DIJAMANTNI PIR Anka i Anđelko Škontra iz Poljica Briga u dobru i u zlu 60 godina

Da bračni život doista znači voljeti se i u dobru i u zlu, govori životna priča Anke i Anđelka Škontre, supružnika iz Poljica Briga, koji svoje bračne zavjete žive već šezdeset godina. Dijamantni pir, odnosno šezdesetu godišnjicu braka, proslavili su u krugu najbližih, rodbine i prijatelja. Gospodin i gospođa Škontra ovom su nas prigodom toplo ugostili u svom domu te kroz čašicu razgovora prikazali vlastiti životni put, obilježen brojnim usponima i padovima.

Kao Brak na prvu

S nostalgijom se naši domaćini prisjećaju prvog zajedničkog susreta. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, spletom okolnosti, gospođa Anka naišla je na mladog Anđelka.

– To je bilo ‘64. godine. Mi smo se upoznali ujutro rano, nitko nije tako. Ujutro me je vidio kada sam radila noćnu smjenu u tvornici Otočanka u Zadru. Nabacio je neke riječi, ali tko je mislio o njemu, započinje priču gospođa Anka.

Popodne istog dana došla je do kuće svoje kolegice s kojom je trebala ići na proslavu u Murvicu, ali je prijateljica već bila otišla. U blizini se nalazio tada 24-godišnji Anđelko Škontra koji ju je dopratio do Murvice, a ondje je nastala fotografija koja će im obilježiti živote.

– Ušli smo u autobus, a kad sam htjela platiti svoju kartu, on meni kaže: ‘Ne trebaš platiti, ja sam je platio.’ Došli smo tako u Murvicu i sreli mog rođaka. Rekla sam rođaku: ‘Rođak, slikaj me!’ On mi kaže: ‘Neću te slikati, ako vas neću oboje slikati.’ Nisam se željela s njim slikati jer ga nisam niti sat vremena poznavala, ali rođak me nije želio slikati bez njega. Tako nas je slikao. Nema svatko takvu sliku, to ti je kao Brak na prvu, priča kroz šalu gospođa Anka, a njen muž donosi uokvirenu dotičnu fotografiju, snimljenu na dan njihovog prvog susreta.

Foto: Mislav Klanac

40 godina u Australiji

Vjenčali su se iste godine u Zadru, a potom se zajedno preselili u Australiju, gdje su živjeli četrdeset godina. Danas se prisjećaju teških vremena prilagodbe na novu sredinu i nov jezik.

– Dvije godine smo bili tu pa smo otišli skupa u Australiju. Četrdeset punih godina smo bili tamo, a vratili smo se 2006. godine. Djece nismo imali jer da smo ih imali, ne bismo se bili vratili, iznad djece ne bi bio nitko. Tako je ispalo da nismo mogli, ali mi smo se uvijek držali skupa i slagali se. Tuđi život je težak. Kad smo došli tamo, nismo znali jezik. Došli smo u grad Ballarat, Victoria. Tu večer su se skupili neki naši poznanici i rođaci koji su nas doveli u Australiju i poveli pjesmu našeg kraja, to mi je bilo teško gledati, prisjeća se naša sugovornica emotivnih trenutaka.

Povratak u rodni kraj 2006. godine nije bio ništa lakši, budući da je podrazumijevao ponovnu prilagodbu na potpuno drugačiji stil života od onoga na kojeg se se bili priviknuli.

– Imali smo dobre prijatelje u Australiji i dobro društvo, ali što stariji dolaziš, prijatelji imaju svoju djecu, zetove, unučad i ja sam se osjećala kao da sam višak među njima. Moja mi je prijateljica znala reći: ‘Nemoj, Anka, tako misliti, ti si uvijek tu dobrodošla.’ Ja se nisam tako osjećala. Odlučila sam se vratiti među svoje. Imali smo skroz drugačiji život tamo, sređenije je bilo. Kad smo dolazili, računali smo da imamo zemlju i da imamo novca i da ćemo napraviti kuću. Kad smo došli tu, sto problema: zemlja nije bila legalizirana zona za graditi, to smo morali čekati. Bili smo se razočarali, ali poslije smo se smirili, napravili svoju kuću i dobro nam je. Sad sam zadovoljna i ne bih mijenjala ništa, govori gospođa Anka, dok njen suprug naglašava kako je u početku ipak želio natrag.

– Narod je ovdje bio potpuno drugačiji. Nitko ti se ne bi javio, glavu okreću od tebe. Nemaš prijatelje. Jako gadan je narod bio. Ni danas nije bolje, ljudi te ne pozdravljaju ni kad te znaju, kaže barba Anđelko.

Najvažnije je strpljenje

Ipak, u prilog tome da ih je lokalna zajednica najzad prihvatila, govori velik broj uzvanika koje su okupili na svoju proslavu. Osim braće i sestara i njihovih obitelji, u slavlju su im se pridružili i članovi KUD-a u kojem gospođa Anka pjeva. Čestitari su ih srdačno pozdravili pjesmom i donijeli prigodne darove.

Naravno, supružnike nismo mogli ostaviti prije negoli ih upitamo za savjete za dug i sretan bračni život.

– Treba strpljenja i poštivanja. Ako i dođe do nevolje na trenutke, treba se okrenuti onome dobrome, a ne okrenuti glavu jedno od drugoga. U svakom braku ima i lijepih i ružnih stvari, ups and downs, rekao bi Australac, ali čovjek se mora vratiti normalnom. ‘Briga me za tebe i ja ode’ – to nije život, govori gospođa Škontra dok Anđelno upućuje kritiku nasilju u obitelji.

– Danas gledaš vijesti kako muževi ubijaju ženu i djecu, ma što nije prvo sebe ubio? Ako ti dođe ljutnja u neki minut, a svatko se naljuti, izađi vani iz kuće, a ne odmah krenuti na ženu. Svatko se svađa, kaže barba Anđelko, a njegova supruga nadodaje kako se izazovi zajedničkog života mogu prebroditi međusobnim poštivanjem i strpljenjem.

– Nismo uvijek imali medene dane. Tako to ne može biti i ne bi bio ni red da jest. Mi se ponekad svađamo, ali si sve govorimo. Mladim parovima bih preporučila da imaju strpljenja jedno s drugim, poručuje Anka Škontra.