Tuga, jad i nevolja - divljaci za volanom

Evo smo saznali u jednoj informativnoj televizijskoj emisiji kako je na cesti za Dubrovnik došlo do teške saobraćajne nesreće u kojoj su poginuli brat i sestra, ni krivi ni dužni, tuđim nemarom. To me posebno pogodilo jer sam i sam prije par dana prošao tom cestom i doživio slične situacije, onda kada se vozi bez pameti i odgovornosti, a najčešće bahato i bezobrazno, kao što su ljudi i inače danas takvi bahati i bezobrazni.

I vozim ja tako po propisu baš tim dijelom Jadranske magistrale kada me pred zavojem počne pretjecati jedan crni Mercedes tako da je skoro uletio u škare, ali sam nekako prikočio pa smo se, kako bi mi na Korčuli rekli, skapulali bez ljudskih (da smo mi poginuli) i neljudskih (da je on poginuo) žrtava.

Da je bilo žrtava, poginuli bi mi u sirotinjskom Fiatu Unu, a ne on u velikom terencu, a u trenutku užasa pao mi je pogled na tu veliku izbrijanu glavu, na nešto što je visilo na retrovizoru, a što je vjerojatno bila krunica jer takvi vole to stavljati jer im njihov seoski pop (ili hodža – svejedno) nije objasnio da će prije deva kroz ušicu igle, nego bogatun…

Ma to znate već. Da… vidio sam i registraciju, a bila je iz jedne susjedne zemlje (ustvari nije susjedna, nego je na Balkanu), a onda sam na benzinskoj pumpi ponovno vidio tog divljaka i to s leđa i onda sam se sjetio jedne izreke jednog našeg zemljaka, tu iz Ravnih Kotara koji je rekao otprilike ovako – »fućkaš (nije rekao fućkaš nego nešto drugo što nije pristojno, a počinje sa »j«) čouka kojem, kada ga gledaš s leđa ne vidiš obraze.«

A što da vam dalje pričam. Ja bi to lako sredio. Jednostavno ne bi priznavao vozačke dozvole iz sumnjivih zemalja, kao što ne bi priznavao diplome sa sumnjivih fakulteta (moja je Bogu hvala iz Splita, iako ni to nije neka velika sreća, ali nije da nije) kojima u zadnje vrijeme obiluje Lijepa naša. Da…

Upoznao sam studente koji u jednoj susjednoj nam zemlji dopisnim putem studiraju defektologiju, a tamo idu svaki drugi vikend tek toliko da se povremeno pojave. Danas ustvari svatko studira i dobiva diplome, a mi jednog najobičnijeg kuhara sa SSS-om ne možemo naći da nam kuha topli obrok u bolnici, nego moram jesti pecivo i hrenovku kao da idem u sedmi razred pučke škole. Ali, gdje sam ja ovo odlutao. Vratimo se mi lijepo na današnju temu, a to je jad, tuga i nevolja.

JOŠ GORA TUGA, JAD I NEVOLJA – DIVLJACI PO ŠKOLAMA

Na televiziji je informativna emisija u kojoj se govori kako su neke tri cure mlatile četvrtu, a netko je to i snimao i sve je bilo jako zabavno dok ih se nije otkrilo pa sada više nije smiješno, sada će se spominjati kako su to ustvari dobre cure, kako su aktivne u lokalnom rukometnom klubu, kako idu redovito u crkvu i kao najvažnije da su iz uglednih (ma što to danas značilo) obitelji.

I onda se tu pojavila neka ženska koja je očigledno pala s Marsa (ili s Venere, svejedno) i koja je bila toliko drska da ih je išla i braniti. Te ne smijemo tako, te ne smijemo ovako, a najbolje je kada je rekla doslovno to da mi njih ne smijemo smatrati nasilnicama nego djecom koja su u sukobu s pravnim poretkom, ili tako nekako, u svakom slučaju to što je rekla je u sukobu, ali ne s pravnim poretkom već sa zdravim razumom.

Dotična je vjerojatno završila nekakav fakultet pa je kao kompetentna, a o tome kakvih fakulteta ima smo već govorili prije dvije minute, ali brate što je previše je previše. Pa potpuno je jasno da se u ovakvim situacijama više nema što raspravljati već da se treba konkretno djelovati, a pogotovo treba izbaciti onu glupu frazu kako je »i nasilnik žrtva«, jer nije i svako izjednačavanje žrtve i agresora je sramotno.

Nema tu nikakvog rješenja osim teškog sankcioniranja, jer je potpuno jasno da se nasilnici više ničeg ne boje, ne boje se ni policije, ni zakona, ni ničega jer vide da im se može i da su ovo njihova vremena. Nažalost…

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Zadarskog lista.