Održana projekcija filma zadarske umjetnice Matee Bilosnić: 'Željela sam istražiti fenomen specifičan za Velebit i Bukovicu'

U Knjigozemskoj je održana projekcija filma »Plesna kartografija – reimaginacija okoliša« plesne umjetnice Matee Bilosnić, a nakon toga je uslijedio razgovor o filmu u kojem su sudjelovali sama autorica, antropolog Marko Katić te sudionice projekta i izvođačice u filmu. Snimatelj i montažer filma je Vladimir Miketa.

Film proizlazi iz istoimenog istraživačkog umjetničkog projekta koji je Bilosnić provodila u razdoblju od 2024. do 2025. godine, a predstavlja i dokumentaciju njezine koreografske prakse nastale kroz terenski i interdisciplinarni rad. Projekt je sufinanciran sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, a njegovi su rezultati tijekom prošle godine predstavljeni na Danima antropologije i etnologije u Zadru te na festivalu Monoplay.

Bilosnić u ovom radu istražuje odnos tijela, pokreta i krajolika polazeći od fenomena mirila, specifičnih pogrebnih obilježja karakterističnih za područje srednjeg i južnog Velebita te zadarskog zaleđa. Film je rezultat umjetničko-etnografskog istraživanja koje povezuje suvremeni ples, antropologiju i medij filma.

Istraživački proces

Govoreći o ideji projekta, Bilosnić za naš list ističe kako je interes za mirila proizašao iz njezina dugotrajnog zanimanja za pogrebne običaje i načine na koje se ljudi odnose prema smrti.

– Već dugo me to zanima. Kada sam čula za fenomen mirila, koji je specifičan za prostor srednjeg i južnog Velebita te područje Bukovice, javila se želja da to detaljnije istražim. Budući da djelujem u području suvremenog plesa, zanimalo me kako se taj fenomen može sagledati kroz ples i može li postati inspiracija za stvaranje koreografske metode ili plesnog materijala, odnosno kako uopće drugačije razmišljati o tom fenomenu, započinje plesna umjetnica.

Projekt je od početka zamišljen kao istraživački proces, a ne kao stvaranje klasične plesne predstave.

– Nisam krenula s idejom da napravim plesnu predstavu ili neki završni umjetnički produkt koji će se prezentirati publici. Cilj mi je bio razviti koreografsku metodu u prostoru u kojem su mirila nastala i bilježiti taj proces. Upravo zato sam na teren odlazila bez čvrstih očekivanja. Više me zanimalo kako izaći u prostor i upiti sve ono što mi teren nudi – okoliš, ljude, životinje, materijalne i nematerijalne elemente. To trenje između tijela i okoliša bilo mi je važnije od unaprijed definiranih ideja, objašnjava Bilosnić.

Boravak na terenu otvorio je cijeli niz novih pitanja o odnosu tijela i prostora.

– U plesu rad najčešće započinje u plesnoj dvorani. Inspiracija može doći s bilo koje strane, ali se proces rada najčešće odvija u studiju. Već samo izmještanje iz tog ustaljenog prostora otvara potpuno nova pitanja, pojašnjava umjetnica, dodajući kako ih je to dodatno zaintrigiralo za daljnje istraživanje.

Mapiranje prostora

U filmu se, između ostalog, otvara i ključno pitanje kako tijelo može »mapirati« prostor bez ostavljanja fizičkog traga.

– Odlučili smo mapirati prostor i bilježiti ga kroz video i film jer su se za ovaj projekt činili najtočnijim medijima dokumentacije. Međutim, kada gledam unatrag, osjećam da video ipak ne može prenijeti sva osjetila koja su bila važna u tom iskustvu. Miris, dodir, temperatura zraka, primjerice bura na Velebitu ili vrućina u Bukovici, sve to snažno utječe na tijelo. U filmu se vidi da se s tim nosimo, ali gledatelj to zapravo ne može osjetiti, priča Bilosnić, ističući kako su upravo ti elementi otvorili nova pitanja, nove kreativne probleme koji traže daljnja istraživanja.

U procesu istraživanja važnu je ulogu imala i suradnja s kulturnim antropologom Mariom Katićem s Odjela za etnologiju i antropologiju Sveučilišta u Zadru, koju Bilosnić opisuje kao izuzetno vrijednu u tom procesu.

– On je vrlo iskusan antropolog koji često radi na tom terenu i stalno mu se vraća. Bilo je uzbudljivo imati na terenu nekoga tko tako dobro poznaje fenomen mirila i cijeli okoliš. Za nas umjetnice to je bilo zanimljivo iskustvo jer smo mogle vidjeti kako antropolog zapravo radi na terenu. U nekim trenucima umjetničke i znanstvene metode se preklapaju, pa je bilo zanimljivo gledati stvari iz druge perspektive, govori Bilosnić.

Uz nju, kao autoricu filma, u projektu su sudjelovale i plesne umjetnice Dora Brkarić i Nataša Kustura, s kojima je već radila na nekim ranijim projektima, pa se dobro poznaju i razumiju međusobne umjetničke afinitete.

– Suradnja je tekla vrlo skladno. No svima nam je ovo iskustvo bilo novo jer smo prvi put na takav način izlazile na teren. Na početku smo zapravo bile u istoj poziciji, kao da krećemo od nulte točke i zajedno otkrivamo prostor kroz proces, kaže autorica filma.

Trag u krajoliku

Okoliš u kojem su radile neumitno je utjecao na njihov pokret.

– Na Velebitu je najveći izazov bio kamen, dok je u Bukovici veliki faktor bila vrućina. Svaki teren donio je novi set uvjeta kojima smo se morale prilagođavati. Kada stojite na kamenjaru, čak i kroz tenisice osjećate pritisak i bol pod nogama. Cijelo tijelo mora se prilagoditi toj nestabilnoj površini. Plesačice su morale promijeniti način kretanja, biti pažljivije, više osluškivati prostor i prilagođavati se samom okolišu, opisuje Bilosnić, naglašavajući kako je, za razliku od dvorane, pokret bio rezultat prilagodbe na prostor.

Osim površine tla, na pokret su utjecali i drugi elementi okoliša donoseći svojevrsne izazove plesačicama.

– Bura, vrućina, kukci, vlaga… sve su to faktori s kojima se u plesnom studiju nikada ne susrećete. U studiju je pod ravan, prostor čist i kontroliran. Na terenu je sve nepredvidivo, ali upravo to stvara novu vrstu inspiracije i otvara nove načine razmišljanja o pokretu, ističe ova plesna umjetnica.

Jedno od ključnih pitanja koje film otvara jest može li ples ostaviti trag u prostoru, iako je po svojoj prirodi prolazan. Upravo to pitanje pripada među temeljna pitanja izvedbenih umjetnosti koja se bave odnosom tijela, vremena i prostora, ali i mogućnošću da se efemerni čin izvedbe na neki način zadrži u pamćenju mjesta.

Ples je, naime, uvijek vezan uz trenutak – uz »ovdje i sada«. No, kroz umjetničko istraživanje koje Bilosnić razvija u ovom projektu propituje se može li pokret ostaviti svojevrsni trag u krajoliku i kolektivnom iskustvu u prostoru.

– Za razliku od vizualnih umjetnosti, gdje ostaje materijalni trag poput slike ili skulpture, ples ne ostavlja materijalni trag. Međutim, mislim da ipak ostavlja trag, ali onaj trag koji nije nužno materijalan. Ovo iskustvo zasigurno je ostavilo trag u nama, promijenilo je način na koji razmišljamo o vlastitoj praksi i prostoru u kojem se nalazimo. Ti tragovi možda su nematerijalni, ali mogu biti snažni – emocionalni i konceptualni, zaključuje Bilosnić te izražava nadu da će se i kod onih koji će tek pogledati film, kao i kod onih koji su ga već pogledali, otvoriti neka nova pitanja.