Čehinja na Ižu pronašla drugi dom te pokrenula izložbu: 'Nisam ni znala gdje idem, a more nisam vidjela u životu'

Prvi put je uronila u more 1996. godine, u Velom Ižu, na otoku kojem se vraća zadnjih 30 godina. Mária Kudasová u Iž se zaljubila na prvi pogled. Bio je to, kako nam govori, deja vu. Njeno srce od tad, dok je u svom domu u Pragu, žudi za otokom, za morem, za ljudima, za prijateljima koje je stekla boraveći i po nekoliko puta godišnje na Ižu. No, ni to joj nije dovoljno, a na upite otočana zašto samo Iž, zašto ne neka druga, možda i ljepša mjesta, odgovara – »Nisam još sve vidjela«.

– Ja nisam ni znala gdje idem, jer prijateljica me zvala da odem s njom na odmor. A u životu, nikad nisam vidjela more! Nisam tad znala ni što mogu očekivati jer sam došla odmah poslije rata. Međutim, ja sam tu počela doživljavati deja vu, doživljavala sam jake osjećaje i osjetila sam da Iž ima veliki duhovni potencijal. Imala sam potrebu da sve na Ižu, jednostavno – proživim. Putovala sam nazad u Prag, ali uvijek sam se vraćala na otok gdje sam se dobro i uklopila, što mi je posebno drago jer Ižane danas smatram svojom obitelji, kazala nam je danas šezdesetosmogodišnja Čehinja koja je polovicu svog života posvetila našem otoku.

– Znate, privukli su me ljudi, a počela sam učiti hrvatski i to mi je puno pomoglo da me na kraju otočani i prihvate. Za mene, to je – ljubav. Nisam znala gdje idem, kako će biti ovdje poslije rata, u zemlji gdje se puno ružnog dogodilo… A onda dođem na Iž i vidim da oni žive otvorenog srca. Tad sam zaključila da ljubav sve preživi, pobijedi sve ružno što se dogodilo, govori nam Kudasova koja se, iako je otok malen, ovdje osjeća, svojom, slobodnom.

– Moj je moto u životu: »Veliko mi nije dovoljno, vidim cijeli svijet u malom. Mogu se izgubiti u njemu, biti svoja«, kazala nam je emotivno Kudasová objasnivši kako je lijepo vidjeti velike gradove, ali na Ižu, opet, vidi – sve.

Otok se mijenja

Tijekom svih ovih godina mijenjala je smještaje, ali je zadnjih godina u krugu obitelji Strgačić, posebno kod Marije Strgačić kod koje boravi zadnjih 7 godina. Između dvije Marije rodilo se posebno prijateljstvo koje čvrsto veže – umjetnost. Kako je i Strgačić slikarica, a Kudasová fotografkinja, prirodna je i suradnja koja se izrodila u obliku izložbe »Čovjek i krajolik« u galeriji »Dom delle belle arti«, nekadašnjem prvom hotelu i prvom restoranu u Velom Ižu.

Kudasova je tijekom boravka na Ižu fotografirala mnoge lokalne osobnosti, svoje prijatelje, prolaznike, ovjekovječila je mnoga poznata iška lica. Na ovoj izložbi Kudasova prikazuje isključivo portrete preminulih stanovnika otoka, dok je Strgačić zabilježila prirodne osobitosti otoka.

Kad pogledaju unazad, obje ističu promjene koje su se dogodile na otoku.

– Dosta se toga ovdje promijenilo. Kad sam došla, nije bilo ni asfalta na cesti, bilo je prašnjavo. Drago mi je da su popravili situaciju sa smećem, a i grade se nove kuće, što je također velika promjena. Međutim, žao mi je što su ljudi počeli raditi fasade i napuštati onaj tradicionalni otočki stil gradnje, u kamenu. To me dosta žalosti, nedostaje mi ta vizura otoka koju treba cijeniti, a koja se nikad neće vratiti, kazala je Kudasová koja vrijeme na Ižu provodi fotografirajući, što ponekad interesira mještane pa uz razgovor s njom ponekad vide Iž njenim očima.

– Jako mi je drago da se mještani interesiraju, da im to nije glupo, već da požele i vidjeti što sam to fotografirala. A portrete sam počela raditi nakon što mi je umro veliki prijatelj, Josip Govorčin – Johnny. Morala sam se pomiriti s gubitkom velikog prijatelja i tako sam skupila sve naše fotografije, a napravila sam i kratak film koji smo prikazali u njegovom rodnom Malom Ižu. Svaku godinu bih nešto novo spremila za to ljetno kino i ideja je došla spontano. Za ljude je to sve puno značilo, zagrijalo im je srce jer svatko je volio Johnnyja i zamislila sam kako moram početi skupljati portrete otočana. Tko drugi nego ja? Jednostavno, da se ne izgubi slika Iža, kad se sve promijeni, da nešto ostane…, govori nam Kudasová koja je na početku snimala prijatelje, a kasnije i druge otočane i motive otoka.

Prijateljstvo kroz umjetnost

– Željela sam ovom izložbom pokloniti nešto mještanima, posebno s portretima njihovih preminulih. Drago mi je da mogu nešto dati zauzvrat, a i mještani su zadovoljni time što vide na jedan novi način svoju rodbinu koja nije više s nama, kazala je ova umjetnica koja je na neki način čuvar jednog vremena, Iža i njegovih lica koja su sad samo dio sjećanja.

Baš kao i njena domaćica, koja je samouka slikarica, a koju inspiriraju otoci, kamen, more, dubine koje bilježi akvarelom i krade od vremena.

– Mariju sam znala još od kad je živjela kod mojih teta, a zadnjih sedam godina boravi kod mene. To mi jako puno znači, pogotovo otkad mi je suprug umro, tako da netko bude tu pokraj. Ali, drago mi je da surađujemo zajedno na izložbi na kojoj su prikazani ljudi koje znam, koji su mi bili dragi. Lijepo ih je sad vidjeti na izložbi, iako je teško što ih nema, govori nam Strgačić kroz smijeh se prisjećajući zgoda s nekima od mještana koji su zabilježeni na fotografijama.

Strgačić je na ovoj izložbi pokazala ono što najviše voli crtati, prirodu otoka, kuće, more, a osim rada na izložbi, dvije Marije se druže kad god stignu pa tako i same odlaze na ribe.

– Na dvije Marije, osim imena, najviše nas je vezala umjetnost. Iako volimo i zaploviti oko otoka. Kako sam nakon smrti supruga položila za brodicu, ponekad odemo i na ribe zajedno, a volimo posjetiti obližnje otoke i mjesta Ravu, Sali, Sestrunj, istaknula je Strgačić.

Izložba u galeriji »Dom delle belle arti« otvorena je za posjetitelje do 8. srpnja, ali Marije već imaju planove i za neke nove izložbe dogodine. A, nije im mrska ni pomisao da svoje radove i portrete izlože i u nekoj od galerija u Zadru. Do tad, zajedno će bilježiti ljepotu otoka Iža.

ČOVJEK I KRAJOLIK

Izložba u galeriji Dom delle belle arti spaja fotografije Márije Kudasove i akvarele Marije Strgačić. Dok Kudasová kroz portrete čuva uspomenu na preminule otočane, Strgačić bilježi prirodu, kamen i more, stvarajući zajedničku posvetu Ižu