Meštar Vlado Opačić pokazuje koliko voli svoju Dalmaciju: 'Zlatne ruke dar od Boga...'

Vlado Opačić, rodom iz Murvice, živi u Kukljici, a ono što je jedinstveno ovom marljivom i nadasve radišnom čovjeku, je njegova strastvena ljubav prema kamenu i Dalmaciji jer danas se rijetko može naići na osobe koje poštuju kamen taj prirodni i od Boga dan tradicionalni građevinski materijal.

– Volim i kamen i Dalmaciju. Po prirodi sam nadaren što se tiče rada s kamenom i slikanja. Po struci sam soboslikar, tj. po našu pitur. I moja kćer Martina isto slika jako lijepo, na svog je ćaću, prirodno smo nadareni, otkrio je Vlado i dodao kako bi svakoga osudio tko radi bilo što u betonu jer je kamen naš dalmatinski i ima ga na svakome koraku.

Mukotrpan posao

– Kamen treba iskoristiti. I naši stariji i otočani su gradili kuće od kamena, dovukli bi ga iz Kornata s brodovima leutima i nosili ga poslije na ramenima i gradili škole, zadruge i domove od tog našeg nesretnoga kamena. Kažem nesretnog jer to je bio mukotrpan posao, govori Vlado koji je preko 42 godine bio obrtnik, zidao, gradio kuće i bio soboslikar.

– U tom svom radnom vijeku obnavljao sam sve crkve od Kukljice do Ugljana. Zahvalan sam Zadarskoj nadbiskupiji što su me izabrali, a vjerujem da me ne bi izabrali da sam bio slab meštar, kaže Vladao te otkriva kako skuplja kamen od svojih Kukljičana koji se onda iznenade kad vide što je napravio i kažu: »Vidi, vidi, kurbe vlaške, kako je on to iskoristio«.

Kako nam priča Vlado, vile u Dalmaciji sve više se rade korištenjem iz kamena te se, na neki način, vraćamo na staro.

– Kamen treba znati ugraditi, nije to baš igra za dicu, niti je lako. To su gromade, od kila do pedeset kila i više, mukotrpan je to posao. Kamen je zahtjevan, ali treba ga voljeti. Kada radiš s kamenom, moraš uživati jer ako ne uživaš u tome što radiš, nema rezultata. Ja sam danas uzeo jedan kamen, radio sam srce od volta, skoro sam ga radio cili dan. Treba ga skrojiti, treba ga škvadrati, treba ga obunjati da ima u sredini bunju. Ima tu posla. To nije brzinski posao. To se radi pomalo, ističe Vlado i pokazuje nam kamena djela svojih ruku i konobu koju je napravio od kamena dok je krov konobe napravio od kvalitetnog drva i to od ariša.

Konoba, kapela

– Zidovi ove konobe su od kamena i debeli su 72 cm. Tako se radilo u stara vremena. Moja kuća u kojoj živim ima zidove od 80 cm. To se radi u dva lica, vanjsko i unutarnje. To su gromade i zato su zidovi tako debeli. Za relativno brzo vrijeme sam izgrdio ovu konobu, trebalo mi je godinu dana. Konoba je zapravo unikat. Svi moji prijatelji koji dođu kažu mi »da mi je tako nešto imati«. Što god se izradi od kamena to je vječno. Izgradio sam i zid gdje je ona mocira u Kukljici na putu prema groblju i ugradio u nju jednu kapelu. Zid je dosta visok i debeo. Izgradio sam ga iz nekog mog žara i ljubavi prema kamenu. Ljudi su me za to pohvalili. Stavio sam bistu Isusa u kapelu i naprijed lijepa kovana vrata koja mi je napravio Leonardo u Zadru. Nikome ne smeta i uklopilo se u ambijent našeg sela. Turisti koji prolaze tim putem slikaju to, priča nam Vlado te dodaje kako mu je pokojni čakavski pjesnik Tomislav Meštrić javno zahvalio što je napravio taj zid koji je ukrasio dio puta prema kukljičkom groblju.

– Mi smo turističko mjesto, a još usred sela imamo mocire koje su zapuštene. Primjerice, neki Kukljičani žive u Americi i tamo moraju sve čistiti oko kuće, a zašto tu gdje im je djedovina ne bi očistili nego su im te mocire oko kuća zapuštene i još nam govore što bi trebalo ili što ne bi trebalo. To je njihova gruda koja ih je porodila i trebali bi oni koji su zapustili svoju djedovinu, ako ništa drugo, očistiti te mocire i napraviti lijepi zid od kamena, smatra Vlado te nam otkriva još jednu svoju ljubav, prema kamenici i maslini.

Foto: Vesna Benić

Kamenice za ulje

– Slobodno mogu reći da sam kolekcionar starih kamenih stvari tj, kamenica koje su koristili stari ljudi za ulje. Kolekcionar sam starih škalina i starih ovratnica oko prozora, takozvanih šembrane. To je štokani kamen, vjerojatno dolazi iz Brača. Te pragove su imale samo imućne obitelji. Onaj koji nije imao novca napravio bi od cementa i piturao u bijelo da bi figuriralo kao kamen. Kamenice su u ono staro vrijeme bile zakon jer ljudi nisu imali bolje. Hvala Bogu, danas je tehnika otišla puno dalje pa je danas kamenice zamijenilo najprije staklo, a onda rosvaj. To je puno lakše održavati. Kamen je porozan, trebalo je kamenicu svaku godinu prati, ističe Vlado i kaže kako je netko kamenice zadržao i stavio u dvorište, netko je prodao, a netko poklonio.

– Meni su pola poklonili ljudi, nešto sam odradio, a nešto platio. Volim te kamenice, baš planiram još dvije otkupiti, To je naše podneblje, to je naša Dalmacija. Svakome bih poručio da ne baca kamen, da ga čuva ili da ga pokloni čovjeku koji kamen zna iskoristiti za nešto lijepo i korisno, da ga ne baci, poručuje Vlado te dodaje kako je odrastao u Murvici, rodio se u Zadru, a dočekala ga i Kukljica u kamenu.

– Tako sam došao iz kamena u kamen. Ja sam odgojen do svoje devetnaeste godine isto u jednoj maloj, težačkoj kamenoj kućici, nije bilo ni struje, ni vode ni ništa, toga se ne stidim, ali, eto, Bog mi je dao zdravlje, zeru ovih vrijednih mojih ruku pa sam u ovom svom zemaljskom životu uspio nešto napraviti. I u Murvici mi je sve od kamena, svi zidovi, dvorište, sve od kamena. Ima jedan kamen u Murvici koji je težak oko 5 do 8 tona, ostavio sam ga prirodnog kakav je i na njemu pišu stihovi »Blagoslovljen bio onaj koji ulazi u ovaj dom i onaj koji izlazi iz njega« i to gleda na moj Zadar, kaže Vlado i ističe kako nema čovjeka koji ne bi volio imati kuću od kamena.

– Ipak je ovo Dalmacija, za Slavoniju kamen baš ne bi išao, oni imaju svoje podneblje. Sve više se vraćamo na stare naše kako su oni gradili. Podsjetimo se, nije im bilo lako dovući kamen iz Kornata, najprije ga izdubiti polugama, ćuskijama, capunima, pa na tralje, pa preko puntiželov do leuta pa unutra staviti potom u porat iskrcati, pa na tovarima ili na leđima u vrići nositi kamen po kamen do kuće, govori Vlado koji je poznat kao čovjek koji voli raditi, ali još su mu važniji obitelj i prijatelji.

Nitko se naučen nije rodio

– U životu treba raditi koliko se može, treba pomoći radniku, dati mu ruku, a ne mu odmoći. Svakoga tko voli raditi treba podržati, a ne ga odbijati od posla. Čovjeku kojem nisi odmogao, već su mu pomogao. Ako se iz prve pogriješi, neće iz druge i treće. Nitko se naučen nije rodio. Mene je potriba iz djetinjstava potjerala na rad i da radim non stop, ali sam i po obitelji takav da volim raditi, Moja majka i otac bili su težaci, mučili se i odgojili nas četvero djece moje tri sestre i mene najstarijega, priča nam Vlado koji uz kamen voli i masline, a najdraža mu je pjesma »Maslina je neobrana« koju je i zapjevušio…

– Moji prijatelji znaju reći da sam malo »otiša«, ali oni ne shvaćaju da je maslina živo biće. Nazad četrdeset godina ja sam posadio u Murvici 212 stabala maslina na jednoj njivi. Neki nisu vjerovali da će masline tamo uspijevati, a danas skoro nema ni jedne obitelji koja u Murvici nije zasadila od deset do stotinu stabala maslina. A ja sam im u šali rekao da »što su budalu poslušali«. I u Kukljici gdje sam došao i oženio se, naslijedio sam imanje od svog tasta i tu ima oko 200 stabala maslina tako da sve zajedno što Murvica, što Kukljica imam oko 400 do 500 stabala maslina, Sve sam ih obnovio, nacijepio, kalemio, nema vrste masline koju ne posjedujem. Ne bih se htio hvaliti, jedan sam od srednjih ili boljih meštara za kalemljenje maslina i poručujem ovom prilikom svima kome treba da to radim besplatno, mogu mi dati samo marendu, sa smijehom govori Vlado dok nas ispraća sa svog kamenog imanja.