U jedinstvenom ambijentu crkve sv. Donata počeo Zadar Organ Festival

»Legendom o Kópakonan« u crkvi sv. Donata otvoreno je 5. izdanje Zadar Organ Festivala. Mjesto više tražilo se u povijesnom srcu grada, koje je za ovu prigodu poprimilo bajkovitu atmosferu prožetu mističnom pričom o ženi tuljanici Kópakonan. Rimljani su vjerovali da su tuljani nekada bili ljudi koji su dobrovoljno dali svoje živote moru da bi spavali s kostima ratnika i vojskovođa u duboko zaboravljenim trupovima potopljenih brodica.

Priča o Kópakonan počinje mitom o tuljanima, kojima je jednom godišnje, u trinaestoj noći bilo dozvoljeno izaći iz mora i skinuti svoje tuljanske kože.

Mitološka priča

Dok tuljani u svečanom zanosu jednom godišnje izlaze iz mora, pretvaraju se u ljude i prepuštaju skoro erotičnom plesu. Mladi poljoprivrednik iz sela Mikladalur na sjevernom otoku Kalsoy, koji je želio provjeriti istinitost te legende uputio se trinaeste noći na plažu. Srebrna slika mjeseca obasjala je more i čitavo jato tuljana kako plivaju prema obalama. Ugleda mladić u mnoštvu onu koja je upravo izronila iz valova svoje opojnosti – ženu tuljanicu, gledajući ju dok svlači svoju tuljansku kožu. Pratio je ritam njenog boka i uhvatio u trenutku baršun njenog oka, tako bosonogu, tako lakonogu. Obuze ga strašna žudnja i ukrade njezinu tuljansku kožu. Poče upijati miris njene kože koji je prodirao u najdublji dio njega. Tuljani su za to vrijeme čitavu noć plesali i izvijali svoja tijela.

Kad su se na horizontu počele pojavljivati prve zrake sunca, tuljani navuku svoju kožu i počeše padati u vodu. Žena tuljan nigdje ne mogaše naći svoju kožu. Vidje mladića s njenom kožom i počeše se prepirati. Dok je zapomagala da je ne uzme za svoju ženu, mladić ju je oteo, prisilno se oženio s njome i dobio nekoliko djece, a njezinu kožu zaključao u sanduku. Žena ga je godinama stoički podnosila, tiho i bez pogovora. Gledao ju je pod sobom, drhtavu, dok ga je obuzimao muški ponos. No, da ju je ikada slušao, čuo bi dubok hropac za morem, ljubavlju i materinstvom.

Jedinstvena pozornica

Crkva sv. Donata svojim je cijelim interijerom postala pozornica za priču jedne od najljepših europskih legendi s korijenima u keltskoj i nordijskoj mitologiji. Uz naraciju renomirane zadarske glumice, strasne pripovjedačice i poznate lutkarice Sanje Grgine, izronili su najneobičniji likovi okupljeni oko Kópakonan, morske žene ili jedne od sirena s Farskih otoka poznatih pod nazivom Selkie. Legenda ispričana uz zvučnu kulisu orguljašice Tee Kulaš, u suradnji s violončelisticom Joasiom Cieslak, publiku je transformirala u drugi svijet uz pomoć haldorofona, inovativnog električnog instrumenta nalik na violončelo, koji je dobio ime po svom izumitelju, Islanđaninu Halldóru Úlfarssonu.

Kad je otmičar žene tuljanice u nadi za bogatim ulovom isplovio daleko na pučinu shvati da je ključ od sanduka ostavio kod kuće. Žena tuljan otrčala je do obale, spasila se njegova zatočeništva navlačeći svoju tuljansku kožu. Konačno slobodna u svojoj vlastitoj koži bacila se u more. Kraj nje se stvori veliki tuljan koji ju je volio sve te godine i čekao.

Jednog su se dana ribari odlučili krenuti u lov na tuljane. Muškarci željni krvi i borbe krenu u lov i sve ih pobiše. Od toga dana nitko više nije vidio ženu tuljanicu. Ali i dan danas se događa da se ljudi utope u moru ili padnu s vrhova litica.

Priča je to o patnji svijeta, patnji koja ne vrijedi ništa, koja je nevažna pred ljudskom pohlepom i okrutnošću, kojima su samozadovoljstvo jedini cilj. Priča je to o patnji jedne žene, koju su oteli i zatočili i koja je do kraja živjela za sebe, za svoju obitelj i za svoj planet, koji je njenom smrću postao samo ljuska svojeg prijašnjeg sebe. S vremena na vrijeme se događa da se muškarci iz sela Mikladalur utope u moru ili padnu s vrha litice. Ova se legenda održala jer se praznovjerni mještani boje da broj poginulih još nije dovoljno velik da bi svi mrtvi rukama mogli povezati obalu otoka Kalsoy.