Početak je mjeseca listopada, druga listopadska subota 1957. godine. Otac je odlučio da nas dvojica obiđemo Gaj, u neposrednoj blizini naselja Visočane. Trebali smo vidjeti da kojim slučajem nije oštećena ograda, i po potrebi ju popraviti. Otac je, kao alat, uzeo kosor. Približavajući se Gaju, iz suprotnog pravca prilazio nam je jedan čovjek. Po godinama je izgledao poput oca. On ga je uljudno pozdravio, rukovali su se. Zatim mu je dao duhana i papirić kako bi napravio cigaret. Uz to, rekao mu je da je to naš duhan i da je jako dobre kvalitete. Čovjek se zahvalio, a otac i ja smo produžili dalje, do Gaja. “Vidiš – veli otac – ovaj čovjek je, za vrijeme Drugoga svjetskog rata, na mrtvo ime isprebijao strica Ivana. Jedva da je ostao živ”. Ljutito odgovorim ćaći – „Pa, zašto mi, sada, ne bi namlatili njega?”. „Zato ti ovo i pričam – reče otac mirno. Kada bi mi sada išli tući njega, onda nikada ne bi bilo kraja ratu. Zapamti što ću ti reći. Svaki rat nosi nevolje. U rat ljudi idu po tri osnove: prvo po pozivu državne vlasti ili naredbom. Ako odbiješ, možeš biti strijeljan ili zatvoren. Drugo, idu dobrovoljno, po svojoj savjesti, radi obrane ili oslobođenja Domovine. Treće, idu i po nagovoru drugih. U svakom ratu dogodi se puno ružnih stvari. Mnoge stvari se odigraju i mimo zapovjednih odgovornosti. U ovom svjetskom ratu previše se lošega dogodilo. Iz istoga roda znala je mladost krenuti u četiri vojske: ustaše, četnike, partizane, domobrane. Jedan brat, naoružan do zuba, prolazi pored kuće drugoga brata, koji je u drugoj vojsci, i upućuje mu glasnu poruku: Iziđi de, vani, iz kuće da ti dam „bombona”! „Bomboni” su bili meci, sine Ivane! Ubojito oružje.” Reče mi i imena osoba. Meni, svi dobro poznati ljudi. Ružne li poruke – pomislih! Tako nešto, danas, ne bi bilo dobro da ni u šali netko izusti. Jedinstvo i sloga nas mora krasiti, i to za sve vijeke vjekova.
Prije dvadesetak godina, bila je, također, subota. Oko podneva, svratio sam u Poličnik do babe ti Luce i dida Nikole. Kod njih, za stolom, don Ivan Kevrić i još jedan gospodin. Piju kavu. Po običaju, don Ivan i ja se izljubismo, a gospodina mi predstavi rođakom po imenu Dane Kevrić. Reče kako pitura crkvu u Poličniku i da je trenutačno na pauzi. Nakon kraćeg ćaskanja Dane mi reče: „Ako kojim slučajem navratiš u Apatin, nemoj da mi se ne javiš!”. Obećao sam da hoću. Dočim su popili kavu, otišli su za poslom. Što se tiče don Ivana Kevrića sve pohvale njemu za održavanje crkava u kojima je obavljao svećeničku dužnost, ali – čitaj dalje, sine Ivane!
Ratna stradanja
„Dobro me poslušaj što ću ti ispričati o Dani Kevriću i njegovoj braći” – reče baba Luca, nakon što su joj gosti otišli. „Njegov otac je iz Visočani. Imao je zlatne ruke. Nije mu u glavu išlo da je Zadar talijanski. Zarekne se, još kao trinaestogodišnje dijete, da on ni njegovi neće kupovati robu u Zadru talijanskim lirama nego svojima, koje će sam izrađivati. Nikako nije mogao shvatiti zašto mu treba pasoš za ići u naš Grad – diku – Zadar. Tko i zašto ga proda Talijanima? Govorio je da ako već ne može ništa napraviti, ono će barem Talijani morati častiti njega i njegove, kad god im to padne na pamet. Napravi on u dasci kalup od pet lira. I tako, kod ovaca, kao čoban, poče „štancati” lire. Kopija se nije razlikovala od originala. Štancao je on i štancao lire, dijelio ih prijateljima i znancima, a oni se njima mukte častili i kupovali robu u Zadru. Tri godine trajala je ova izuzetno rizična radnja. Za ovakvu nezakonitu radnju talijanski sud bi kaznio počinitelja ne samo zatvorom nego odsijecanjem desne ruke i vađenjem očiju. Iako mu je kazna bila jasna i poznata, u njemu je bilo nešto jače. Bio je pun gnjeva. Zadar, mislio je, naš grad, a tuđi gospodari u njemu. To nikako nije mogao razumjeti, niti prihvatiti. U trogodišnjem „dilanju” falših lira nitko nije uhvaćen. No, jednom prigodom, kada mu je otac otišao u ljekarnu kupiti lijek za ukućane, apotekar baci liru na mramornu ploču i ona da drugačiji zvuk od prave. Tu je bio kraj. U hipu dođoše karabinjeri i odvedoše ga u zatvor. Sebe je vidio bez ruke i očiju. Ta slika ga je, svakodnevno, proganjala u zatvoru. Peticiju za oprost su sačinili katolički svećenici i istoj je, zbog maloljetnosti, udovoljeno. Po punoljetnosti odlazi u vojsku, ali onu koja po završetku rata neće pitati istinu o ratu.
Početkom 1943. godine, dolazi nekoliko talijanskih karabinjera u kuću u Visočanima i izdaju zapovijed da žena i djeca, a njih je četvero, moraju odmah napustiti Visočane. Posumnjali su da se s ocem nešto dogodilo. O njemu, već više dana nemaju vijesti. Do današnjega dana je nikada više i ne dobiše. Karabinjeri rekoše: „Kuća je pod prismotrom. Mi ćemo vas otpratiti sutra ujutro. Tako smo sigurni da ste napustili ovaj kraj”. Mater im je uspostavila vezu s nekim iz Starigrada. Za prvu ruku skrasit će se u Slavoniji, u Čačincima, kod Orahovice. Žena s četvero djece. Najstarijem djetetu je bilo devet godina, a najmlađem šest mjeseci. Moraju brzo napustiti svoje ognjište, krenuti u neizvjesno i nepoznato. Talijani su ih u zadarskoj luci ukrcali na ratni brod. Na brodu samo oni civili, a ostalo vojska sa svim vrstama naoružanja. Najstariji sin Miro, bilo mu je devet godina, još pamti ratnu brodsku zapovijed: „Molla la cima!” (Odveži brod!), ili „Rotta per Fiume!” (Pravac Rijeka!) Kada su napuštali grad, mlađa sestra Eufemija pitala je brata Mira: „Koji je ovo grad?” „To je naš Zadar” – odgovorio je Miro. „Naš Grad – nevino će Eufemija – a govore meni nerazumljivim jezikom? „Tiše govori!” – upozorio je Miro. „Ako čuju ove riječi pobit će nas istog trena”. Nakon toga su zašutjeli, a Miro je razmišljao: „Što li je to napravio otac da mi moramo u nepoznato? Gdje li je on sada? Zna li uopće gdje nas voze? Zašto je morao „štancati” proklete lire? Da mi sada ovako ispaštamo… Zašto?” Suze mu naviru na oči. Pogleda oko sebe, a ono, sve top do topa, vojnik do vojnika.
Nadničarenje i pletenje košara
Nakon dugog putovanja brodom, vlakom, autobusom… stigli su u Čačince. Smjestili su se u jednu napuštenu kuću. Da bi preživjeli, trebalo je odmah krenuti na nadničarenje. Miro i mater mu Matija. Ostali, Dane, Eufemija i Bernarda su bili nejač. Po poljima su skupljali klasje koje je seljacima ostajalo nakon obavljene žetve, ali i krumpire i klipove kukuruza koji bi ostali po njivi iza ubiranja plodova od strane vlasnika zemlje. Nemaju što jesti. Svaki dan im u kuću zaviruju razne vojske, a najviše SS trupe. Poslije godinu dana preseliše se u Našice. Isto tako, smještaju se u napuštenu kuću. Za preživjeti, svaki je dan trebalo nadničariti.
Po oslobođenju zemlje bilo je lakše. Miro je tada imao dvanaest godina, a mlađa mu sestra Eufemija devet. Čuvali su Našičanima krave. I do pedeset krava, od više vlasnika. Krave su čuvali ujutro i popodne. Ujutro Miro, a popodne sestra i mater mu. Sve ovisno o nastavi u školi. Nikada ih nitko nije ružno pogledao. Uvijek su imali korektan odnos s ostalim seljanima. Odrađeno je bilo pošteno plaćeno. Kako je Miro imao zlatne ruke, na oca, dosjeti se da bi mogao povećati zaradu. Uz čuvanje krava izrađivao je košare. Za jedan dan, uz krave, košara bi bila gotova. Razmjena je bila ispletena košara za razom punu kukuruza u klipovima. Zadovoljni Našičani, zadovoljan i Miro. Gladi u kući nesta, hrane kol’ko ti treba. S pletenjem košara situacija se bitno promijenila. U školi su svi bili odlični đaci. Po završetku osnovne škole, Miro i brat mu Dane završiše zanatske škole, a sestre trgovačku školu. Svi se poženiše i poudavaše. I dobro središe”.
Vjera i ljubav kroz pituru
Sine, Ivane! Iz priče babe ti Luce, onako između redaka, zaključujem da su djeca bila „obilježena” i od tuđinca i od naših. Razmišljam, ako je otac napravio neku nedozvoljenu radnju, on za to snosi posljedicu. U vihorima rata, obično djeluje prijeki sud. Ostati bez glave ne znači da si i kriv. Zato se za mnoge nerazjašnjene ratne slučajeve kaže: „Noć ga pojela”. A, zašto djeca moraju nositi biljeg prošlosti, to, nikako, ne mogu shvatiti?
Nakon babine ti priče svratio sam do crkve. Ušao sam u nju, stao po strani da me meštar ne vidi i da ga ne ometem u poslu. Promatram meštra Danu kako radi. Sav se uživio. Bože, kojeg li umijeća? Kako li samo kombinira boje? Boje vjere, ljubavi, života i sjećanja. Da – kažem sebi – hoće ostaviti djelo svojih ruku svome rodu, djelo koje će govoriti: Ovaj pitur nije stranac u ovome kraju! Ovaj pitur pripada ovoj vjeri, ovom svecu, ovoj crkvi, ovom oltaru, ovom kraju!
Zagrljaj na Dunavu
U mjesecu rujnu 1988. godine bio sam na proputovanju kroz Apatin. Sjetim se našega Dane i priče ti babe Luce. Svratim do pošte. U poštanskom imeniku nađem ime i prezime, broj telefona i ulicu. Sve uredno zapisah na papirić. Iz pošte zovem telefonom kućni broj. Nitko se ne javlja. Što mi je, dalje, činiti? Malo vremena imam! Obećao sam rodu da ću ga, svakako, posjetiti ako navratim u Apatin. Pitam u pošti gdje im je Općina i oni me uputiše. U Općini se predstavih kao Zadranin i pitam za direktora Uprave prihoda. Oni odmah pozvaše direktora, a on me ljubazno upita što želim i može li mi pomoći? Kažem mu da imaju poreznog obveznika, pitura, Danu Kevrića, kojega tražim. U kući ga nema. Znaju li gdje bih ga mogao naći? „Dobro ga znam – reče direktor. On je cijenjeni majstor u Apatinu. Osim toga, uredan je naš platiša. Bit ću vam na usluzi i idemo ga potražiti.” Sjeli smo u njegova kola, a on će: „Znam gdje ćemo ga naći. Ima on na Dunavu lijepo uređenu brvnaru, od drveta. Lijepo ju je uredio, onako baš – reklamno.” Nakon nekoliko kilometara vožnje stigli smo do brvnare. Čuje se da on nešto, pozadi, radi. Kažem direktoru: „Idi ti do njega, a ja ću iza grmlja promatrati.” Kada je Dane vidio direktora „porezara”, sav se skamenio. Pomisli: „Ta nije valjda došlo do greške kod plaćanja? Sve uredno plaćam! Što sada?! I, još mi dolazi u u brvnaru?” Kada su se rukovali, direktor mu kaže: „Znaš, što se tiče poreza sve je u redu. Nego, doveo sam ti zemljaka”. Gleda on. Zemljaka nigdje. Kada sam provirio iza grmlja uzvikne: „Rode, od kuda ti?! Gdje me nađe?!” Grli ti on mene i ne pušta. Direktor, koji je svoje obavio, ode nakon što mu se zahvalismo.
„Pa, kako ti mene, rode, nađe u ovim barama Dunava? To nisam očekivao. Vidiš, ovo sam napravio da odmorim dušu. Imam i čamac za loviti ribu. Što kažeš na ovo? Dobro sam uredio ovo mjesto, imam čak krevet za spavanje, plin za kuhanje, sve što mi treba. Ali, ovo nije naše more – reče on. Nije ti to isto. Moram ti reći da nisam očekivao da ćeš me posjetiti. Ostani nekoliko dana. Upoznat ću te s mojima. Sutra možemo na pecanje. Provozat ću te po Dunavu”. „Žao mi je – kažem – ali moram odmah dalje, nastaviti put. Daleko je do Zadra. Posao me čeka”.
Koliko mu drago bješe što ga posjetih! Kako li mu teško pade moj brzi odlazak! Istoga je dana o mom posjetu pismom obavijestio brata Mira u Australiji. Prije dvije godine umro je u svojoj brvnari na Dunavu. Sine Ivane, spomeni ga se u molitvi. On je naše gore list! Žao mi je što mu nisam upoznao ženu i djecu.
Život u Australiji i povratak u Zadar
Miro je 1969. godine, redovnim putem, sa ženom i djecom, odselio u Australiju. Tamo se dobro snašao. Napravio je kuću, školovao djecu. Nostalgiju za Zadrom on i njegova družica Katica nisu mogli prevladati. Još davne 1957. godine, prvi put je Katica sa suprugom Mirom posjetila Zadar. Tada su se zavjetovali da Zadar moraju doživjeti i proživjeti. Prilikom stvaranja Lijepe naše, Miro i Katica su bili nesebični. U nekoliko navrata u Australiji su dali značajnu financijsku pomoć za Domovinu. Stalno su molili Boga i iščekivali radosnu vijest, „samostalnu i nezavisnu Republiku Hrvatsku”. Dočim su čuli tu vijest, suze radosnice im potekoše. Brzo su prodali sve stečeno u Australiji, kupili kuću u Zadru i zadnje dane provode u njemu. Stalno govore kako su se preporodili, kako je ovo njihov grad, Grad ZA DAR dan. Često se Miro, s tugom, prisjeti stranog jezika u Zadru, ratnog broda i zapovjedi: „Rotta per Fiume”.
Po dolasku u Zadar Miro me nazvao i rekao: „Iako se nismo upoznali, večeras s familijom moraš doći kod mene i Katice. Bit ćete naši dragi gosti. Brat Dane mi je o tebi u pismu sve napisao”. Zahvalio sam i prihvatio poziv. Toliko toga mi je tijekom večeri ispričao Miro. Život za deset romana. „U našim teškim životnim problemima puno, zaista puno, pomogao nam je Boško Grubač iz sela Crmošnjam pored Našica. On je u općini bio skrbnik za sirotinju. Žena mu je Poljakinja, a oboje su preživjeli i njemačke logore”.
U mjesecu travnju ove godine, kada je svadbu pripremao sin Josip, nazvao me i rekao: „Znaš koga sam pozvao na svadbu? Mira i Katicu!” Da, zaslužili su. Oh, Bože kojeg li štimunga napraviše. Do kasno u noć ne prestaše plesati, a pjesmi nikada kraja. Uvijek veseli i nasmijani.
Zapamti ovo, sine, Ivane. U Lijepoj našoj odrasli mogu ispaštati za svoje grijehe, ali sva djeca rođena na hrvatskom tlu su svetinja. Niti strancu, a niti domaćima ne smije pasti na pamet da ih obilježava. Ako zatreba, u obrani Domovine, moramo biti hrabri, ponositi i djelovati kao jedan. „Bomboni” od metaka, namijenjeni bratu, ne smiju se ponoviti.
Jedinstvo i zajedništvo koje je krasilo naš narod tijekom Domovinskog rata, kada je stvarana Lijepa naša, moramo čuvati i njegovati, kao najljepši cvijet, koji nikada, nikada, ne smije uvenuti…!
Zadar, prosinac 2010.
najnovije
najčitanije
Hrvatska
PODACI
Veliki pad broja turista u rujnu, pogledajte detaljne brojke
Ostali sportovi
FUTSAL
Pravi futsal derbi! Murvici pripao klasik protiv Stanova
Zadar
FILMSKE POSLASTICE
Danas dvostruki program u Kino Zoni – na programu hitovi „Uvijek postoji sutra“ i „Supstanca“
Zadar
SVJETSKI DAN POŠTE
Poštar Miro Jermen o zanimljivosti svog posla: Pas me ugrizao jednom, a vozio sam čak i – pčele
Crna Kronika
NEVJEROJATNO!
BIZARNO! U Sv. Filip i Jakovu iskopao i ukrao stablo masline starosti oko 100 godina!
Zadar
potencijalni gradonačelnici
VELIKA PREDIZBORNA ANKETA Lokalni izbori se bliže. Kome biste dali svoj glas?
Zadar
UOČNICA
Četrdeset muškaraca svečano pristupilo u Bratovštinu sv. Šime
Hrvatska
SRETNA DOBITNICA
Dobitnica milijun eura u Lotu 7 otkrila što će s novcem: ‘Pomoći ću ponajprije…’
Županija
Uzbuna na Gubavici
PROSVJED TINJANA ‘Na mjestu za koje smo prolijevali krv, privatni investitor sad diže repetitor!’
Zadar
DOMU MOM