U sportu bez novca medalje su mjerilo kvalitete rada

Priču punu motiva, zadovoljstva i velike želje zakotrljao je Edi Stipić, atletski trener i nekadašnji profesionalni atletičar, u srpnju 2018. godine. Malo tko je mogao misliti da će priča koja je na svojim »koricama« izgledala kao roman, zapravo biti bajka nakon pet i pol godina rada. Atletika je nešto što Edijevim venama teče otkad za sebe.

– Ne znam kako se rodila ta ljubav, atletika je oduvijek bila dio mene. Odrastao sam u velikom dvorištu, gdje je bilo puno djece i bila nam je fora tko može brže trčat, dalje skočiti, bacit, više se popet na stablo. Zatim me otac odveo u današnji ASK Zadar kada sam imao sedam godina. Uživao sam u tome svemu i tako je sve krenulo – započeo je Stipić te istaknuo kako je imao sreće što je išao u Osnovnu školu Stanovi.

– Tada je u toj školi profesor Milan Zekanović već pokrenuo atletsku i rukometnu sekciju. To mi je izrazito pomoglo jer smo se i u školi mogli baviti atletikom. Pomalo mi je smiješno kad vidim da danas uvode takve stvari kao velike novitete, a mi smo to imali prije više od 30 godina.

Mir u kući

Fortius je jedan od četiri atletska kluba u Zadru, što je prilično mnogo za ovako »mali« grad, međutim Stipić objašnjava kako svi problemi, nažalost, leže u novcu.

– U sve ovo krenuo sam krenuo da bih omogućio svojem sinu Noi, koji je ujedno kadetski prvak i reprezentativac Hrvatske, što kvalitetniji rad u sportu kojeg jako dobro poznajem. Atletika je sport u kojem nema novca. Kod trenera općenito, ne samo atletskih, ego je često prilično jak. Još imate situaciju da se atletika sastoji od više sportova, a kako nemate novaca trener se »kuži u sve« i trenira sve atletske discipline, što nije dobro jer je onda teže postići rezultatski maksimum. Nitko nije sveznalica, ja prvi, iako sam niz godina u atletici. I kada sve to sumirate, dakle novac, ego, znanje, dolazi se do činjenice da je suradnja jako narušena i dolazi do svađa, a na kraju dana svi želimo imati »mir u kući«. Iz toga svega se događa da imamo četiri atletska kluba u Zadru, iako smo svi mi potekli iz ASK Zadar – objasnio je Stipić.

Prošle se godine Fortius prvi puta okrunio titulom najboljeg atletskog kluba Zadarske županije te je bio 16. u Hrvatskoj kada se gleda bodovanje 20 najboljih rezultata po mađarskim tablicama, odnosno drugi kada se gleda broj ukupno osvojenih medalja u prošloj natjecateljskoj sezoni. Obje tablice objavio je Hrvatski atletski savez.

– Meni je bodovni kriterij važniji jer se time pokazuje kvaliteta rada. Po tom kriteriju smo deveti u državi i mislim da je to odlično postignuće. Upravo smo se vratili s kadetskog i mlađe kadetskog Dvoranskog prvenstva Hrvatske na kojima smo osvojili ukupno deset medalja, od čega tri zlatne. Nakon ovakvog uspjeha vidim da sve ovo ima smisla, međutim ovo nije nešto s čime ćemo se u klubu zadovoljiti. Idemo dalje, želimo više i bolje, a to neće doći samo od sebe, nego treba raditi, kako i s djecom tako i mi treneri na sebi.

Talent

Trenutačno klub broji oko 200 članova i većinu svojeg rada temelji na djeci jer je, kako i sam Stipić kaže »nemoguće zadržati starije u Zadru«.

– U klub nam dolaze djeca kao i u svaki drugi – ako roditeljima odgovaraju termini treninga i ako prijatelj ili prijateljica već treniraju. Ono što je zanimljivo je da imamo jako puno djece i to slučajnim uzorkom. Žao mi je što suradnja s profesorima ili učiteljima nije konkretnija jer bi u tom slučaju do nas dolazila već unaprijed selekcionirana djeca pa bismo imali još kvalitetnije sportaše. S malima je baš veliko zadovoljstvo raditi, međutim malo je napornije. Morate konstantno voditi proces, ispravljati ih, paziti ih, stariji već više toga znaju. Ono što je kod najmanjih najvažnije je da ako su već ranije trenirali kod nekog trenera prije vas da ih uspijete pridobiti i da zanimljivim atletskim sadržajima prebacite fokus s trenera na ljepotu atletskog sporta. Jer prvi trener je nešto što djeca posebno pamte. Zato smatram da s najmanjima trebaju raditi najbolji, da steknu navike i shvate ovo kao zadovoljstvo, a na kao obvezu – kazao je Stipić dodajući koji im je indirektni cilj.

– Idemo na natjecanja sa što više djece, da dobiju osjećaj zajedništva i pripadnosti, grade samopouzdanje, a naravno ciljamo i na medalje. Puno se fokusiramo na štafetna natjecanja jer tako dobivamo četiri sretna djeteta, a ne primjerice jednog. Tako se osjeti prava draž pobjede jer ju dijelite s nekim sebi dragim. Kad dijete osvoji štafetu medalju spremno je na sljedeći razvojni korak koji sobom nosi i veću odgovornost, a to je pokušaj osvajanja pojedinačne medalje koja nije imperativ. Želim i pohvaliti naše atletičarke i atletičare da su na emocionalno vrlo visokoj razini za svoje vršnjake, što im dobro dođe i u ostalim životnim situacijama, kao što je primjerice škola.

Djeca danas

Sinje more tekstova, znanstvenih radova i tko zna čega sve ne, ispjevano je o sve lošijem razvoju moderne djece u odnosu na nekada.

– Imate jedan sat treninga i to je to što se djeca kreću. To je premala količina u odnosu na moju generaciju koja je živjela vani. Imamo dosta primjera kada nam dođe dijete koje je brzo i treba trčati prepone, međutim ono nikad nije poskočilo, a kamoli palo. Radimo više na nekim stvarima koje su prije bile normalne, primjerice pravilno trčanje, položaj tijela, na osnovnim oblicima kretanja u svim smjerovima, itd., međutim generalno smo postali lijeno društvo. Roditelji često dovoze djecu na trening po lijepom vremenu, treba ih pustiti da idu pješke ili biciklom, a opet i mi treneri moramo svojim primjerom pokazati ono što tražimo od djece. Ne mogu im reći da paze na kilograme ili ne puše, a ja imam 20 kila viška i cigaretu u ustima. Mi treneri smo tu da pomažemo djeci da se transformiraju u što bolje ljude jednog dana i mislim da radimo dobar posao, ali transformacija nije samo posao trenera nego puno faktora – zaključio je Stipić.

Djeca pate, a Grad Zadar nas ne prati

Sve više ljudi kreće u trenerski posao, međutim ubrzo se te karijere sruše kao »kule od karata«.

– Biti trener, to je poziv, a ne posao. Nažalost, kod nas u Hrvatskoj 50 posto ljudi posao radi samo zbog plaće, 40 posto su zadovoljni, a deset posto baš uživa. Tko tu najviše pati? Djeca, odnosno sama »proizvodnja«. Izrazito mi je žao što nas Grad Zadar ne prepoznaje u financijskom kontekstu koliko bi nas trebao. Dobivamo određena sredstva od Grada, ali kao najbolji klub Županije prošle godine, za sada u ovoj sezoni najbolji klub u Dalmaciji u mlađim kategorijama to je puno premalo. Cijela sportska politika države je kriva, po meni. Ako ste poduzetnik u nekoj grani, država vam daje poticaje da nastavite, ako ste u atletici, živite od članarina jer ste vi sportska zajednica u očima države i nema poticaja. Suludo.

Jedrenje

Osim atletski trener, Stipić je već niz godina i kondicijski trener braće Šime i Mihovila Fantela.

– Moram istaknuti i Igora Marenića te sestre De Micheli Vitturi. Oni su ogromni profesionalci kojima ne treba motiva, nego oni mene motiviraju. Ako na njihov trening dođete s 95 posto motiva i želje, kao da niste došli jer oni su uvijek na preko 100 posto. Moj posao je sprječavanje ozljeda i eventualno podići razinu sposobnosti, dakle biti »back-up«. Oni su prije svega sjajni momci i s obzirom na razinu na kojoj su, samo ih neki neočekivani pehovi mogu zaustaviti na njihovom putu.