BISER JADRANA Vrgada nije običan mali dalmatinski otok, već prava ekoškrinja baštinskog blaga

Skriveni biser pakoškog arhipelaga – Vrgada, sve je omiljenije mjesto za uživanje i odmor od gradskih gužvi. Bez automobila, samo s frezama, karijolama i biciklima, ovaj otočić turistički je sve atraktivniji. Dvosjekli je to mač, jer jaki je kontrast između ljetnih otočnih gužvi i brojnih, najčešće jednodnevnih posjetitelja, koji okupiraju otočne plaže i kafiće te puste otočne zime.

Svakog ljeta na Vrgadi je bogat zabavni program, koji je započeo »Šjorom karijolom«, izborom najbolje otočne karijole, a nastavljen »Vrgadinskim užoncama« i »Vrgadinsksim dičjim poslima«. O ljetu na Vrgadi pričali smo zato s jednom od najpoznatijih žiteljica otoka – Majom Punoš Rebić, koja, osim što je aktivna u lokalnom KUD-u »Skuti materini« i ovog ljeta vodi besplatne turističke ture po otoku.

Karijola je u Vrgadi oduvijek bila više od transportnog pomagala. Osim što je bila jako korisna na otoku koji nikad nije imao magarce i konje za prijenos tereta, karijola je Vrgadinima oduvijek bila najdraža limena ljubimica.

Karijola je sve

– Svaka vrgadinska kuća ima barem jednu karijolu s posebnim, personaliziranim oznakama. Neke imaju na sebi napisane kućne brojeve, neke naljepnice omiljenih nogometnih klubova ili političkih stranaka, neke imaju felge ili ručke posebnih boja, a neke,«friži« koje zna prepoznati samo njen vlasnik, kazala nam je Punoš Rebić, dok razgovaramo o izboru najbolje vrgadinske karijole i njezinim karakteristikama.

– Karijolom se u Vrgadi ide u polje, voze se ribarski arti, vozi se smeće prema odlagalištu, prtljaga, ide se u spizu u lokalni dućan ili se u njoj voze djeca i unučad. Teret je raznovrstan, a gušt vožnje uvijek je isti. Također, i stilovi vožnje se razlikuju. Zbog svega navedenog, karijola je na Vrgadi zaista zaslužila svoj dan i odlučili smo da to bude festival karijole, »Šjora karijola«. Dodjeljuju se dvije nagrade, u različitim kategorijama. Prestižnu nagradu pod nazivom »Zlatna Šjora karijola« osvaja karijolaš ili karijolašica koji pokaže najbolju vještinu upravljanja karijolom na poligonu, a odluku donosi stručni žiri. Nagradu »Čudo od karijole« osvaja najoriginalnija karijola prema glasovima publike, pojasnila je Punoš Rebić naglasivši s ponosom kako najveći broj natjecatelja čine najmlađi – Vrgadini i gosti.

FOTO: LUKA JELIČIĆ

Klape i boće

No, ipak »Vrgadinske užonce« najveća je i programom najbogatija manifestacija na otoku. Započela još davne 2011. godine kad je KUD »Skuti materini« proglasio sv. Anu i Joakima svojim nebeskim zaštitnicima. Ovi sveci, simbol su prenošenja obiteljskog zajedništva, baštine i ljubavi na nove generacije. To je ujedno i misija našeg KUD-a, pojasnila je Punoš Rebić, imotska nevista koja se uvijek vraća na svoj rodni otok.

Kulturna baština Vrgade drevna je i bogata i otočani se svim snagama upiru sačuvati je, razvijati, promovirati i njom »zaraziti« djecu i mlade. Puno je jedinstvenih baštinskih detalja koje možete vidjeti i čuti samo na Vrgadi, a jedan od najvrjednijih je svakako govor otoka Vrgade zapisan u »Rječniku govora otoka Vrgade«, koji je davnih 60-ih godina napisao profesor Blaž Jurišić i ovaj baštinski biser zauvijek sačuvao od zaborava.

– Kad nematerijalnoj baštini pridodamo spomeničku baštinu poput crkve sv. Andrije iz 9. stoljeća, bizantsku utvrdu Gradina iz 6. stoljeća, crkvu Sv. Trojice i Gospe od Zdravlja iz 17. stoljeća te ostatke baroknog ljetnikovca grofova od Vrgade – Kontov pâlac, postaje jasno da Vrgada nije običan mali dalmatinski otok već prava škrinja baštinskog blaga, poručila je Punoš Rebić. Ljeto na Vrgadi tako je započelo Festivalom »Šjora karijola«, a u kolovozu je »Klapom kroz misto«, čime se naglašava posebno štovanje koje otočani imaju naspram prave, spontane i izvorne klapske pisme.

– Klapska pisma poteći će ulicama stare jezgre mjesta, od kapelice do luke i pjevat će se dugo u noć, što je stari običaj našeg otoka. Također, u kolovozu nas očekuju i nezaobilazni i tradicionalni boćarski turniri, muški i ženski, koji se igraju na najstarijem i najzahtjevnijem divljem jogu na svijetu – u dvorištu baroknog ljetnikovca grofova od Vrgade iz 17. stoljeća, najavila je Punoš Rebić.

FOTO: MPR

Komunalne boljetice

Organizirane manifestacije u Vrgadi završavaju na blagdan Velike Gospe, velikom kulturno-zabavno gastrofeštom, koju također organizira KUD Skuti materini. Onim manjim i spontanim zabavama i guštima nema broja ni naziva jer svaki dan i svaki metar Vrgade inspiriraju ljude na druženje i zabavu, danju i noću, istaknula je Punoš Rebić.

Ova ponosna Vrgadinka kao licencirana turistička vodičica i certificirana interpretatorica baštine cijeli je srpanj i kolovoz na raspolaganju posjetiteljima Vrgade kako bi upoznali pravo lice Vrgade, sve njezine znamenitosti, baštinu i predivan i zanimljiv mentalitet njezinih ljudi. Program turističkog vođenja Vrgadom, pod nazivom »Šetnja Vrgadom«, traje već tri godine i svaku se srijedu na hrvatskom, a svaki četvrtak na engleskom jeziku možete prošetati otokom i saznati sve njegove tajne. Nismo mogli a da ne upitamo kako se otočani nose sa sve većim brojem turista, koji im svako ljeto pristižu, ali i s komunalnim problemima koji takav protok ljudi donosi.

– Vrgada, poput ostalih malih mjesta našeg Jadrana, rado je posjećeno odredište. Njezine prirodne ljepote i atrakcije glavni su mamac i posebnost za cijelo pakoštansko područje, a mirnoća otočnog života i kulturna baština kvalitete su i prednosti koje je razlikuju od ostalih mjesta. No, Vrgada je mali otok, a otok je posebno osjetljiv sustav, kako socijalno tako komunalno i ekološki. Ljeti je opterećenje dnevnim posjetiteljima veliko, a uopće nema organizirane i konstantne brige i skrbi za čistoću otoka. Zbog neadekvatne brige Općine za ekologiju i nepostojanja plana stroge zaštite prirode i zaštite otoka, Vrgadi ubrzo prijeti velika ekološka katastrofa. Ne mislim samo na ljetne mjesece već probleme s kojima se otok i otočani susreću cijelu godinu, upozorila je Punoš Rebić.

FOTO: KUD SKUTI MATERINI

Nebriga za male sredine

Neredovit odvoz smeća s neadekvatnog postojećeg odlagališta u glavnoj pristanišnoj luci, naglašava ona, najveći je problem tijekom cijele godine koji ljeti poprimi goleme razmjere.

– Nedovoljan broj kanti za smeće koje nema tko redovito prazniti kao i nedovoljan broj komunalnih djelatnika koji se moraju brinuti za cijeli otok veličine veće od 3,5 kilometara kvadratnih, njene brojne uvale i plaže, parkove i javne površine, kazala je Punoš Rebić.

Puno je posla tako palo na pleća samih otočana, koji se sami trude otok održavati. Vrgada se kao mali otok, jedini naseljeni u pakoškom arhipelagu, treba boljim komunalnim uređenjem sačuvati od negativnih efekta rastućeg turizma, jer predivne su otočne plaže, uske kaletice i bogata otočna povijest mamac za brojne posjetitelje.

Otočani, kaže Punoš Rebić, rješenje za probleme znaju, no izostaje pomoć Općine Pakoštane.

– Nepostojanje javnih toaleta za brojne posjetitelje naših plaža i znamenitosti, nepostojanje komunalne mreže kao i zanemarivanje vapaja otočana da se iz glavnog otočnog pristaništa ukloni opasna, nakaradna i zahrđala željezna konstrukcija bivše betonare, koja je davno jednom privatnom izvođaču radova na adaptaciji pristaništa – sad u stečaju, poslužila u izvođenju radova, samo su neki od problema na koje kontinuirano upozoravamo. Privatnik je svoju zahrđalu i neiskoristivu opremu, koja obuhvaća zahrđalu betonaru i kontejnere zanemario i ostavio na Vrgadi, a već dugi niz godina nitko od nadležnih tijela Općine i RH nije u mogućnosti pronaći način kako Vrgadu osloboditi ovog rugla i velike opasnosti te pozvati vlasnika na njeno žurno uklanjanje, naglasila je Punoš Rebić, dodavši kako, dok se ne pronađe politička volja i pravni modus da se betonara ukloni, ona zasad predstavlja simbol nebrige države za male sredine, osobito otoke i otočane, koji su najugroženiji, najosjetljiviji i jedan od najvrijednijih dijelova naše domovine.

FOTO: LUKA JELIČIĆ

Divota i zapuštenost

– Zasad, umjesto majčinske ljubavi i brige o osjetljivim otočnim sredinama, iskazuje se maćehinski odnos i nebriga. Nadam se kako će se to uskoro i temeljito promijeniti jer hrvatski otoci, osobito ovako lijepi, drevni i bogati baštinom, veliki su kulturni i turistički potencijal. No, prije svega – otoci su dom svojih hrabrih i upornih žitelja, zaključila je Punoš Rebić dodavši kako je Vrgada, nažalost, puna krajnosti.

Odmah po ulasku u luku s desne strane jedna je od najpopularnijih i najljepših atrakcija Jadrana – pješčana plaža Podbrizi – mamac za tisuće posjetitelja koji joj svakodnevno hrle. Uz plažu, hrli se vidjeti i »levitirajući« bor koji se više od desetljeća opire gravitaciji i udarima vjetra držeći se za pješčani zid s par svojih žila, obližnji otočić Artinu, u davnini spojen s plažom, isprepleten drevnim suhozidima kao i cijeli otok bogat monumentima.

– Ali, poanta je sljedeća. Dok je s desne strane najveća prirodna atrakcija otoka i Paškoštana, pješčana plaža Podbrizi, s lijeve – odmah preko puta ove divote, najgore je rješenje zbrinjavanja otpada nadaleko – odlagalište smeća koje se rijetko odvozi s otoka, a potrebe nikad veće jer je i posjetitelja i gostiju daleko više i ono najgore – opasna i zahrđala napuštena betonara i zahrđali kontejneri koje nitko ne želi i iz nekog neshvatljivog razloga ne može ukloniti, naglasila je Punoš Rebić.

Otpad s otoka inače se prevozi brodovima lokalne ribarske i proizvođačke zadruge, čiji zaposlenici, pretežito mještani otoka, također zazivaju bolje rješenje ovog problema. Na nedavnom su nam zajedničkom izletu morem oko Vrgade kazali kako žude za boljom suradnjom s koprom, ali i razumijevanjem njihovih problema.

– Dakle, u isto vrijeme na istom mjestu, najljepši dio općine i najružniji i najstrašniji prizor zapuštenosti mjesta koje slovi za biser Jadrana, zaključila je Punoš Rebić.

FOTO: MPR

RJEČNIK

Kulturna baština Vrgade drevna je i bogata i otočani se svim snagama upiru sačuvati je, razvijati, promovirati i njom »zaraziti« djecu i mlade. Puno je jedinstvenih baštinskih detalja koje možete vidjeti i čuti samo na Vrgadi, a jedan od najvrjednijih je svakako govor otoka Vrgade zapisan u »Rječniku govora otoka Vrgade«, koji je davnih 60-ih godina napisao profesor Blaž Jurišić