Zadarski putopisac Marko Pavičić u divljini Afrike: 'Biti u Tanzaniji opasno je za tijelo, ali je spas za duh'

Putopisnom prozom »Put do izvora« pažnju na sebe početkom ove, 2026. godine skrenuo je zadarski književnik i putopisac Marko Pavičić. Knjiga nastala na temelju njegovog višemjesečnog boravka u Tanzaniji čita se istodobno i kao putopis i kao rasprava o svijetu suvremene civilizacije. Da bi došao u priliku govoriti ono što smatra o toj temi te donositi zaključke o svojevrsnom sumraku civilizacije Zapada, autor je svoj putopis realizirao tako da putujući Tanzanijom čita knjigu velško-američkog istraživača Henryja Mortona Stanleyja »Kako sam našao Livingstonea« u kojoj je Stanley obradio svoje putovanje, potragu i susret s Davidom Livingstoneom, škotskim misionarem i istraživačem iz viktorijanske ere. Tako je, pišući putopis, Pavičić stvorio više od putopisa, a razgovor počinjemo pitanjem zašto Tanzanija i koliko je mjeseci tamo boravio.

– Nekoliko mjeseci. Ne znam više. Bilo je toliko intenzivno, neizvjesno da mi se činilo da sam bio nekoliko godina. Ne samo da se ne zna što nosi dan, a što noć, nego volim živjeti u prirodi i u skladu s njom, a to znači da može biti opasno za život, posebice ako idete u divlje krajeve. Tamo je opasno za tijelo, ali nije za duh, kao što je u modernim gradovima. Po europskim gradovima, pa i tanzanijskim, daleko od prirode, ljudima se uslijed moderne tehnologije, šminkanja tijela, baratanja novcem, druženja najviše radi interesa, komocije, intenzivirane poljoprivrede, spušta duh, kaže Pavičić.

U TANZANIJSKOM ZATVORU

Putopis iz Tanzanije se između ostalog bavi i time, kako intenzivirana poljoprivreda, bilo da je poticana od strane države ili privatnika, zbog obuhvatnih trgovačkih potreba, smanjuje divlja staništa i ugrožava čiste lovce i sakupljače kojih je sve manje kao što je i antilopa, lavova, bizona i svih drugih božjih stvorenja koje »civilizirani« ljudi istrebljuju ili ograđuju u safarije za turiste.

– Jednom sam u Tanzaniji kasno navečer došao u gradić koji se zove Selela, gdje većina nikad nije vidjela bijelca. Pola stanovništva tog gradića su pripadnici Masai naroda koji su prepoznatljivi po ogrtačima, tzv. shukama, a druga polovina su građani koji su napustili svoje tradicionalno pleme. Dogodilo se da sam tu večer podijelio taj gradić. Sukobio sam se s nekolicinom građana, ali su Masai stali na moju stranu. Došla je zatim policija s džipom i kalašnjikovima iz svoje postaje – drugog gradića Mtowa Mbu, te me odvezla u zatvor s još nekoliko ljudi. Do dugo u noć je trajala rasprava, pri čemu su mi zaplijenili spise, zatim notes u kojeg sam zapisao nazive pojedinih životinja na kiswahiliju, ali nisam bio tamo nikakav špijun poput Davida Livingstona, ha, ha, ha. Nakon nekog vremena smo se u policijskoj postaji počeli zabavljati. Vole se oni jako šaliti i smijati. Jedva su čekali takvu senzaciju, krupni ulov. Nisu me puno mučili, mada sam se osjećao kao da su me stavili u kavez zoološkog vrta. Prije nego smo iz torbe pojeli lješnjake i bademe donešene s Benkovačkog sajma, tu sam noć prenoćio u ćeliji skupa s drugim zatvorenicima koji nemaju krevete nego spavaju na klupama. Eto, da vam ipak malo špijunski otkrijem stanje u njihovim zatvorima koje je bez udobnosti, ali zatvorenici spavaju kao topovi.

Što se tiče pitanja zašto Tanzanija… E, pa na put se nisam opredijelio planski, niti na temelju neke putničke agencije. Došlo je u jednom trenutku života, kad sam radio oko dvije godine kao dostavljač hrane na biciklu po Zagrebu, gdje sam napisao svoju prvu knjigu – »Selo i grad«. U njoj sam kritizirao društvo modernog velegrada gledajući ga svakodnevno po ulicama. Mogao sam ga upoznati na biciklu, prvenstveno njegove ljude, a oni su često bili u žurbi, umorni, mrzovoljni, mlohavi, prejedeni, ostrašćeni, orijentirani na vanjštinu, zavidni, otuđeni… I ja sam se otuđivao, ali sam čitao Upanišade, Mahabharatu i druge drevne tekstove te došao do zaključka da miran, vedar i pročišćen čovjek mora među takvima imati vlast. Ili će biti vjerovijesnik ili mu je bolje da odlazi. Ja sam pisao roman u Zagrebu.

KRITIKA PROSVJETITELJSTVA

Pitamo Pavičića zašto je u ovoj knjizi odlučio iznositi kritičke stavove o čuvenoj Stanlyevoj knjizi »Kako sam našao Livingstonea«?

– Ondašnje britansko novinarstvo 19. stoljeća bilo je u sprezi s kraljevskom politikom koloniziranja još nekoloniziranih krajeva. Išlo se u potragu za Davidom Livingstoneom, kršćanskim misionarom, tzv. apostolom Afrike, za kojeg se nije znalo je li živ ili mrtav, a ekspedicija koja je poslana imala je mnoštvo potrepština i stvarčica kojima je Stanley natovario stotinu i pedeset ljudi poput mazgi. Čitajući knjigu uvidio sam lažne proroke. Koristili su se raznim sredstvima kako bi dominirali nad urođenicima, podčinjavali zdrave ljude na podmukao način. Međutim ti britanski izaslanici su bili dekadentni, ovisni o kavi, duhanu, raznim slasticama, te su htjeli prosvjećivati urođenike, divljake kako su ih zvali, iako su ta necivilizirana plemena bila puno zdravija. Stanley se često izvlačio na tešku klimu i druge alibije.

Detalj iz Tanzanije

Nadam se da ste prepoznali kako se ta kritika prosvjetiteljstva fino uklopila u ostali dio putopisa o kojem ovdje razgovaramo i kako je opomena da se od danas spriječi postavljanje trgovaca na vrh. Da prestanu moralizirati. Dopustite neka vam parafraziram iz knjige citat: »Na vrhu prirodnog carstva može biti samo divljak, urođenik koji prirodno posti, jer ti izbetonirani civilizacijski putevi nisu namijenjeni ničem drugom nego skladištenju«.

Livingston je u jednom trenutku osvetnički htio urođenike učiniti prosjacima jer je i sâm doveden u situaciju da prosi ili da bude divlji. Ali on je »moralan« i »dobar«. Htio se riješiti patnje tako što će druge učiniti ovisnima o svojim dobročinstvima i njegovim prijateljima iz Velike Britanije.

POHLEPA

Iz teksta knjige uočljiva je kritika Europe i zapadne civilizacije općenito te se pitamo: umire li, nestaje li ta civilizacija?

– Umire polako, ali uz svoje licemjerstvo i niskost duha. Nikako da umre u svom egoizmu, pa da živi punim plućima, prirodno, spontano i svetački, koliko Bog dade. U tom je sprečava ponajviše suvremena tehnologija, ali ne ona vrsta poput bicikla, jedrilice, skija i sličnog, nego ona zbog koje ljudi postaju razmaženi, oholi, pohlepni, sebični, previše u tijelu. Smatraju da su oni gospodari tako što preko tehnologije planiraju, te se sve više zatvaraju i više joj služe, gubeći istinske sebe, intuiciju. Otpadaju od prirode i od najuzvišenijih spisa koji između ostalog poručuju da prirodom može gospodariti samo veliki vjernik, odnosno duhovan čovjek.

Sve što je rođeno, neminovno stari i umire. Ali postoji ono nerođeno, iz čega se stvara. Europljani su većinom gotovani koji ništa ne stvaraju niti rade rukama. Umjesto njih to čine strojevi i to serijski, jednolično kao pustinja, a tako žudno, nemirno i ostrašćeno. Europska civilizacija bi htjela jako dugo trajati, a već je sad polumrtva jer ne živi većinski po duhu. Ne može se od većine ni očekivati da budu veliki vjernici, ali pri tome im dati mogućnost kupovine strojeva, zapakiranih cigareta, alkohola, žderanja, monitora, te da oni biraju one koji će vladati, put je to jednog palog čovjeka; pohlepnog građanina. »Nije li neobično zahtijevati od nekog oruđa da samo prosudi vlastitu valjanost i sposobnost«. Govorio je u svojoj knjizi Svitanje Nietzsche osporavajući moral. »Nije li neobično da sam intelekt treba spoznati svoju vrijednost, svoju snagu, svoje granice… Nije li to barem malo besmisleno«. E pa mnogi su danas bez smisla, veliki moralisti, zavodnici, grintavci. Usprkos tome što bi htjeli sa svojim velegradovima dugo trajati, smatrajući da je na ovom svijetu nešto trajno, odvući će cijeli svijet u uništenje prije nego li mu je suđeno.

KNJIGA POSVEĆENA OCU

Marko Pavičić, rođen je u Zadru 11. veljače 1983. godine, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. Tijekom Domovinskog rata otac mu je zarobljen na prvoj liniji fronta u blizini sela Nadin, te je nakon boravka u kninskom logoru razmijenjen. Zato mu je posvetio ovu knjigu jer je Ivan Pavičić pronašao većinu teksta koji je bio gotovo izgubljen.

Prije književnog stvaralaštva, koji je počeo u svojim tridesetim godinama, Marko Pavičić se bavio raznim zanimanjima; kao pomoćni radnik na gradilištu, voditelj plesa, osnivač dječje sportske škole u Zadru, učitelj skijanja, profesor Tjelesne i zdravstvene kulture u srednjim školama, radnik u humanitarnoj organizaciji Emmaüs u Parizu, pomoćni kuhar u mjestu Le Marin na Martiniqu, radnik pri selidbama, kao skipper po Jadranskom moru i još ponešto.

KAD LJEPOTA IDE UZ TIŠINU

Ni jedan čovjek na svijetu nije stvorio ljepši park u kojem su raznolika niska stabla, svih mogućih oblika krošnji. Sva ta stabla tako odgovaraju čovjeku i ne bi ih trebao nitko krčiti radi poljoprivrede. Na otvorenom smo sunčanom polju, a uvijek pod nekom krošnjom možemo naći hlada da sjednemo i popijemo vode. Slike su uvijek nove. Nema ni jednog kutka koji nije jedinstven. Podjednako je šuma u planinama i trave u dolinama. Sumrak je lijep. Divno je žut. Po osunčanoj niskoj travi je netko posuo samotne grmove ili skupine niskih stabala. Samotna biljka većih okruglih listova učinila mi se kao zvijer koja bi se mogla zaletjeti. Skupine onižih stabala kao da su koze što su se stisle pod krošnjom. Sve je odvojeno, zasebno, ali i usklađeno na širokom polju. Slobodan prostor je na svakoj strani. Ni s jedne strane nema ograde, osim kod boma. Trnovita akacija za čovjeka ne predstavlja ogradu jer su dva ulaza otvorena prema prostranom dvorištu. U blizini bome su nove jutarnje paše za stoku. Raznoliko bilje, divlja zelena polja. To su zeleni oceani sa svojim dubinama mira i tišine. Tu je čar što ljepota ide uz tišinu, piše Pavičić u svojoj knjizi za koju je naslovnicu izradila zadarska akademska slikarica Alma Zednik.

MASAJI ZEMLJANICE – ČUDNOVATO GNIJEZDO

Kupolaste masaji zemljanice, tzv. inkajijik kuće, malene, samo oko metar i po visine, ali se radi o najvišim ljudima na svijetu. Drveni kolci idu direktno u tlo, bez betona, a krpaju ih goveđom balegom, vodom, zemljom, travom, šibljem i pepelom. Kućica je kružnog oblika poput zemlje. Njezin vrh je poput vrška nekog stabla. Krov od šiblja je propustan za dim, za zrak, a unutra je noću potpuni mrak i tišina. Takvu arhitekturu su smislili genijalci poput ptice koja napravi čudnovato gnijezdo. Netko božanski u tom svemu sudjeluje. To je sve pravljeno intuicijom, a održava se običajima, poštovanjem prema genijalcima, prirodi, prema Bogu (Enkai).