Vinko Radovčić o bogatoj godini Drame plus i budućim projektima

Zadarska tvornica glumaca “Drama plus” za kraj godine priprema dvije premijere – “San ivanjske noći” u dramatizaciji Antonele Tošić i “Malog princa” u dramatizaciji i režiji Vinka Radovčića, s kojim smo i sumirali ovu godinu za “Dramu plus” te pretresli detalje oko priprema dvije nove premijere.

– Kroz ovu smo godinu već realizirali dvije premijere – “Ožiljak” i “(Pret)posljednja panda ili statika”, a predstoje nam i premijere “Sna ivanjske noći” i “Mali princ”. Iza nas je godina bogata projektima, a posebno smo ponosni na naš festival monodrame. Što se tiče naše nadolazeće dvije premijere, u njih je uključen veliki tim. Komadi su zahtjevni i zanimljivi, napose Shakespeare, na kojem već neko vrijeme radimo, najavio je Radovčić, kazavši kako tekst u stihu zahtjeva veliki glumački angažman.

Foto: Drama plus/”Plakat San ivanjske noći”

– “Mali princ” još je jedna zanimljiva adaptacija filozofskog dijela i svima poznatog romana, a postavljamo ga u čast 80. obljetnice izlaska romana. “San ivanjske noći” predstava je koja ima nebrojeno mnogo adaptacija, no mi ćemo se potruditi da zadržimo shakespearovski duh, istovremeno unoseći dašak modernog. “Mali princ” će premijerno zaigrati 28. prosinca, a “San ivanjske noći” 29., najavio je Radovčić, koji je ovogodišnju kazališnu sezonu otvorio premijerom predstave “Ožiljak, a tijekom godine vratio se i hvaljenim izvedbama predstava “Antigona” i “Tko je ubio moga oca”.

Foto: Drama plus/Plakat “Mali princ”

Godina bogata premijerama

– Godina je bila izuzetno teška, jer previše ovisimo o vanjskim financijskim sredstvima. Zato i je u kratkom periodu bilo zahtjevno realizirati naš festival monodrame, koji je za nas ogromna čast i izazov. U sličnim smo se problemima našli i radeći na premijeri “(Pret)posljednje pande ili statike”, koja je premijeru imala na 29. Zadarskom kazališnom ljetu, rekao je Radovčić, koji je već duboko zagazio u planove za novu dramsku sezonu te 2. Zadarski festival monodrame.

Predstavu Drame plus “Ožiljak” po tekstu Nine Horvat postavio je voditelj dramske udruge Vinko Radovčić. Glavna junakinja Mia (Nika Radetić) teško i bolno proživljava samoubojstvo sestre Lare (Ramona Žunić), koja je bolovala od raka i sama sebi presudila jer nije mogla podnositi patnju. Vodeći imaginarne razgovore sa sestrom, pokušava sebi olakšati život, optužujući majku (Marina Maras) za nerazumijevanje i distancu u tuzi, pa i prijateljicu Neviju (Nevia Bilan) i partnera Luku (Ivan Grgić), koji joj je u toj patnji također opterećenje. Polako dolazi do zaključka kako svaka bol u životu ne nestane, nego se pretvori u ožiljak. “Ožiljak” je drama o gubitku. O praznini koja ostane kad nekoga više nema. O uspomenama. O prihvaćanju onoga na što ne možemo utjecati. O ožiljcima koji blijede, ali nikad skroz ne nestanu.

Foto: Vinko Radovčić/Arif Sitnica

Iza Radovčića vrlo je užurbana godina u kojoj je realizirao i 1. Zadarski festival monodrame, posvećen prerano preminulom kazališnom bardu Zlatku Košti. Njemu u čast, umjetnički ravnatelj Drame plus Vinko Radovčić i ravnateljica Kazališta lutaka Zadar Iris Pavić Tumpa utemeljili su 1. Zadarski festival monodrame koji je imao natjecateljski karakter. Na pozornici Kazališta lutaka Zadar tako se od 28. kolovoza do 4. rujna predstavilo osam monodrama različitih po pristupu, namjeni i sadržaju.

Planovi za sljedeći festival

– Još nam uvijek pristižu pohvale i reakcije na premijerno izdanje festivala, tako da nam je za sljedeće izdanje na leđima još veći teret očekivanja. Monodrama je specifična umjetnička forma koja u potpunosti ovisi samo o jednom čovjeku. Zato nam i je cilj da u grad dovedemo kvalitetne predstave koje naša publika inače nema prilike vidjeti. Voljeli bi da “MandićCirkus” otvori novo izdanje festivala. Ta je predstava njegova monodramska monografija, komad koji se svakako treba vidjeti, pojasnio je Radovčić. “MandićCirkus” je subjektivizirana povijest koja je opterećena i natopljena sjećanjem i svijesti glumca i izvođača koji misli tijelom i prisutnošću, koji manipulira emocijom i fascinacijom, a na životu ga održava opsjednutost kazalištem. Mandić u Cirkusu brutalno sukobljava glumca i izvođača, umjetnika i egocentrika, egzibicionista i voajera, božanstvenog i banalnog, patologiju ambicije i bijedu uspjeha.

Druga ovogodišnja premijera bila je “(Pret)posljednja panda ili statika” u režiji Vinka Radovčića prema dramskom tekstu Dine Pešuta, koja donosi dramu koja ne bježi od recentnih silnica hrvatske svakodnevice. Pešut s pozicije četvoro mladih Siščana rođenih 1990. godine problematizira život generacije rođene devedesetih, stasale u teškim i kaotičnim ratnim godinama, one generacije koja ne može naći mjesto u društvu bez ideala. Na specifičan način u “Statici” kroz lomljenje različitih fokalizatora iste radnje, pratimo rođenje, sazrijevanje i otrežnjenje jedne države.

Foto: (Pret)posljednja panda ili statika/Drama plus

Četiri glavna dramska glasa, koji svoje obraćanje publici baziraju na dugačkim unutarnjim monolozima isprekidanim krokijima dramskih situacija, kreću sa istih startnih pozicija, iz podrumskih skloništa bombardiranog grada a život ih zatim oblikuje u potpuno različite ljude isprva malim pomacima koji vremenom postanu tektonski. Drama izrazito precizno i duboko sječe neuralgično tkivo poslijeratnog tranzicijskog društva.

Žanrovski je to koreo – dramska satira o mladima koji se bore s današnjim vremenom. Upravo se ovom predstavom pitamo koje su mogućnosti za ostvarivanje naših želja i ambicija te da li je uopće moguće izgraditi identitet unutar društva koje ga i samo još uvijek traži i gradi. Budući da su sjećanja na Domovinski rat ili maglovita ili uvjetovana isključivo svjedočanstvima naših starijih, ove generacije istovremeno žive u prostoru prošlosti i sadašnjosti, a stradanja u Domovinskom ratu teško da se mogu odvojiti od kolektivnih trauma i nasilne prošlosti, pa stoga akcije naših likova postaju odraz društvene realnosti i beznadežne potrage za identitetom. Upravo time počinje i komad koji se lako može okarakterizirati kao jedno od Radovčićevih najboljih redateljskih ostvarenja. Uz minimalnu, ali rječitu scenografiju četvero glumaca na pozornici ide na put kroz vlastite i kolektive traume, otkrivajući tako vlastiti, ali i identitet društva, koje propada i nazaduje istovremeno se trudeći da se izdigne iznad vlastite prošlosti, koju ipak čuva kao u mauzoleju.

Dvije premijere za kraj godine

– Ove smo godine uspjeli uspostaviti suradnju s HAVC – om, koja je realizirana u predstavi “Ožiljak”, koja je potpuno drugačije iskustvo za publiku. Katarzična je kada je vidimo na sceni i progovara o temi koja se počesto ne spominje. Što se tiče kraja godine, u adaptaciji Antonele Tošić Shakespeare je ispoštovan, tako da će publika imati prilike vidjeti sve one prepoznatljive scene iako je tekst prilagođen mladim glumcima. Što se tiče “Malog princa” osobno sam se uhvatio u koštac s adaptacijom teksta. Mnogo je vremena proteklo u slaganju scenarija. Teško mi je bilo odreći se određenih situacija i likova, jer publika zna poantu djela i sve likove koji se pojavljuju. No, želio sam predstavu prikazati iz vizure djeteta i okrenuti se načinu na koji bi se djeci najlakše pokazalo kako sačuvati dijete u sebi, pojasnio je Radovčić, zaključivši kako su se kroz svaku premijeru vodili ovogodišnjom niti vodiljom – “Znate što jeste, ali otkrit ćete što biste mogli biti!”