50 GODINA VIRSKOG MOSTA Trebao je poslužiti projektu gradnje nuklearne elektrane, a danas je najprepoznatljiviji simbola otoka

Kada je u sunčanu nedjelju 25. travnja 1976. oko 11 sati napokon za promet svečano otvoren Virski most, bilo je to više od dvije godine od početka radova na najvećem projektu koji je dotad vidio otok Vir. Gomila automobila i pješaka zakrčila je novoizgrađenog ljepotana – most lučnog izgleda dužine 378 metara, a s nasipima s obje strane čak 443 metara te s devet nosećih betonskih stupova. Virski most s gazom od četiri metra dubine i visinom koja je osiguravala plovidbu do 10 metara visine i 20 metara širine brodova i drugih plovila, bio je u tom trenutku jedan od najdužih takvih mostova u Hrvatskoj. Zagrebačka Hidroelektra bila je projektant i izvođač radova na gradnji Virskog mosta (podizvođač je bio splitski Pomgrad) u koji je ugrađeno oko 5.000 kubičnih metara betona i više od 400 tona željeza.

Na svečanosti otvorenja, odnosno puštanja mosta u promet s uspostavljenom autobusnom linijom zadarskog Autotransporta (danas Liburnija) Vir – Privlaka – Nin – Zadar, pored gotovo cijelog Vira, bilo je mnoštvo uglednika, predstavnika struke i vodećih ljudi sa svih političkih nivoa iz Zadra i Socijalističke Republike Hrvatske. Na mostu su, među ostalima, također bili službeni predstavnici Vira – predsjednik savjeta Mjesne zajednice Vir Joso Gržeta i lokalni sekretar SKH Eugen Đeno Radović, dok je vrpcu na središnjem dijelu Virskog mosta presjekao predsjednik Skupštine Zajednice općina Split Ante Sorić Golub. Predsjednik Skupštine općina Zadar Šime Patrk pozdravio je sve prisutne na narodnom zboru u Viru ukazujući na značaj projekta. „Vir je prestao biti otok“ – pisalo je u izvještaju u zadarskom Narodnom listu.

„Istina, poslije Drugog svjetskog rata Vir je dobio brodsku vezu sa Zadrom, ali sporu i neadekvatnu. Danas, međutim, udaljenost Vira od Zadra u prometnom pogledu mjeri se na minute. Iako je Vir od Zadra udaljen jedva 30 kilometara“, kazao je tada Patrk, „ta udaljenost, kada se do njega pješačilo, mjerila se na dane“.

Tko je bio na otvaranju Virskog mosta?

Podsekretar Republičkog sekretarijata za saobraćaj, pomorstvo i veze SR Hrvatske Mladen Buljevac, članovi Savjeta SR Hrvatske Ante Banjina i Karlo Žuvić, član Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (CK SKH) Rikard Sutlović, predsjednik Općinske konferencije SK u Zadru Grgo Stipić, predsjednik Općinske konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda (SSRN) u Zadru Vinko Kožul, predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine općine Zadar Ivica Maštruko, predsjednik OSV u Zadru Vinko Grgurev, ugledni revolucionari i prvoborci zadarskog kraja i susjednih komuna, predstavnici JNA i drugi gosti – bili su na svečanosti otvaranja Virskog mosta i narodnom zboru na virskoj rivi. Bio je to jedan od najmasovnijih događaja na otoku Viru u 20. stoljeću.

Više tisuća Virana i gostiju otoka Vira slavilo je tog popodneva i proljetne večeri otvorenje mosta kojeg su s pravom nazvali „Most života“, odnosno činjenicu da je samo jedan projekt – ma koliko složen, skupocjen i grandiozan bio za lokalne i regionalne prilike – prekinuo višestoljetnu izolaciju otoka te Vir povezao sa cijelom svijetom.

„To je bilo nešto posebno i nedoživljeno. Nikad toliko ljudi nije bilo u Viru. Sjećam se da su nas djecu učitelji vodili organizirano na veliku svečanost otvorenja Virskog mosta. Kolona automobila stajala je od pola mosta s privlačke strane, pa sve do zavoja kod sadašnjih Plodina“, govori Viranin Fred Radović koji je 1976. imao 12 godina i pohađao je peti razred Područne škole u Viru. Za danas 62-godišnjeg Radovića i cijelu njegovu generaciju godina puštanja u promet Virskog mosta bila posljednja u kojoj su nastavu pohađali u otočnoj školi. Šesti razred Radović je pohađao u Osnovnoj školi Privlaka koja je otvorena dvije godine ranije, a ta je uspomena još uvijek živa.

„Nove i velike učionice, sportska dvorana s parketom gdje smo igrali košarku, odbojku, nogomet, rukomet… Bili smo u raju i za moju generaciju bila je to neopisiva sreća“, prisjeća se Radović. Na samom Virskom mostu autobus zadarskog Autotransporta bio je okićen cvijećem i državnim zastavama, a nakon svečanosti i rezanja vrpce na mostu, prošao je asfaltiranim putom do virske rive gdje se parkirao.

„Svi su bili na rivi. Neopisiva gužva je bila, a slavlje je trajalo dugo u noć. Nitko od uzbuđenja nije spavao. Tog je dana lijepo bilo biti Viranin. Bio je to događaj stoljeća“, prisjeća se Radović velikog narodnog zbora na kojemu su, pored Jose Gržete i Đena Radovića, s narodom slavili Krsto Olić i Ivan Bašić. Olić, Bašić i Gržeta bit će u kasnijem razvoju događaja ključne figure s otoka Vira koje su u dogovoru s predstavnicima Skupštine općine Zadar bojkotirali i provocirali ideju da se u Jugoslaviji izgrade četiri nuklearne elektrane od 1.000 MW. Jedna od njih trebala je biti upravo na otoku Viru, a Virski most u tom je kontekstu trebao osigurati lakši cestovni transport s kopna te dolazak goleme i skupocjene opreme. No to su događaji koji će tek uslijediti tijekom naredne dvije godine.

Most su financirali Republički fond za ceste i Virani

Virski most, pristupne ceste i asfaltiranje glavne prometnice do Vira (danas cesta D306) financirali su Virani ustupanjem terena za gradnju ceste, sufinanciranjem asfaltiranja u približnom iznosu od 1.000.000 dinara te Republički fond za ceste s više od 25.000.000 dinara. Ukupna vrijednost projekta iznosila je oko 1.450.000 američkih dolara po tečaju iz 1975., odnosno na razini kupovne moći taj bi iznos danas bio približnih 8.900.000 dolara. U ovaj iznos nije uračunata vrijednost ustupljenog zemljišta koje bi, da je bilo kupljeno, iznosilo od 800.000 do 1.000.000 američkih dolara.

Tog 25. travnja 1976. s pravom je slavio cijeli Vir, a Virani su javno bili pohvaljeni jer su se gotovo svi odrekli prava na naknadu za zemljište preko kojeg je prošla cesta. Pohvaljeni su još za asfaltiranje i uređenje mjesta za što su tijekom 1975. izdvojili 1.000.000 dinara, odnosno približno 55.000 američkih dolara, ili oko 340.000 dolara koliko bi taj iznos kupovne moći vrijedio danas. Tog je prijepodneva, popodneva, večeri i noći u Viru bilo nekoliko tisuća ljudi, pa su se domaći i gostujući govornici svečano izmjenjivali na virskoj rivi, sve dok Patrk nije naglasio kako Vir praktički postaje predgrađe Zadra. Predsjednik Skupštine općine Zadar ukazao je na privredni značaj i potencijal novoizgrađenog mosta te javno istaknuo kontroverznu ideju oko ovog kolosalnog projekta – izgradnju druge nuklearne elektrane u Jugoslaviji. Kamen temeljac za prvu nuklearku položen je dvije godine ranije u Krškom na projektu na kojemu su radili američki Westinghouse Electric Corporation, Gilbert Associates Inc., Gradis, Hidroelektra, Hidromontaža i Đuro Đaković.

„Stručnjaci su utvrdili da na otoku Viru postoje povoljni uvjeti za izgradnju nuklearne elektrane, druge u Jugoslaviji i prve u Hrvatskoj. U iduća dva mjeseca nadležni organi SR Hrvatske i elektroprivrede Hrvatske donijet će konačnu odluku o lokaciji druge jugoslavenske nuklearne elektrane i treba kazati da postoje dosta dobri izgledi da to bude upravo otok Vir“, bio je citiran u Patrk u dnevniku „Slobodna Dalmacija“. No do gradnje nuklearne elektrane nikad nije došlo, pa je Vir svoj privredni potencijal ostvario zahvaljujući turizmu koji je generirao razvoj cijelog otoka. Samo nekoliko dana nakon svečanosti otvaranja Virskog mosta za promet vozilima, Gržeta je najavio kako će autobusi Autotransporta iz Zadra uskoro prometovati šest puta dnevno za Zadar i natrag. U Narodnom listu ostalo je zabilježeno:

„Novoizgrađeni most i cesta udahnut će nove životne impulse. Jednom riječju, očekivane promjene kojih nije bilo gotovo stoljećima, izmijenit će lice ovog malog otočnog mjesta u nekoliko idućih godina“.

Četvero Virana nije htjelo dati zemlju niti ju prodati, oduzeta im je odlukom Izvršnog vijeća Sabora SR  Hrvatske po hitnom postupku

Otvaranje i puštanje Virskog mosta slavili su 25. travnja 1975. svi otočani, ili gotovo svi s obzirom na to da je otvorenje mosta zbog bojkotiranja projekta kasnilo najmanje pola godine. Četvero neimenovanih Virana navedenih kao „zemljoposjednici“, izvijestili su mediji, odmah nakon završetka gradnje mosta u rekordnom roku od godinu dana, podizanjem kamene ograde blokiralo je pristup mehanizaciji poduzeća Put iz Zadra koje je pravilo i asfaltiralo cestovni put prema unutrašnjosti otoka. Radnicima na projektu izgradnje ceste ti su Virani čak prijetili fizičkim obračunom. U novinskim izvještajima toga vremena kaže se kako je takvo ponašanje pojedinih Virana izazvalo „revolt brojnih mještana Vira i okolnog stanovništva, jer su oni pokušali zakočiti brži razvoj svoga mjesta“. Spor oko zemljišta i gradnje ceste ipak je riješen vrlo brzo. U kolovozu 1975., nekoliko mjeseci nakon završetka Virskog mosta, administrativna komisija Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske po hitnom je postupku donijela rješenje kojim se odobrava Skupštini općine Zadar stupanje u posjed zemljišta u Viru prije pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji. Time je okončan spor koji su četvorica Virana, kako piše Narodni list, „samovoljno nametnuli izvođaču radova, Skupštini općine Zadar i Mjesnoj zajednici Vir“.

Opći interes za eksproprijaciju ili zakonsko izvlaštenje nad nekretninama u korist države, uz pravičnu naknadu, u ovom slučaju zemljišta na otoku Viru, utvrđen je na sjednici Skupštine općine Zadar 29. travnja 1976., dok je rješenje doneseno 25. lipnja. Budući da to rješenje nije postalo pravomoćno, Skupština općina Zadar zatražila je od Izvršnog vijeća Sabora da odobri stupanje u posjed kako bi što prije započela gradnja ceste. Sporno zemljište bio je goli krš, kamenjar na kojemu ništa ne uspijeva, pa čak ni raslinje – navedeno je. Trideset i dvoje Virana besplatno je ustupilo zemljište za gradnju ceste, dok je desetero bilo protiv, a četvero ih se odvažilo blokirati pristup graditeljima ceste.

„Izjavili su da ne žele prodati zemlju ni pod koju cijenu“, piše Narodni. No imajući u vidu značaj izgradnje ceste i vrijednost investicije koja je na kraju zaokružena na 25.000.000 dinara – preračunato u tadašnju vrijednost američkog dolara i prevedeno na aktualni tečaj eura – riječ je o iznosu od 7.600.000 eura, Izvršno vijeće Sabora SR Hrvatske donijelo je odluku o stupanju u posjed zemljišta u korist Skupštine općine Zadar. „Obustava radova može nanijeti društvenoj zajednici znatnu i nenadoknadivu štetu, pa je stoga nužno da se izgradnja odvija nesmetano“, pisalo je u rješenju.

Tako je i bilo, barem kada je u pitanju bila prodaja zemljišta koja je buknula zbog mogućnosti jeftine kupovine parcela te gradnje obiteljskih kuća i vikendica na otoku, odnosno kao svojevrsni otpor prema mogućnosti gradnje nuklearke na otoku. Životni uvjeti lokalnog stanovništva na samom otoku općenito su se sporo mijenjali. Početak 1990-ih Vir je dočekao s 860 stanovnika i slabo razvijenim gospodarstvom, odnosno s nešto manjim brojem ljudi nego što ih je imao 1971. (959), ili približno više od 900 u trenutku otvaranja Virskog mosta. Do postojanja boljih životnih okolnosti i uvjeta života na otoku, njegovi stanovnici pričekat će još dva desetljeća. Gospodarski, komunalni, infrastrukturni i turistički razvoj Vira uslijedit će u 2000-ima, ali je Virski most, Most života ili most-ljepotan, kako je još nazvan u lokalnoj štampi, ostao do danas jedan od najvažnijih simbola otoka te njegova prva slika svim posjetiteljima, gostima, turistima i izletnicima. A Viraninu Silvestru Radoviću Virski most bio je radno mjesto.

Kako je logistički prevažna, skupocjena i impozantna građevina poput Virskog mosta fizički i zakonski trebala zaštitu, tako je skoro godinu dana nakon otvorenja kao čuvar Virskog mosta, sa službenom odorom i naoružanjem, počeo raditi Fredov otac – Silvestar. Radović stariji upravo se bio vratio iz Njemačke gdje je radio kao bravar i elektro zavarivač.

„Puno sam radio, iscrpljivali su nas stalnim radom“, kaže Silvestar. Povratak u Jugoslaviju, Hrvatsku i na otok Vir bio je sretna okolnost za bivšeg gastarbajtera koji se odmah prijavio za posao čuvara društvene imovine u poduzeću Sigurnost iz Splita koje je pokrivalo zadarsko područje.

Tražili su se nafta i plin

Tijekom gradnje Virskog mosta bila su obavljana i neka istraživanja, pa je u tu svrhu montirana bušača garnitura EMSCO 2 dobivena iz Sjedinjenih Američkih Država. Montaža je napravljena s druge strane mosta u Zatonu gdje se otvorila istražna bušotina na rekordnoj dubini od 5.000 metara (kada su Dinaridi u pitanju), a bušenjem su radnici INA-Naftaplina pokušali saznati ima li na tom području nafte ili plina.

„Tražili su poznavanje osobnog naoružanja te da je kandidat odslužio vojnu obavezu. Primili su me i počeo sam raditi, a kao čuvar Virskog mosta dočekao sam i mirovinu nakon gotovo 22 godine službe“, živo je sjećanje 90-godišnjeg Viranina koji se bez problema prisjetio i dana zaposlenja – 18. ožujka 1977. Posao čuvara podrazumijevao je rad u tri smjene, no kako je uvijek netko od čuvara bio na bolovanju ili na godišnjem odmoru, posao je znao imati duže smjene i uključivati više rada. Pored Radovića u čuvarskom objektu s desne strane Virskog mosta radili su, prisjeća se Silvestar, Vinko Dabičić, Marijan Zorić, Nediljko Buškulić i Denis Kapović.

„Nikad nije problema što se tiče sigurnosti mosta. Posao je znao biti težak i gadan zbog bure, juga, kiše ili velike vrućine. Imali smo pećicu, ali kućica je bila na udaru bure i bilo je jako hladno, a znalo je biti i smjena koje nisu imale kraja“, svjedoči virski umirovljenik o poslu koji na otoku više ne postoji. Iako je Virski most brojnim Viranima omogućio da budu konkurentniji za dobivanje poslova u Zadru, a bilo je na tisuće radnih mjesta u ribarstvu, pomorstvu, kemijskoj, metalnoj, tekstilnoj ili prehrambenoj industriji, otok se s dobivanjem Virskog mosta iznutra mijenjao sporo. Ali most je zapravo promijenio sve.

U ljetnoj sezoni preko Virskog mosta dnevno prođe više od 15.000 vozila

Količina prometa koji se odvija preko Virskog mosta varira o godišnjem dobu ili turističkoj sezonalnosti, ali prema izvješćima o brojenju prometa državnog poduzeća Hrvatske ceste i podacima iz 2024., jasno je kako je most koji Vir spaja s kopnom jedna od najopterećenijih točaka na državnim cestama u Zadarskoj županiji. Posebno to vrijedi u ljetnim mjesecima. Prosječni godišnji dnevni promet tako govori kako Virskim mostom prođe od 5.000 do 6.000 vozila dnevno, no prosječni ljetni dnevni promet – tijekom srpnja i kolovoza – donosi dramatično povećanje tih brojki. U ljetnom periodu preko Virskog mosta dnevno prođe više od 15.000 vozila, što predstavlja povećanje od 300 posto u odnosu na godišnji prosjek.

„Vir je poluotok, povezan lijepim betonskim mostom s kopnom, koje mu je za vrijeme zimskih bura i oluja bilo gotovo nedostupno. S oko 27 kilometara modernom asfaltnom prometnicom Virani su povezani i sa Zadrom. Most i cesta izmijenit će život ovdašnjih žitelja, a posebno generacija koje dolaze. Vir će postati i novo omiljeno izletište Zadrana i drugih gostiju, koje će trebati prihvatiti, ugostiti, da bi se zadovoljni vratili“, pisao je zadarski Narodni list uoči otvaranja Virskog mosta. Most kojim je otok Vir spojen s kopnom jedan je od svega šest mostova na hrvatskom Jadranu koji povezuju kopno i otoke (Krčki most, Osorski most, Paški most, Virski most, Tišnjanski most, Čiovski most). Njegovom izgradnjom zajedno s asfaltnom prometnicom od Skoblara na privlačkoj strani do centra u dužini 6,5 kilometara, Vir je dobio osnovnu cestovnu vezu s okolnim mjestima. Kasnijim renoviranjem mosta i kontinuiranom cestovnom modernizacijom – izgradnjom ceste D306 od Zadra do Vira u lipnju 2011., otok je stekao bitne infrastrukturne uvjete za razvoj turizma i gospodarstva. Virski most zato je i danas sinonim nade u bolju budućnost, istinski simbol života, razvoja, prosperiteta, prijateljstva i povezanosti Virana sa cijelim svijetom. Na današnji dan slavi 50. rođendan.

Deklasificirani izvještaji o nuklearki na Viru

Prema deklasificiranom izvještaju iz 1978. upućenom Ministarstvu vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država, postojao je plan za izgradnju četiri nuklearne elektrane od 1.000 MW (op.a., pojedinačno je riječ o značajnoj snazi u elektroenergetici, dovoljnoj za opskrbu stotina tisuća kućanstava). Samoupravna interesna zajednica (SIZ) elektroenergetskih poduzeća podržala je ovaj plan u obliku prijedloga koji je dostavljen Izvršnom vijeću Sabora SR Hrvatske. Lokacije, tada, još nisu bile odabrane, ali su se otok Vir i Dugo selo kod Zagreba najozbiljnije razmatrali kao moguća rješenja za nuklearku.

„Iako se činilo da nema ozbiljnijeg protivljenja“, piše u izvještaju označenom kao Declassified Sheryl. P. Walter, „postoje izvješća o zabrinutosti zbog utjecaja elektrane na turizam, ako se odabere lokacija na Viru“. Pritisak na izvođenje projekata nuklearnih elektrana došao je i od Odbora za rad, zdravstvo i socijalnu politiku Savezne skupštine (Skupština SFRJ) koji je zbog opasnosti od nuklearne energije pozivao na minimiziranje ili uklanjanje njezine upotrebe u Jugoslaviji.

Dalje piše: „Čini se da bi takvi osjećaji imali bilo kakav stvaran utjecaj na vladinu politiku, ako predstavnici politika najviše razine nastave zagovarati ambiciozan nuklearni program“. U izvješću se primjećuje da bi financijska ograničenja mogla ograničiti opseg programa te naročito „očite teškoće koje su se pojavile na trenutačnom projektu (Krško) u dobivanju dovoljnog broja kvalificiranog osoblja za izvršavanje potrebnih kvalificiranih radnih mjesta“. U tom je kontekstu nekoliko američkih tvrtki pokazalo interes za jugoslavenski nuklearni program, posebno Westinghouse Electric Corporation koji je imao ugovor za nuklearku Krško. Interes je također iskazao Combustion Engineering koji je svoje predstavnike poslao na razgovore u Zagreb i Beograd, kao i Stone & Webster koji su sastanke već bili odradili. No već sljedeće 1979. godine, piše u novom deklasificiranom izvještaju, „Poželjnu lokaciju na jadranskoj obali blizu Zadra, odbili su stanovnici tog područja“. U igri za nuklearnu elektranu ostala je druga lokacija u Dugom selu kod Zagreba, pa je čak i najavljen početak radova za 1981.

„Stanovnici Zadra bili su oštro protiv lokacije na Viru. Ovo odbijanje temeljeno je na strahu od gubitka bitnog turističkog prometa i navedeno razlozima zaštite okoliša. Skupština Zadra tada je velikom većinom glasovala protiv toga i odbila dodijeliti taj prostor u regionalnom planu korištenja zemljišta“, piše u izvještaju za Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a. Na samom Viru i u Zadru društveno-politički radnici bili su se organizirali te preko domaćih i inozemnih medija, naročito francuskih o čemu je svjedočio Viranin Joso Gržeta koji je nekoliko puta bio intervjuiran i citiran (francuske kompanije bile su konkurentske američkima za dobivanje poslova u jugoslavenskom programu), slali javne poruke o neprihvaćanju ideje podizanja nuklearke na otoku Viru. Projekt je na kraju propao po svim osnovama, pa nije sagrađena niti jedna od četiri planirane nuklearke. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito umro je 1980., država je u tom desetljeću ubrzano tonula u ekonomski kolaps, a s nedostatkom novca, protivljenjem građana te nepovoljnim izvještajima, posla nisu željeli imati ni američki partneri u projektu.

Sve je ranije bilo spremno: prijedlozi, nacrti, planovi, čak 80 studija o izvodljivosti projekta sa seizmološkim ispitivanjima, ulagači, radna mjesta, domaća industrija i američki partneri, a sagrađen je i most koji je spojio otok Vir s kopnom.

„Kaže se da lokacija u blizini Zagreba ima neke prednosti u odnosu na drugu, udaljeniju lokaciju koja je bila razmatrana. Ona bi odmah osigurala radna mjesta za ovaj dio Hrvatske. Prijenosne daljine bi bile kraće do glavnog metropolitanskog područja Republike. Konačno, vruća voda iz procesa hlađenja mogla bi se cjevovodima dovesti do blizine Zagreba za uporabu u grijanju domova. Unatoč gore navedenom, čini se da je jadranski otok Vir, u blizini Zadra, uvijek bio poželjnija lokacija za prvu hrvatsku nuklearnu elektranu. Međutim, za razliku od stanovnika Dugog sela, na Viru to ne žele“, zaključuje se. U međuvremenu se i raspoloženje oko nuklearki bitno promijenilo, pa je slovenska Večer objavila članak o Krškom koji je bio izrazito negativan prema Westinghouseu zbog, navedeno je, „neadekvatnih specijalista kojima je nedostatak potrebno znanje“. Westinghouse je također kriv što je „podcijenio troškove i vrijeme potrebno za izgradnju elektrane“, no dio krivice za kašnjenja, u tekstu, u izjavi Westinghousea snose i domaća poduzeća zbog „kašnjenja uzrokovana niskom produktivnošću i neiskustvom jugoslavenskih sudionika“. Prebacivanje odgovornosti odrađivalo se preko medija, ali bio je to nagovještaj konačnog odustajanja od programa. Most je zato ostao tamo gdje je 25. travnja 1976. svečano otvoren i pušten u promet.