MISTO MOJE (41) Kako danas živi ponosni Raštević: 'Nedostaje mi žamor djece'

Foto: Luka Jeličić

Prolazeći pokraj pruge i bivše željezničke stanice, vozimo kroz krajolik koji se postupno mijenja – iz kamena u zelenilo, dok se kuće nižu uz cestu koja vodi prema središtu Raštevića. Mjesto je to koje se smjestilo usred Ravnih kotara, nedaleko od Benkovca, kojem i pripada administrativno. Mjesto je to bogate povijesti, jer prvi zapisi se vežu uz župnu crkvu sv. Jurja, koja potječe iz 13. stoljeća, a uz koju se nalazi staro katoličko i pravoslavno groblje. Važno mjesto u povijesti ovoga kraja zauzima i srednjovjekovna utvrda Kličevica, koju je 1453. godine sagradio Toma Kurjaković, o čemu su nam govorili mnogi mještani, ponosni na povijest svog kraja.

Trgovine i crkva

Odmah po dolasku u mjesto sreli smo Nadu Banović koja ovaj dio sela naziva svojim Bulevarom, kojim svaki dan prošeta gore, pa dolje. Odavde se pruža i najbolji pogled na dolinu pred nama, na susjednu Polaču…

Nada život u Rašteviću ne bi mijenjala, pogotovo ne za život u gradu.

– Ovdje je dobro živjeti. Benkovac je udaljen svega nekoliko kilometara, a do Zadra i Biograda na Moru također se ne putuje dugo. Ima dosta mladih, puno njih obnavlja kuće i pravi apartmane. Lijepo je ovdje, samo – fali djece. Ima mladih, ali fali nam djece. U školi ima malo djece kako je prije bilo, a i malo se radi u polju u odnosu na prije. Ima nekoliko OPG-ova, ali malo je to, kaže Nada dodajući kako je Raštević veliko naselje s kućama raspoređenima na više strana.

Središte je niže, gdje se nalaze dvije trgovine i crkva. Kafića u selu nema, ali napominje, za njih to ne znači puno jer se jako brzo dođe do Benkovca, a i ljudi se okupe ispred dućana, bivše zadruge ili oko zoga gdje se »baci na buće«.

I dok se rastajemo s Nadom, susrećemo još jednu mještanku koja je zadovoljna životom u Rašteviću, ali ima jedan veliki problem koji se odnosi na vodoopskrbu, točnije na slab pritisak vode, zbog kojeg svakodnevni život postaje znatno teži. Navodi da se više puta obraćala nadležnima, ali da problem nije trajno riješen.

– Račun je uvijek isti, kao da imamo vode. A mi je nemamo dovoljno – špina kapa, mogu šalicu staviti pa čekati da se napuni, dok u kućama niže u selu voda normalno teče, kaže sugovornica naglašavajući kako su joj se i pojedini uređaji zbog toga pokvarili.

Isti taj problem ima i još jedan od mještanina. Prema njegovim riječima, na vodovodnoj mreži bilo je intervencija i mijenjanja cijevi, ali problem nije trajno riješen – barem za mještane koji su na sjevernoj strani sela.

Problem s vodom

– Ovdje je glavni problem voda, pritiska nema, ma ni pola bara. Možeš prstom zatvoriti vodu! Ja se zato pomažem gusternom, ali neki imaju kuće za odmor i bazene, a vode – nema! Navečer, umjesto pet minuta tuširaš se 25, govori nam Nikola Pupovac koji inače živi u Italiji, ali se svaki slobodan trenutak vraća u Raštević.

Nekada su se, prisjeća se, mladi iz okolnih sela okupljali na zajedničkim druženjima, odlazili na zabave i sportska događanja. Bilo je više organiziranih susreta, a granice između sela nisu bile prepreka druženju. Danas se, kažu, do društva uglavnom odlazi automobilom, a ljudi se nakon posla uglavnom zatvaraju u kućama.

– Prije je uvijek netko sjedio vani, ispred kuće. Čulo se ljude i navečer. Danas se svi zatvore u kuću i gledaju televiziju ili su na telefonu, govori nam.

A prema riječima našeg sljedećeg sugovornika Nenada Čirjaka, Raštević ima oko 235 kuća, a zadnjih desetak godina mladi ne odlaze, sve više ljudi odlučuje ostati u selu, a dio njih vraća se nakon života u gradu ili inozemstvu. Usprkos tome, zasad osnovnu školu u nižim razredima pohađa tek desetak učenika.

– Kad sam ja išao u školu, bilo je puno više djece. Danas ih je od prvog do četvrtog razreda možda dvanaest ili trinaest, govori nam Čirjak. S njim smo se također dotakli problema vode, ali kako nam objašnjava za pojedine dijelove naselja još su potrebni dodatni radovi i priključci.

Sporiji ritam

Dok pogledavamo oko sebe, a nalazimo se kraj seoskog igrališta, dućana i prostora bivše zadruge ispred kojeg se mještani okupljaju, Čirjak nam govori o tome kako su ljudi ovdje aktivni, kako se pripremaju fešte, kao i nogometni i ostali sportski turniri za seoske fešte. Doznajemo i za jedno nogometno igralište na vrhu Kutlovića glave, brda na sjeverozapadnom dijelu sela, gdje se nekad davno prije pedesetak godina igralo. Tamo su posadili i čemprese, i to ostatke sadnica od onih Titovih 88 koje su sadili uz cestu i koji se mjestimice još mogu vidjeti.

Prije su, govori nam, ljudi sadili i u polju, bavili se poljoprivredom, a nekad nije bilo kuće koja nije imala barem šezdeset ili sedamdeset ovaca. Danas ih je mnogo manje, kaže Čirjak dodajući kako dovoljno govori činjenica da ne možeš u selu naći tuku za Božić i Novu godinu.

A da u Rašteviću ima ono čemu svi teže, sporiji ritam života, mir i sigurnost kazali su nam Irena i Tonči Baus koji su došli u Raštević obići kuću njegova djeda, a koju trenutačno obnavljaju.

– Kad dođemo u Raštević, vidimo da se djeca mogu slobodno igrati posvuda, bez obzira na to što ima automobila i prometa. Ovdje još postoji onaj pravi mir koji ti selo pruža, onaj mir u kojemu smo mi odrastali prije četrdesetak godina. Sve je bilo nekako sigurnije. Susjedi bi pogledali, pripazili, djeca bi se družila. To je nešto što danas u gradovima više nemaš na isti način. Uvijek moraš paziti, kazala nam je Irena Baus ujedno se osvrnuvši na problem s birokracijom i čekanjem papira za obnovu kuće.

– Posebno je teško ljudima koji se vraćaju na starinu nakon dvadeset ili trideset godina. Želiš obnoviti kuću i vratiti se, a onda zapneš na papirima i priključcima, govori nam.

Fale vrtić i kafić

Naši sugovornici ističu kako bi u budućnosti za selo, pogotovo mlade obitelji, bilo dobro da imaju vrtić jer je to, kako kažu, jedna od prvih stvari koja bi nekoga mogla privući da ostane ili se vrati. Ne bi bilo zgoreg da bude i kafić, kao i još neki sadržaju koji bi poboljšali kvalitetu života ovdje.

Nakon razgovora nastavljamo obilaziti selo. U dvorištima se čuju kokoši, a vidjeli smo i tuke, ipak. Uz stare kamene kuće vide se i obnovljene fasade i kuće koje su dobile novi život, dok u dvorištima rastu žižule, limuni, šipak… No nismo se nadali i da ćemo naići na pjesnika Petra Čirjaka koji je napisao svojevrsnu himnu Rašteviću, u kojoj su se našli njegovi krajolici, povijest, ljudi i ponos na rodni kraj.

»Rašteviću, tvoji su sinovi postojani k’o stari hrastovi«, započinje pjesma koja govori o selu i njegovim ljudima, a spominje i Kličevicu, Kutlovićevu glavu, zelene livade i vinograde. U stihovima se posebno ističe već spomenuta Kutlovićeva glava, brdo koje mještani povezuju sa starim pričama i poviješću mjesta, pa nam tako pričaju Petar i njegova supruga Ivanka o ljubavnoj priči plemkinje Kate Kutlović i seljanina, konjušara Duje Čirjaka, između kojih se rodila ljubav unatoč društvenim razlikama.

Također su nam kazali kako se u Rašteviću mogu vidjeti obnovljene kuće i tragovi povratka na djedovinu, no smatraju da bi se za ostanak mladih trebalo učiniti mnogo više. Inače, prema posljednjem službenom Popisu stanovništva iz 2021. godine, Raštević je imao 409 stanovnika, no sjećanja ih vuku ka danima kada je ta slika bila puno bolja.

Krajolik Divljeg zapada

– Mladim ljudima treba dati poticaj da grade kuće. Općina bi trebala parcelirati zemljište i omogućiti im da dođu do terena po što povoljnijim cijenama, smatra Ivanka.

– Nedostaje mi žamor te djece, za vrijeme odmora, kao cvrkut ptica, kaže naš sugovornik, prisjećajući se vremena kada se oko škole čuo dječji smijeh i kada je selo bilo mnogo življe. Raštević ima veliku, danas obnovljenu, školu koja je okupljala učenike čak i iz okolnih mjesta. Danas se nastava u selu odvija samo do četvrtog razreda, a stariji učenici školovanje nastavljaju u Benkovcu.

Naši sugovornici ističu da Raštević ima potencijala, ali da taj potencijal treba bolje iskoristiti. Recimo, na ovom području je sniman i poznati Winnetou, čega se Petar dobro sjeća. U blizini željezničke pruge podignuta je scenografija za kaubojske gradiće, jer krajolik je bio idealan za atmosfere Divljeg zapada.

– Tri mjeseca je bio grad od drva napravljen, sve to za film. Kao dijete sam odlazio gore do pruge, bilo je baš zanimljivo, govori nam Petar dok Ivanka dodaje kako bi blizina Benkovca i Zadra, prirodne ljepote, biciklističke mogućnosti i povijesne priče mogli bi biti dobra osnova za razvoj turizma.

Više fotografija iz Raštevića pogledajte u galeriji našeg Luke Jeličića: