PIJAT TRADICIJE (11) I u ugostiteljstvu treba biti čovjek, bez obzira koliko su - novci slatki

U gostionicu Ante u Tribnju, u općini Starigrad, neki se gosti vraćaju već 25 godina, drugi čak 45, a jedna obitelj dolazi još od 1969. godine. Dok razgovaramo s vlasnikom Adamom Trošeljem, svaki gost koji uđe priđe mu i srdačno ga pozdravi. Puno ti susreti govore o ovome restoranu u kojem se gotovo šest desetljeća kuha, predano radi i dočekuje goste od kojih su mnogi odavno postali poput obitelji.

S terase se pruža pogled na tirkizno more, u kuhinji se pripremaju domaći ćevapi i pomfrit, a gosti u recenzijama posebno hvale gostoprimstvo. No, čini se, Trošeljima je to nešto što se podrazumijeva, Adam tek usputno spominje kako je dugogodišnjoj gošći nakon obiteljske tragedije darovao smještaj, kao znak poštovanja.

– Bitno je biti čovjek, bez obzira na to koliko su novci slatki, kaže kratko čitavu filozofiju poslovanja, pa i života.

Odrastao u restoranu

S takvim je, dakle, uvjerenjem nastavio posao svojih roditelja koji su započeli u lipnju 1967. godine, kada je Adam imao oko dvije godine. Gostionicu su prve tri godine zajedno vodili njegovi roditelji i stric, a zatim su nastavili majka i otac.

– Otac je kupio teren. Počeo je kuću, napravio podrum pa poslije mali lokal. Četiri godine radili smo bez struje, na plin. Stolovi su bili drveni, pa metalni, više vrsta, kako je čega bilo. Bila su tri drveta i na jednom je visio feral, prisjeća se Adam.

Nije tada bilo uvjeta za velik izbor jela, pripremao se uglavnom roštilj, uz krumpir. Snalazilo se s onim što se imalo, pa malo-pomalo širilo i uređivalo. U drugoj polovini sedamdesetih napravljene su sobe, isprva s jednim zajedničkim zahodom, dok je obnovom 1983. svaka soba dobila svoj. Ulagalo se i poslije, svakih nekoliko godina nešto bi se obnovilo.

Ime se, međutim, nije mijenjalo. Iako se i Adamov otac zvao Ante, gostionicu je nazvao po sinu, Adamovu bratu, koji je kao četverogodišnjak poginuo u prometnoj nesreći. Uz svakodnevni posao obitelj tako čuva i uspomenu na njega.

A Adam je počeo pomagati krajem sedamdesetih, s četrnaestak, petnaestak godina. Najprije je skupljao boce i čaše sa stolova, a zatim postupno učio sve ostalo. Uz goste je naučio njemački i talijanski te usavršavao engleski, s kojim se susreo još u školi. Bez razgovora i svakodnevnog korištenja, kaže, od školskog znanja ne bi bilo mnogo koristi.

Dok je on učio posao među stolovima, majka je vodila kuhinju. Njezini recepti ostali su i nakon što je kuhaču prepustila nevjesti.

– Majka je bila glavna dok je mogla, onda je žena preuzela. Preuzela je sve njezino i drži svu tu kuhinju, cijeli je dan tu. Malo smo nešto promijenili, ali idemo na taj stari recept, govori Adam.

Slavni ćevapi

Posebno pamti majčine ćevapčiće, koje i danas pripremaju sami. Uz njih poslužuju domaći pomfrit, pa guljenje i rezanje krumpira ostaje dio svakodnevnog posla. Iako bi, jasno, bilo lakše otvoriti vrećicu i pripremiti zamrznute, oko nekih stvari ipak nema kompromisa.

Dio povrća imaju svojega, primjerice zelenu salatu, krumpir i blitvu, no količine nisu dovoljne za cijelu sezonu. Ostatak nabavljaju od lokalnih proizvođača iz Ravnih kotara i Like, a kupnja je Adamova briga. Na jelovniku su, uz roštilj, tjestenina, salate i riblja jela. Stranci često naručuju oradu, brancina, skušu i lignje, a ponudu nastoje prilagoditi i njihovu džepu.

– Tu dolaze radni ljudi kao i mi, dodaje Adam.

Dobro zna koliko je teško zaraditi i rasporediti novac. Zbog rata gostionica tri godine nije radila, a sa suprugom ju je ponovno otvorio 14. srpnja 1994. godine. Slijedilo je mnogo neizvjesnih sezona.

– Bilo je uspona i padova, ulazaka u sezonu s minusom. Tek smo se posljednjih desetak godina nekako stabilizirali, govori iskreno.

Sa starim su gostima ostali povezani i tijekom ratnih godina. Među njima je obitelj koja je prvi put došla samo dvije godine nakon otvaranja gostionice.

– Odgovara im i dolaze. Imaju tu blizu sve. Imaju jesti, piti, more, sunce. Tko dođe na odmor, ima to, odmor i mir, kaže Adam.

Najviše je Nijemaca, a dolaze i Slovenci, Austrijanci, Nizozemci, Poljaci, Česi i Mađari, povremeno i putnici iz udaljenijih zemalja. Neki ostanu dulje, drugi prespavaju, pa nastave prema Paklenici ili dalje. Za one koji žele miran odmor, kupanje i ručak blizu smještaja, ovdje je sve što im treba.

Nasljednika ima

Ipak, primjećuje da dio gostiju troši opreznije nego prije. Poskupljenja osjećaju i oni s većim primanjima od naših, pa smatra da se pri određivanju cijena mora imati mjere. Ovogodišnju sezonu ocjenjuje uglavnom sličnom prethodnoj, bez velikih razlika.

Danas rade otprilike od početka travnja do sredine listopada. Bilo je razdoblja kada su vrata bila otvorena i zimi, ali cjelodnevno čekanje rijetkih gostiju nije imalo mnogo smisla. Pamti Adam i druga vremena, kada su domaći češće dolazili, družili se i kartali. Imali su, kaže, više novca, a i mjesto je bilo življe.

– Mladi otišli, stari pomrli. Sada u Tribnju ima oko 200 birača, prije rata bilo nas je duplo više, kazuje Adam.

U gostionici ipak radi i mlađa generacija. Tijekom razgovora upoznajemo sina Matu koji konobari s još jednim mladićem. Adam poslužuje i odlazi u nabavu, supruga Ingrid vodi kuhinju, a uz obitelj su radnice iz mjesta i okolice, neke već dvanaest, trinaest godina. Dobro se poznaju, posao je uhodan, ali vlasnik razmišlja i o godinama koje dolaze.

– Žene koje rade kod mene već su starije, imaju šezdesetak godina. Nije to cijela godina, ali fizički i psihički je naporno, dodaje.

Gostionica ima nešto više od osamdeset sjedećih mjesta. Kada se popune, potrebna su, procjenjuje, tri do četiri konobara da bi svi gosti bili posluženi kako treba. Srećom, ima ga tko naslijediti, uz sina Matu, ima kćer Ivu i sina Martina, ali i unučad. Ipak, zna koliko je ovo zahtjevan posao.

– Nije to baš tako jednostavno. Steklo se neko ime i sve ostalo, pa nije lako, kaže Adam.

Recept uspjeha

Od dječaka koji je skupljao boce i čaše do vlasnika koji razmišlja kako će posao nastaviti njegova djeca, Adam je ovdje proveo praktički cijeli život. Zna koliko rada stoji iza svake sezone, ali i koliko vrijedi kada mu ponovno dođu ljudi koji su prvi put sjedili za stolovima njegovih roditelja.

Na koncu, na pitanje što je najvažnije za opstanak tijekom svih tih desetljeća, vraća se onome o čemu smo razgovarali na samome početku.

– Ostati pošten. Bez obzira na to koliko je teško puno puta biti pošten, ostati pošten prema ljudima. I držati se neke normalne cijene. Sve gledamo po sebi, odgovara.

A da se zaista svega toga drže, osjetili smo i sami, dočekali su nas kao obitelj. Uz takvu srdačnost, domaće okuse i more pred terasom, stvarno je lako poželjeti vratiti se. Nimalo nas zato ne čudi što neki gosti ručak kod Trošeljevih već desetljećima ne propuštaju. Ručak ili večeru, uvijek uz smiješak.