Teške prijetnje s TV ekrana

Kako ne gledam redovito televiziju, s obzirom na to da su prijatelji i susjedi shvatili da ih iskorištavam i trošim njihovu struju, tako sam se potpuno odvikao od onog groznog glasa koji najavljuje tv-program onako režeći pa mu sve zvuči kao da se došao tući, ili kao da prepričava neki jeziv i krvav događaj iz horora. Ustvari, kao da kroz stisnute zube hropti – »grrrrooooaaarrrggghhhhh«. I tako, gledam ja tv, kada se odjednom čuje taj isti glas koji najavljuje neki novi rialiti šou. Ja sada ne smijem reći koja je to televizija i koji je to šou da ne bi reklamirao iste, što mi nikako nije namjera, ali recimo da se radi o »Big Brotheru«, iako nije taj. I tako se opet, nakon duljeg vremena, javi taj prijeteći glas koji procijedi onako mračno – »Big brader se vhraačččaaarghhhhrr«…

Moram priznati da sam protrnuo i zabrinuo se za vlastitu sigurnost. Prvo, opravdano, da će me taj glas posjetiti u mojoj kući, što ja sigurno ne bi preživio, a drugo, još opasnije, da će na ekranu opet biti »Big Brother« taj stupidni show za ljude smanjenih intelektualnih kapaciteta i nikakve kulture. A kakvo je naše gledateljstvo, to je jasno kada vidite što ih veseli, kakvi izvođači pune arene, što se događa na izborima i da sada ne nabrajamo dalje. A što ćete? Što je tu je. Pripremimo se za mučenje.

JEZIVA GROZOTA

Kao što je svima poznato, ja ne posjedujem televizor iako pišem o tv-programu. I kako onda? Gledam ga gdje se zateknem, što je dobro jer ne plaćam kabelske, preplate, servise i drugo, a loše je to što onda moram gledati ono što gleda domaćin. To je i logično, jer je televizor njegov i ne mogu ja sada nekome upasti u kuću i tjerati ga da bude po mome. To je inače dosta zanimljivo. Postoje ljudi koji ti dođu u goste i odmah se hvataju daljinskog i stavljaju programe i muziku po svom (ne)ukusu ili kada mi sjednu u moj moćni automobil prva im je stvar da se hvataju mog radija – pojačavaju, smanjuju, mijenjaju pjesme… Ali, što ćete? Nedostatak kućnog odgoja.

U utorak sam se našao kod nekih ljudi koji me vole, ali ne toliko da bi dozvolili da ih teroriziram svojim izborom emisija. Sjedim ja dakle kod njih u dnevnoj sobi, a tv prijemnik je uključen. A na njemu…?! To nikada do sada nisam vidio. Neka žena skakuće u nekom bezveznom spotu i pjeva tako glupe stihove da se čovjek zgrozi. »Ne treba mi ljubav meni treba lom/uno momento uspori tempo/nisi moj tip neću da te lažem tražiš moj broj zini da ti kažem/koliko pijem nije humano subota je dan za alkohol/tika tak isteklo ti vreme pao si kod mene…«

A GDJE POBJEĆI?

Ova se pjesma… (jesam li rekao »pjesma«? Bože sačuvaj, što ja to govorim?). Dakle, »ovo« se emitiralo u utorak, u predvečernjem terminu, na televiziji koja pokriva cijelu nam »Lijepu našu«, dakle na televiziji koja je kada je dobivala dozvolu za emitiranje vjerojatno morala garantirati i nekakav civilizacijski nivo koji će pružati gledateljima. Njima se ne plaća pretplata, ali to ne znači da smiju trovati omladinu svakojakim smećem. Meni je grozno i to što to pjevaju neki hrvatski izvođači koji koketiraju s cajkama jer, iako se srozavaju dosta nisko, bar imaju neku »trash – estetiku«.

To vam je ono kada je nešto toliko loše da ti na trenutke postane simpatično i zanimljivo, kao npr. filmovi Eda Wooda ili pjesme grupe »Shaggs« koje zbog nesputane naivne simpatičnosti danas imaju po nekoliko milijuna gledanja (poslušajte My Pal Foot Foot). Ovaj je grozni narodnjak pak na nivou najgorih cajkaških bljuvotina, a to što ima, nećete vjerovati, 37 milijuna gledanja, samo govori u kakvom svijetu mi živimo i u kakav opći kulturološki rasap ovo sve vodi. A gdje pobjeći?

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Zadarskog lista.