Mnogi su kruha gladni, cijene lete u nebo, a maršira se zbog - ideologije?!

Nimalo ugodni prizori danas su preplavili centar Zadra, grada impresivne baštine i ogromnog potencijala. Dugonajavljivani Dalmatinski marš možda je i rođen iz dobre namjere, ali tko se danas zapravo bori protiv fašizma, a tko protiv nasilja? Protiv čega se točno hodalo? Istina, društvena klima postaje čudna, brane se kulturni događaji bez jasnih razloga, a svaki incident pokušava se obojati ideološkim bojama iz nekog drugog vremena. I onda kad razloga nema.

Jasno je da zabrane, ni s koje strane, ne donose ništa dobro. Živimo u demokraciji, a to znači da svatko može izraziti svoje mišljenje, na civiliziran način.

Umjesto pravog dijaloga, započela je vladavina podjela, i s jedne i s druge strane. A kome to odgovara?

U međuvremenu, mnogi su doslovno kruha gladni, tko ne vjeruje, neka u večernjim satima obrati pozornost na one koji kopaju po smeću, tražeći boce i komadić hrane. Mladi bježe glavom bez obzira, zaposleni par ne može priuštiti ni garsonijeru. Na preglede koji život znače čeka se godinu i više. Djeca gledaju odrasle kako se “časte” pogrdama i uče da je to normalna komunikacija.

Ali sve je to manje važno, u društvu isti debilizam, čiji je stari bio ustaša, a čiji partizan.

Opravdanja za zabrane nema, opravdanja za prijetnje nema, to nitko ne pokušava pronaći. Spas za društvo je samo međusobno poštovanje. Neka jedni idu na Frljića, neka drugi idu na Thompsona. Neka nitko to ne tumači na svoj način. I kraj priče.

Zašto svaki neistomišljenik mora biti fašist? Zašto se guraju podjele i zabijaju glave u prošlost? I jedni i drugi? Postojimo samo mi danas, uvažavajući sjećanje na svaku žrtvu svakog rata, a mi danas nemamo ništa ni od kakvog marša. Iako, jasno, lakše je biti dio gomile. I na mostu i u gliseru. Napad “s mora” naravno za svaku je osudu, no nemojmo hiniti šok i nevjericu. Javni prostor je toliko zatrovan, a u parolama ni jednih ni drugih ne vidim ljubav i mir. Čisto bježanje pod fantomkom prošlosti.

Ideologija je opijum za mase, konkretni zahtjevi, pa i toliko željena demokracija sad se čini miljama daleko. A godinu unatrag gledamo susjednu Srbiju i užasne prizore, misleći kako smo toliko razina iznad i da se nama ništa slično ne može dogoditi. Jesmo li sigurni?

A kome to odgovara? Onima koji kradu, i nikad im nije dosta. Onima koji bi rado zapravo diktaturu, ali će to upakirati u nekakav veo prošlosti. Onima koji će skupiti koji politički poen, evo, vidjeli smo SDP-ovu Sabinu Glasovac koja se u Zadru pojavi u vrijeme izbora i marševa. Teško se sjetiti neke inicijative za bolji Zadar ni iz njenih usta, a bome ni iz usta njenih stranačkih kolega.

Oni prodaju maglu, točnije ideologiju, pa tko se uhvati za udicu, uhvati.

A hvataju se ljudi, valjda je u ljudskoj prirodi boriti se, protiv drugog, protiv sebe, nema veze.

No, tužno je što smo vidjeli mnoštvo mladih ljudi, u Maršu je bilo dosta mladih koji su davali izjave “kako podržavaju inicijativu”, okolo je bilo mladića s parolama “Za dom spremni”. Kad ćemo podržati bolju budućnost i biti spremni za napredak?

Usprkos silnom entuzijazmu, s obiju strana, mi mladi od ovog marša nemamo ništa. Želimo živjeti u sadašnjosti, a ako već imamo force, borili bismo se protiv korupcije, zapošljavanja po babi i stričevima, mi bismo bolje obrazovanje i zdravstvo… Mi bismo samo da možemo dostojanstveno živjeti od svog rada.

Međutim, to je očito teško, pa je lakše upaliti vremeplov i tješiti se, opet na kojoj god strani bili, da činimo nešto dobro.

I jedni i drugi, vraćaju nas u vremena koja danas ne znače ništa. U međuvremenu, stvarnost postaje sve crnja. No, zbog toga nećemo na ulice, eventualno ćemo napisati koju “pametnu” na društvenim mrežama i nastaviti dalje sa životom kojem je smisao kava na suncu i pokoja rasprava o prošlosti.

Marširajte, marširajte, i jedni i drugi, unatrag. U tom raskoraku doći će stranci, pokupovati još ono što nisu do sad. Nakon svih tih čizama i tuđih režima, sad kad imamo vlastitu državu – sami sebi glumimo okupatore. Čovjeku je najveći neprijatelj on sam.