U konobi staroj 400 godina oživjeli okusi i priče starih Pakoštana: 'Ovo smo uvik pravili, kad su nan maškare, poklade i Velika Gospa'

Malo toga miriše na djetinjstvo i bezbrižnost kao dalmatinska kužina, kao primjerice, domaća šalša, i malo toga čuva tradiciju tako vjerno kao ruke žena ukrašene borama. Naše su bake, uz mukotrpan rad u poljima, od pamtivijeka, što bi se reklo, držale tri kantuna kuće i prehranjivale obitelj, a kakva god da su vremena bila, za fešte se uvijek spremala posebna spiza.

U takvim se prigodama u Pakoštanima, jedinstvenom mjestu koje spaja i more i težački način života, u svakoj domaćinskoj kući spremalo tzv. makarone na prst. Naravno, recepti su se prenosili s koljena na koljeno.

Posebna hrana

– Ovo smo uvik pravili, kad su nan maškare, poklade i kad je Velika Gospa. To ni danas ne promašim, na te dane uvik, a kad dica oćeju, onda in napravin, makarone ili njoke. To je naš običaj oduvik bija, pogača na uje i makaroni, domaći, s kokošom ili gulaš. Mene su baba i mama naučile, a moja nevjesta kaže da dok je mene, nema straha. Radi se od brašna i jaja, nema tu neke tajne, govori nam 81-godišnja, kako kaže, čista Pakoška Ana Vukoja, dok obučena u fuštan valja tijesto na stolu u Konobi u centru Pakoštana, staroj čak 400 godina.

Na Konobi je tabla koju je, uz brojne druge koje ukazuju putnicima namjernicima i slučajnim prolaznicima na znamenitosti i zanimljivosti, postavila Turistička zajednica Općine Pakoštane. Ova tabla podsjeća kako su, dok je Bužak bio srce Pakoštana, konobe bila srce Bužaka, barem ako se pita muške Pakoštance.

– Tu bi se oni okupljali nakon napornog rada u polju i za strojevima, tu bi se družili, pili, ćakulali i kartali, opuštajući se od teškog bremena života. Često se ostajalo predugo i popilo previše, pa bi srdite, ali brižne žene u gluho doba odvlačile svoje muževe kući, grintajući i brontalajući kako to samo Pakoške umiju, navodi se simpatično, čuvajući bogatstvo govora ovog kraja, ali i odajući počast čvrstim ženama.

Svjetski kuhar

Konobu je držao Paulin Vulin, omiljem među muškima, omražen među ženama. Mušterijama je davao piti na veresiju, a dugove bi urezivao u zid konobe pokraj vrata. I dandanas se na tom mjestu vide brojke, ali i da je netko ostao dužan – kokoš.

A dok mi plovimo kroz vrijeme u ovom svojevrsnom muzeju, baka Ana mota prstima makarone i kuha šalšu. Razne su kombinacije, u šug se zna dodavati i pršut i kadulja. Sve je za prste polizati!

Kako hrana, zna se dobro, itekako povezuje, u svom zadatku nipošto nije usamljena, ovaj put joj pomaže njen rođak Robert Vulin kojeg svi znaju kao Bebija i koji je, kao i Anin pokojni suprug, kuhao po cijelom svijetu.

– Radija sam po tuđin zemljama dosta, u Tunisu, Maroku, Senegalu, Španjolskoj, Italliji, Turskoj, Miamiju, Dominikanskoj Republici, ma najlipše je u Pakoštanima, iako ni u Senegalu nije bilo loše, govori Bebi sa smiješkom.

– E, a tamo je biće ima neku, dodaje iz Konobe Ana, oštrog sluha, godinama usprkos.

Autentično iskustvo

I dok baka Ana mota makarone, a Bebi prepričava zgode iz dalekih zemalja uz neizostavnu pakošku šalu, oko Konobe se zaustavljaju znatiželjni turisti iz cijeloga svijeta, oduševljeni kako okusima, tako i spoznajom kako se u Pakoštanima i dalje, usprkos suvremenim, ubrzanim trendovima, za stolom i dalje zajedno smije, jede i ćakula.

Pijat s makarunima zaista je doživljaj, autentično iskustvo, stoga sve silno veseli novi turistički proizvod TZO-a. Naime, ovog će se ljeta održavati radionice Iz babine kužine kojima će se oživljavati uspomene na mirise i okuse naših starih. Djeca i odrasli zajedno će s bakama ručno valjati tijesto i učiti recepture koje su se čuvale u obiteljskim kuharicama desetljećima.

Želja im je povezati sve ono što je oblikovalo ovaj kraj; plodna polja pakoškog kraja u kojima se uzgajala pšenica, brašno koje se nekad mljelo u mlinicama u Vrani te ljubav i strpljenje koje su bake ulagale u svako tijesto. Na kraju će se makaroni poslužiti uz domaću šalšu. U slast!