iz Gvatemale je Guevara otišao uvjeren da je oružana borba jedini način kojim se može pobijediti kapitalizam. Bračni par je utočište našao u Ciudad Mexicu gdje je Guevara radio u bolnici ali i kao novinski fotograf. Tamo je stekao i nadimak Che, navodno zbog česte uporabe uzvika “ohe”. Tamo se također upoznao s braćom Fidelom i Raulom Castrom i drugim kubanskim revolucionarima. Legenda kaže da su Che i Fidel proveli čitavu noć u političkoj raspravi, a kad je zora svanula, Guevara je pristupio revolucionarnom pokretu “26. srpanj” koji je spremao revoluciju na Kubi. Uspostavljeno je “revolucionarno prijateljstvo koje će promijeniti svijet”, napisao je Cheov biograf Simon Reid-Henry.
U studenom 1956. osamdeset i dvoje revolucionara stigli su starim i ruzinavim brodom “Granma” na Kubu. U prvom sukobu sa snagama predsjednika Fulgencia Batiste doživjeli su težak poraz, koji je preživjelo njih 22, raspršenih u prašumi. Pa ipak je revolucionarni pokret na Kubi preživio povukavši se u najneprohodnije prostore planine Sierra Maestra. Tu je Che Guevara postao desna ruka Fidela Castra i osoba odgovorna za mnoge vidove borbe koja se vodila kao i organizaciju civilnog života pa ga je magazin “Time” tada nazvao “Castrov mozak”. Kritičari njegovog života i djela često spominju ovaj dio njegovog života u kojem je ostao zapamćen kao nemilosrdni progonitelj svih onih koji bi bili osumnjičeni za izdaju i špijunažu, kao i bjegunaca. Zabilježeno je više slučajeva u kojima su njegove postrojbe provodile smaknuća, a u nekim prigodama je to činio i osobno, o čemu je i sam pisao u svome dnevniku, primjerice kad je uhvaćen neki Eutimio, osumnjičen da je doušnik. Guevara jednostavno bilježi: “Situacija je postajala sve neugodnijom i za ljude i za Eutimija pa sam riješio problem tako da sam izvadio pištolj i upucao ga u desnu stranu mozga”. Kasnije je to opisao i u pjesmi “Smrt jednog izdajice”. Che je, međutim, u ta doba ostao također zapamćen po iznimnoj osobnoj hrabrosti koja bi toliko zbunila neprijateljske vojnike da ne bi bili u stanju otvoriti vatru.
Optužbe za zločine
Tijekom dvije godine kubanski revolucionarni pokret izrastao je u snagu s kojim su režimske postrojbe sve teže izlazile na kraj i počele bilježiti poraze. Krajem 1958. revolucionari su pokrenuli ofenzivu s jasnom namjerom da presjeku otok na dva dijela i izravno ugroze Havanu. Guevarine snage su nakon sedmotjednih noćnih marševa stigle u provinciju Las Villas i zauzeli je čitavu osim glavnog grada Santa Clare. Che je odlučio napasti grad premda je bio nadjačan u omjeru jedan naprama deset. Kako su priznali i američki vojni analitičari, u bitci koja je uslijedila, Guevara je pokazao iznimne vojne sposobnosti, a borba za Santa Claru postala je odlučujući trenutak građanskog rata na Kubi. Kad su revolucionari 31. prosinca ušli u grad, to je bila njihova konačna pobjeda. Fulgencio Batista je samo nekoliko sati potom zrakoplovom pobjegao s Kube, noseći sobom , kako bilježi pisac Douglas Kellner, “blago u vrijednosti 300 milijuna dolara”. Drugog siječnja Guevara je bio u Havani.
Dobivši punovaljano kubansko državljanstvo, Che Guevara se, između ostalog i po drugi put oženio, ovaj put za Aleidu March, a bavio se i drugim stvarima. Jedna od onih koja mu se stavlja na teret je i prvih šest mjeseci u Havani kad je bio upravitelj vojnog zatvora La Cabana u kojemu su se provodile likvidacije “kontrarevolucionara” čiji broj, ovisno o izvoru i procjeni varira od pedeset i pet do nekoliko stotina.
Nakon La Cabane, Che Guevara je otišao na veliku svjetsku turneju u sklopu koje je posjetio i Jugoslaviju te mnoge druge zemlje. Vrativši se obnašao je najviše funkcije u kubanskoj vlasti gdje je bio ministar u više ministarstava, provodio je agrarnu reformu, zabranio strancima posjedovanje kubanskih plantaža sladorne trske i provodio reformu obrazovanja. Bio je i ministar financija te izluđivao bankare jer je novčanice potpisivao samo sa svojim nadimkom Che, pokazujući tako prijezir prema novcu. Tako se odnosio i u svome programu kao ministar gospodarstva. Od radnika se tražilo da povećaju proizvodnju ali za to im se nisu povećavale plaće, nego dijelile diplome. Onima koji ne bi ispunili normu su se plaće, pak, smanjivale. Nakon par godina postajalo je, međutim, sve jasnije da je njegova ekonomska politika doživjela neuspjeh, a Kuba je postala potpuno ovisna o robi iz zemalja Varšavskog pakta. Premda je Che govorio o važnosti unutarnjeg bogatstva i potpunosti pojedinca koje se ostvaruje u društvenoj odgovornosti, a k tome i sam u slobodnim danima išao sjeći trstiku na plantaže, njegov primjer nije naišao na odaziv – proizvodnja je padala, radnici sve više izostajali s posla.
Razočaranje u Kongu
Che Guevara je, međutim, i dalje vjerovao da je revolucija duhovni proces i da se revolucionar nadahnjuje “ljubavlju prema čovječanstvu”. U tim svojim razmišljanjima sve se više udaljavao od realsocijalizma koji je provodio SSSR i njegovi sateliti, a počeo je ta stajališta i javno iznositi kritizirajući Sovjete zbog njhovog zadržavanja principa novca, bankarstva i tržišta kao i politike mirne koegzistencije s kapitalističkim blokom, prorokujući da će se takvom politikom SSSR vrlo brzo vratiti u kapitalizam.
Dva mjeseca nakon što je u Alžiru još jednom javno kritizirao Kremlj, Che Guevara je nestao iz kubanskog javnog života. Fidel Castro je objavio da će se o njegovom novom boravištu znati više kad sam Che bude tako želio. Guevara je dao ostavku na sve svoje državničke dužnosti i otišao u Kongo (Kinshasa) gdje se uključio u revolucionarne aktivnosti. Vjeruje se da je Castro podržavao tu njegovu odluku jer je s njim otišlo nekoliko desetaka kubanskih časnika.
U Kongu je veliki revolucionar doživio neočekivano razočaranje. Pokret je ubrzo propao, a po samim Cheovim riječima, lokalne snage se uopće nisu htjele boriti, a vođe su im bile jednako korumpirane kao i “diktatori” protiv kojih su se bunili. Tamo se jednostavno rečeno, nije imalo što napraviti, zaključio je Guevara, koji je nakon odmora odlučio okušati sreću s revolucijom u Boliviji.
Bolivijska Nacionalna oslobodilačka armija nije bila loše naoružana ali je bila malobrojna, a k tome su u zemlju uskoro pristigle i specijalne postrojbe iz SAD-a. Lojalnost Guevarine najbliže suradnice, Tamare Bunke, nekadašnje djelatnice Stasija u DDR-u, također se smatra dvojbenom i ima mišljenja da je i KGB imao prste u propasti revolucije i Cheovom smaknuću.
Lokalna komunistička partija uskratila mu je pomoć, a seljaci se nisu priključivali revolucionarima, niti su ih htjeli hraniti. U listopadu 1967. vojska navođena obavještajcima NSA-e locirala je Guevarin tabor i opkolila ga te nakon kratkog puškaranja u kome je bio ranjen i uhitila. Bio je zatvoren u lokalnu školu gdje je učiteljici ukazao da njena jadna i ruševna zgrada na učenike djeluje “anti-pedagoški”, dok lokalni dužnosnici voze mercedese. No već sutradan, 9. listopada, bolivijski predsjednik Rene Barrientos naredio je njegovu likvidaciju koju je proveo narednik Mario Teran koji se javio dragovoljno da osveti tri druga poginula u borbi s gerilcima. Che ga je dočekao riječima: “Znam da si me došao ubiti. Pucaj kukavico! Jedino što ćeš ubiti je čovjek”, ciljajući na misao koju je netom prije kazao stražaru da je “revolucija besmrtna”.
I tako je završio vjerojatno najveći revolucionar prošloga stoljeća, kojemu ni kritičari njegovog djela ne mogu poreći da je svoje ideale, za razliku od nekih drugih, živio iskreno. No, “kapitalistička hobotnica” o kojoj je govorio uspjela je i od Che Guevare napraviti dobar proizvod. Danas je čak nemoguće izračunati koliko se novca zaradilo na prodaji najrazličitijih predmeta s Che Guevarinim likom, a posao i dalje cvate, dok djeca koja u Aziji za par dolara mjesečno proizvode suvenire s njegovim likom vjerojatno ni ne znaju da je to čovjek koji ih je htio osloboditi.
najnovije
najčitanije
Nogomet
Europska liga
Josip Stanišić asistirao u pobjedi Bayera u Rimu, sve miriše na hrvatsko finale EL
Rukomet
Rukometna Liga prvaka
Veron Načinović ostao bez završnice Lige prvaka, Kiel nadoknadio devet golova minusa
Nogomet
Englesko prvenstvo
Chelsea u zaostaloj utakmici na Stamford Bridgeu svladao Tottenham
Ostali sportovi
ATP Madrid
Danil Medvedev poput Jannika Sinnera predao polufinalni meč u Madridu
Ostali sportovi
EP u gimnastici
Pet hrvatskih gimnastičarki nastupilo u kvalifikacijama EP-a, Tina Zelčić najbolja 12.
Zadar
EMOTIVNA PJESMA
Petar Strmota napisao emotivnu pjesmu u čast Franka Lisice: ‘Plače nebo, muka grlo steže sve jače…’
Crna Kronika
smrtno stradao
TRAGEDIJA: U Rovanjskoj smrtno stradao ronilac
Plodovi zemlje i mora
Najulov 2024.
Josipov impresivni ulov: ‘Kaos je bio toliki da sam mislio da ću je izgubit koliko je podivljala’
Zadar
OBAVIJEST
VAŽNA OBAVIJEST Zbog utrke Wings for Life zatvaraju se ova parkirališna mjesta
Županija
SVEČANA SJEDNICA