‘Gdo knjige poštuje da je knjigami poštovan’

Uvijek je u pokretu. Pripada staroj Varoškoj zadarskoj obitelji, koja je imala prezime Kukić i to više od 600 godina (1405. prema izvorima autora mr.sc. Ferdinanda Perinovića – darivanje vinograda). Riječ je o Dariju Tikulinu, glagoljskom krasopiscu. Tikulin pojašnjava da je nekoliko stoljeća bilo prezime dvojno Kukić-Tikulin. U međuvremenu prezime Kukić se izgubilo i ostao je nadimak, onaj Tikulin. No, postoji još jedan nadimak za rod, onaj Kukulukovi.
– Naše pučko porijetklo, nastavlja Tikulin, potječe iz Starog Varoša u kojem uostalom i živim (predjel Mjesnih odbora Jazine i Arbanasa), odnosno područje venecijanskog naziva Borgo Vechio. U tom Varošu su bile jake pokorničke bratovštine glagoljaša koje su duhovno i karitativno djelovale, pomagale bolesnima, siromašnima i nemoćnima. Današnja Bolnica na tom prostoru i samostan franjevaca trećeredaca su nastavak te tradicije. U “Vili Slovinki” Baraković navodi da su rušenjem bedema od Starog Varoša ostali vrtli, bunari i neke obitelji koje nisu preseljene u Grad. Također, neke obitelji su iz unutrašnjeg Varoša u doba francuske vladavine preseljene u poljske nastambe zvane Stani, dok se danas ne baš u duhu zadarskog govora zovu Stanovi.
Tiskane glagoljske inkunabule
Samostan franjevaca trećoreca sv. Ivan, koji je matica i žarište glagoljaštva, iznjedrio je mnoge značajne osobe glagoljske književnosti. Poznat je fra Petar Bogdanić, koji u Misalu Bartola Krbavca iz 1402. godine upisuje nove stranice i preuvezuje knjigu 1440. godine. Zanimljiv je natpis gdje on spominje sebe: “a to su knjige fra Petra Fratra tretoga reda svetago Frančiska ki staše u Svetoga Križa”. Nedaleko od moje rodne kuće još postoji predjel kojeg zovemo Kod Križa. Misal se čuva u berlinskoj Državnoj knjižnici Staatbibliothek i Nijemci ga ne vraćaju Hrvatskoj. Tu je još značajan i Matij Zadranin, koji 1492. godine u Tkonskom zborniku opisuje pripremu za tiskanje glagoljske knjige “Ispovid”, od koje nemamo sačuvanih ostataka. Po godini spada u tiskarske glagoljske inkunabule, kao treća po redu hrvatska inkunabula. Na grobu Matija Zadranina na Rabu isklesan je njegov lik i glagoljski natpis u crkvi sv. Frane koju je on utemeljio na Komerčaru. Također i Giuseppe Ferrari – Cupilli u knjizi iz 1864. godine o zadarskim trećorecima tvrdi da je od obitelji Tikulin i Matij Zadranin. Iako je bio provincijal dalmatinske redodržave, rado je sudjelovao u gradnji svojim rukama u zidanju bunara i gušterne s tikulama. On to radi pod okriljem Lateranske crkve u Rimu, a latera je tikula. Možda je to upravo i okvir za nadimak Tikulin koji je prešao na nećake. I Šimun Klimantović Lukoranac je stvarao u istom samostanu. U doba baroka fra Marko Kuzmić Zadranin priprema za tisak „Govorenia duhovna”. Živim u toj župi, nastavlja Tikulin, gdje su već trećoreci imali svoj natpis na glagoljici, pa je u novije doba i prof. Julije Derossi dizajnirao natpis za novu crkvu sv. Ivana, za što je jako zaslužan. U staroj crkvi se nalazio još iz srednjeg vijeka reljef sv. Jerolima, autora Andrije Alešija. Naravno, u duhu naše književne predaje Jerolim se veže uz glagoljsku knjigu.
Jedan od razloga više što se bavim glagoljicom je i taj, istaknut će Dario, što moji preci sa ženske strane su iz župe Gospe Loretske, gdje je isto jaka glagoljaška tradicija, od doseljenja Arbanasa 1726. godine.
Bez priznanja UNESCO-a
Zadarska nadbiskupija bila je obvezatna za doseljene Arbanase iz Barske nadbiskupije osigurati glagoljsko Bogoslužje, jer je Barska osamnaesta biskupija Jerolimskog Ilirika. Budući da su ti preci po glagoljskom obrascu kršteni, vjenčani i pokopani i u matične knjige upisani, mi njihovi sinovi i kćeri nastojimo tu našu baštinu sačuvati od zaborava. Te matične knjige su napisane za nas, potomke svojih predaka, te nam je i obveza znati glagoljicu.
U novinama smo mogli pročitati da za razliku od drugih naših predajnih vrijednosti glagoljaštvo nije dobilo priznanje od UNESCO-a kao nematerijalna kulturna baština, jer to nismo mogli znanstveno obraniti. Očito je da se to priznanje dodjeljuje za održavanje žive narodne predaje, a ne nikako za znanstvene teorije. Znanstvena je istina da je sveti Vlaho iz Male Azije, ali za povijesno štovanje Dubrovčani dobivaju priznanje, a ne Turci. Tako, želim reći da je naše glagoljaštvo ili jerolimitanstvo jedinstvena u svijetu povijesno društvena pojava „Gdo knjige poštuje da je knjigami poštovan”- kaže glagoljaš. Knjiga je toliko bliska puku da se vrhunski izraz čestitosti izriče riječju istog korijena koji je i u riječi čitanje ili štenje. Očekujem da se našom knjigom harvatuljom onom ranoga oblika pozabave više književnici, umjetnici, pjesnici slikari…. Znanost ima svoju terminologiju, a tako i slavistika koja je stvorila naziv srpsko-hrvatski jezik. Tako, na primjer, u nekim leksikonima tiskanim u Beogradu piše za Bašćansku ploču da je napisana na srpsko-hrvatskom jeziku. Iz toga bi netko zaključio da je Baščanska ploča zajednička baština Srba i Hrvata. Slova su pisana uglatom i oblom glagoljicom, a netko je u znanstvenoj terminologiji oblu glagoljicu nazvao bugarskom, a uglatu hrvatskom. Zaključiti bi se dalo da je Baščanska ploča zajednička, a zajedništvu se suprostaviti nije popularno. Po tome bi i Kločev glagoljaš kojega su čuvali Frankopani, a ispisan je cijeli isključivo oblom glagoljicom, vjeruje se rukom sv. Jerolima, bio najmanje hrvatski, zaključuje Dario Tikulin.
U četiri najstarija na svijetu
Riječ je o grobnom natpisu iz 1426. godine, a time spada među četiri najstarija kamena glagoljska natpisa u svijetu s upisanom godinom. Odmah poslije Senjskog 1330., Omišeljskog 1405., i Kožljačkog u Istri 1420. godine. Ima i grafita na žbuki iz Medulina 1410., Huma 1425., 1426., te Barbana 1429. godine.