Srijeda, 24. srpnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

27 C°

KRIŽNI PUT PONAD POSEDARJA

"Postoji nešto više što nas vodi na našem putu"

Autor: Vanja Mirčeta

09.04.2023. 10:34

Foto: Luka Jeličić



Priča o Vinku Kajmaku, osamdesetosmogodišnjaku, zapravo je nevjerojatna, ali istinita priča o čovjeku, stolaru, koji nije znao ni Oče naš da bi u 82. godini života doživio duhovno obraćenje i upustio se u nevjerojatan projekt. U samo tri godine isklesao je u kamenu na brdu Brisnica, ponad mjesta Posedarje u Zadarskoj županiji, Križni put dug 2,5 kilometara sa svih 14 postaja, jedinstven u svijetu, s ukupno više od 155 tona kipova.


Još davne 2017. godine blagoslovio ga je zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Križni put započinje na 80 metara nadmorske visine na lokaciji Čelinka, u podnožju brda, a završava vidikovcem na 200 metara nadmorske visine. Svaka bijela kamena postaja Križnog puta visoka je 2,5 metara, a teška između pet i deset tona. Na kraju Križnog puta od 14 postaja, čeka vas i prizor uskrslog Krista, impozantna Posljednja večera od kamena te veliki kameni Križ posvećen nerođenima.


Upravo zbog svoje lokacije, ali i samog barba Vinka, ovo mjesto postaje sve posjećenije duhovno odredište hodočasnika iz svih krajeva Hrvatske i svijeta. Uz njega je vezan i osobni duhovni preobražaj koji je, radeći na tom projektu, doživio Vinko Kajmak, idejni autor ovog djela.




Ostvario ga je u zajedništvu s 15 umjetnika, od kojih je većina iz Ukrajine, zatim Hrvatske i Slovenije, pa možemo slobodno reći da se radi o međunarodnom projektu. Svaku postaju izradio je jedan umjetnik za vrijeme tri kiparske kolonije, od kojih je svaka trajala tri tjedna, u svibnju, rujnu i studenom 2016. godine. Priča je ovo o Posedarcu, barba Vinku, na njegovom čudesnom putu preobraćenja od nevjernika do Božjeg čovjeka.


Velike škale do Boga


– Godine 2016. počeo sam raditi na ovom projektu Križnog puta. Svi umjetnici s kojima sam bio u kontaktu u ukrajinskom Lavovu, prihvatili su moj poziv i podržali ideju svojim dolaskom, nakon čega su nastajali ovi segmenti u konačnici spojeni u 14 postaja Križnog puta. Radilo se u grupama, kako je tko zbog svojih obaveza mogao, tjedan, dva, netko manje, netko više. Netko ne bi stigao dovršiti svoj dio posla pa bih uskočio ja, i sve je to tako lijepo krenulo.


Odabir lokacije za cijelu ovu priču došao mi je spontano, teško je to objasniti. Jednostavno se ovo brdo učinilo posebnim za takvo što, kao da je sve baš tako trebalo biti. Naime, moja obiteljska kućica je odmah tu dolje. Jednostavno sam osjetio da to mora biti ovdje. Zašto sam se odlučio na ovaj korak? Sjećam se svog teškog djetinjstva, u obitelji nas je bilo 12-ero djece i dosta smo teško živjeli, bili smo gladni, nismo imali što jesti, samo ove smreke, bobice.



Zbog svoje bespomoćnosti da promijeni situaciju i da nas prehrani, mama je često plakala. Kao mali dječak sam istupio i rekao: »Majko moja, nemoj ti plakati, ja ću napraviti velike škale, pa ću se popeti do Boga, uzajmiti hranu, pa ćemo se svi skupa nahraniti, a kada ja budem veliki, sve to ću Bogu vratiti.« Možda ima nešto i u tome, ovim vraćam svoj zavjet Bogu. Od svoje osme godine sanjao sam o tome i tako mi je ta ideja samo došla.


U početku je jedan dečko, Mate Brala, išao sa mnom i pomagao mi prenositi kamenje. Tada još nisam bio ni svjestan što sam počeo raditi. Mislim, sretan sam što me to dopalo baš u ovim godinama. Generacije i generacije su prošle, pa ih ovo poslanje nije dopalo, dopalo je mene. Stalno vlada nekakav nemirni duh u meni, jednostavno nekada zastanem i pomislim kako bih cijelu ovu priču napustio, ali nešto mi jednostavno ne da da odustanem. Ne mogu objasniti što se događa ni sam sebi, a kamoli drugima. Navečer bih najradije digao ruke, a onda već pred zoru jedva čekam da svane kako bih mogao ići dalje. To je moj zadatak, kazuje barba Vinko.


Nakon 14 postaja Križnog puta, te Isusova Uskrsnuća i Posljednje večere, najmonumentalnijeg spomenika na vidikovcu brda Brisnica, barba Vinkovo poslanje nije završilo. Prije dvije godine na ovo mjesto pored stoljetnih hrastova donio je i kip Majke Božje, dok mu je Križ za nerođene (visok 8 metara, širok 3,60 metara, s postoljem težak 14 tona) od kamena iz ovog kraja pomogao izraditi umjetnik Milivoj Sedmak iz Lukavca pokraj Velike Gorice. Trenutno radi na oltaru na vrhu brda s kojeg pogled puca na Velebit s jedne strane te Novigradsko more s druge. Kaže, želja mu je da se vjernici, kada se popnu uz brdo, imaju gdje pomoliti.


Nadahnuća ne nedostaje


Barba Vinko većinu kipova i sadržaja radi sam, tek tu i tamo mu uskoči koja dobra duša koja mu pruži ruku simbolično u financijskom smislu ili kao ispomoć u fizičkim radovima. Iako je već davno zagazio u deveto desetljeće života, ovaj simpatični, vitalni umirovljenik vodi nas i pokazuje hrpu navezene zemlje koju planira iskoristiti u nekom od svojih nadolazećih planova. Tek koji metar dalje hrpa je i domaćeg kamena.


Kaže da bi bilo zgodno pored Isusovog uskrsnuća nadosuti još malo većih komada, a s druge strane izraditi suhozid. Nadahnuća i ideja očito ne nedostaje, kao da ga u svom naumu vodi nekakva oku nevidljiva sila. Priča o barba Vinku i njegovom zavjetu nadišla je naše lokalne okvire te su o njemu izvještavali i strani mediji, a brdo Brisnica postaje sve češće odredište kako lokalnih, tako i vjernika iz cijeloga svijeta.


Jedna velika obitelj


Razgovaramo na klupici pod stoljetnim hrastom koju je sam izradio. S lijeve strane nam je kip Majke Božje uokviren Velebitskim lancem još uvijek prekrivenim snijegom, ispred nas je Križ za nerođene, dok nam zdesna društvo pravi Knjiga postanka koja u svom 18. poglavlju govori o Abrahamu kojemu se »Jahve ukaza kod hrasta Mamre dok je on sjedio na ulazu u šator za dnevne žege«. Kulisa Knjizi postanka je prekrasno Novigradsko more. Pogled je nestvaran s koje god strane stali, jednako kao i osjećaj spokoja koji vas obuzme na ovom mjestu u razgovoru s ovim divnim čovjekom.



Mobitel ne prestaje zvoniti. Svi koji dolaze na brdo Križnim putem žele vidjeti i barba Vinka. Radosno ga pozdravljaju, pitaju gdje je, žele ga čuti, vidjeti, porazgovarati. Nije završio jedan poziv, već ima drugi, iz Švedske. Gospođa Nada nas upozorava da budemo fini i dobri prema barba Vinku, inače ćemo imati posla s njom, kazuje kroz smijeh. Jedina misao koja se nameće u našoj glavi je zajedništvo, obitelj.


Ovdje su svi jedna velika obitelj. Razgovaramo s barba Vinkom, i postavljajući pitanja razmišljamo što to čovjek ispred nas ima u sebi, a nismo saznali na Googleu, nešto što svi koji ga traže i zovu vide. Iz razmišljanja nas prene barba Vinkov smiren glas koji ushićeno najavljuje nove planove koje mora ostvariti. Glavom mu se roje stotine misli koje želi pretočiti u stvarnost dok ga, kako kaže, još zdravlje služi.


– Većinom sve sam radim, mada pomogne mi još par mojih prijatelja. Što da vam kažem, nas trojica skupa imamo 270 godina. Ozbiljno. Smiješno jest, ali i žalosno. Ima mladih ljudi ovdje, i kada bi se i oni odazvali i pridružili nam se, sve ovo bi se moglo odraditi puno jednostavnije i jeftinije. Ovo gdje sada sjedimo, ovaj pod, sve sam ja klečeći napravio. Zahvalan sam svim ljudima koji su prepoznali u ovom mom poslanju, projektu i određenu turističku, odnosno hodočasničku promociju našega kraja. Kada nas ima više, sve se lakše i brže odradi, pojašnjava barba Vinko.


Nisam znao ni Oče naš


S obzirom na to da smo treće korizmene nedjelje penjući se uz brdo Brisnica prvi put uživo vidjeli njegove skulpture, bili smo uvjereni kako se radi o akademskom kiparu, a ne običnom stolaru. Kako smo ga kroz razgovor sve više upoznavali, spoznali smo da se radi o zaista plemenitom, dobrom, poštenom, samozatajnom i nezahtjevnom – doista Božjem čovjeku.


– Rođen sam ovdje, u obitelji smo svi kršteni. Iako do preobraćenja nisam znao izmoliti ni Oče naš, moram naglasiti kako je moj najstariji brat bio sakristan u crkvi. Puno ljudi se čudi, kako to da nisam bio vjernik, a uzeo sam ovo raditi. Uvijek sam sa svima bio dobar, tako sam odgojen. Radio sam i stvarao. Mora da je u pitanju neka viša sila, kada sam dobio nadahnuće i volju za sve ovo.


Znao sam imati strašnih problema noću kada sam radio. Znao bih samog sebe uhvatiti za glavu i pitati se što se to sa mnom događa. Ne možete vjerovati, ja 18 dana nisam spavao. Ne pričam to rado, jer ljudi to teško razumiju. Jednostavno sam osjetio da postoji nešto više što nas vodi na našem putu, u našem naumu. Ne mogu točno precizirati što jer fizički nisam ništa vidio, ali mogu prenijeti samo ono što se meni događalo i kroz što sam prolazio.


Sve ovo ovdje nije moje, nego svačije, naše zajedničko. Sve ovo radim punog srca i duše za sve ljude dobre volje. Da sam razmišljao o nekakvom biznisu s ovom pričom, odnosno da sam kroz nju tražio nešto materijalno, nikada se ovo ne bi napravilo. Sve je krenulo isključivo od čista i otvorena srca, dobre duše i puno dobre volje.



Zahvalan sam što imam obitelj koja me nikada nije u ovom sputavala i kritizirala, već su me uvijek podržavali na mom putu. Sve u svemu, ja sam sretan što je baš mene dopalo da ovo radim u ovim godinama, dao mi je dragi Bog snage, volje i vjere, kazuje barba Vinko.


Sve bude kako treba biti


On i ostali umjetnici potrudili su se da svaka bijela skulptura bude postavljena u harmoniji s prirodom, da ničim ne narušava okoliš. Barba Vinko između postaja želi napraviti još pregršt sitnica kojima bi simbolično upotpunio čovjekov duhovni uspon, korak po korak, do uskrsnuća u vječnosti.


– Jednom prigodom došli su neki naši nadbiskupi ovdje pa sam im se potužio kako mi nitko neće pomoći u ovome. Opomenuli su me da nikada više o tome ne govorim na takav način. Čudio sam se zašto mi to govore, mislio sam da sam ih uvrijedio nečim. Onda su mi pojasnili kako mene prati Božji duh. Rekli su mi ovim riječima: »Nekada ćete odustati, nekada ćete opet krenuti…«.


Stvarno nekada imam osjećaj kao da se samo nebo zatvorilo, nemate ni od kuda ništa, nikakve pomoći, jednostavno drhtite unutar sebe, kao da gorite, sami ste u svemu i mislite da izlaza nema. Kazali su mi tada da će mi Bog nešto zatvoriti, drugo otvoriti, i tako bude uvijek. Odjednom se sve posloži kao da se samo nebo otvorilo, za sve se nađe rješenje i sve se napravi.


Ja sam običan čovjek, zanatlija, nisam nešto načitan, ali obišao sam dosta svijeta i upoznao dosta ljudi. Ovdje na potezu Križnog puta i na samom vrhu brda ima još puno sitnica koje se trebaju napraviti, jer je sve išlo tako brzo. Nije bilo ni dovoljno novaca pa je na nekim skulpturama malo preplitak reljef, a neke treba još malo nadograditi i slično. Mislio sam još između svake postaje dodati poneki detalj, ali ne odstupati od Križnog puta.


Nadahnuće mi samo dolazi. Evo, ova skulptura Knjige života nastala je nakon što sam se ovdje pod hrastom zapričao s jednim poljskim svećenikom o Abrahamu. Meni se to svidjelo te sam napravio i to, detalj po detalj. Kako sam rekao, sve bude baš onako kako treba biti, kao da netko slaže mozaik u kojemu na kraju sve sjedne na svoje mjesto, zaključuje barba Vinko.