Želim da u Zadru jedna ulica ili riva nosi ime moje obitelji - Luxardo

Francova je želja da Zadrani bivšu tvornicu Maraske nastave nazivati Kućom obitelji Luxardo. Upoznat je da je sudbina toj zgradi namijenila budućnost luksuznog hotela, ali ona će za njega uvijek ostati – kuća u kojoj se rodio i kuća u kojoj su stasale generacije njegove obitelji.

Muzej »Luxardo« nedavno je u mjestu Torreglia otvorio vrata za posjetitelje, a svečanom otvorenju nazočio je Franco Luxardo, član pete generacije obitelji Luxardo koja je prije više od 200 godina u Zadru pokrenula proizvodnju najpoznatijeg likera, Maraschina te osnovala tvornicu Maraska koja je i danas jedna od uspješnijih tvrtki za proizvodnju likera i sokova. Ipak, Maraschino je i 200 godina kasnije jedan od najpoznatijih brendova, ali je malo onih koji poznaju povijest ove obitelji koja je utkana i u povijest samog Zadra. Od samih početaka osnivanja malene destilerije za proizvodnju likera u Zadru prije 200-tinjak godina, do jedne od najpoznatijih tvornica pića koja i danas uspješno radi, doduše u izmjenjenim okolnostima u Zadru, ali i u Italiji gdje je obitelj Luxardo nastavila raditi ono što su nabolje znali – proizvoditi vrhunske likere i pića, a što je uostalom dio njihove obiteljske tradicije.

Limoncello i Amaretto

Tim povodom razgovarali smo s Francom Luxardom, starijim partnerom u tvrtki koja nakon Zadra uspješno posluje u Italiji.

Izloženi liker Maraschino u muzeju »Luxardo« u Italiji

– Na ideju o otvaranju muzeja došli smo prilikom proslave 200. obljetnice naše obitelji (1821.-2021.), ali nam je pandemija COVID-19 malo usporila planove. Sada je osam članova obitelji Luxardo u našoj tvrtki, a ja sam najstariji među njima, kroz smijeh priča Franco Luxardo.

– Otvaranje muzeja bilo je puno emocija, to je ispunjenje naših snova, povijest naše obitelji, naša baština od samih početaka jedne od najstarijih svjetskih destilerija, preko turbulentnih razdoblja, novog početaka ovdje, u Toregli, a koji su nam dali snagu da svakodnevno koračamo u bolju budućnost, dodaje gospodin Luxardo koji, iako u poznim godinama, u devetom desetljeću života i dalje s mladenačkim žarom u očima govori o budućnosti i planovima za daljnji razvoj obiteljskog biznisa.

Muzej je smješten na 600 metara kvadratnih i njegova je glavna svrha čuvanje uspomene na obitelj Luxardo. Povijest se odnosi na sam početak, izgradnju malene destilerije koju je utemeljio njegov predak, Girolamo Luxardo koji je prvi došao u Zadar, a zanimljivo je kako mu je prvotna namjera bila preseliti se u Zlarin. Tu je i početak rada tvornice od 1821. do 1944. godine, progonstvo Luxardove obitelji u Italiju 1947. godine s tek jednom bocom koju su ponijeli sa sobom, popularnog Maraschina. Također, tu je i postav ostalih Luxardovih proizvoda, poput Limoncella, Amaretta i drugih.

Registracija proizvoda

Franco Luxardo, inače rođeni Zadranin i dalje snažno gaji povezanost sa Zadrom i svojim korjenima te i dalje s ponosom priča o svojoj obitelji.

– Girolimo Luxardo, rođen je u blizini Genove i kao trgovac je putovao po cijeloj Italiji i Mediteranu. U Zadar je došao jer je tada bio glavni grad Dalmacije unutar Austro-Ugarske. Ubrzo je, 1821. otvorio svoju malenu destileriju za proizvodnju likera u zgradi na Poluotoku, dok je istovremeno u Zadru bilo 15 destilerija. Iste godine pridružuje mu se supruga Maria Canevari i njihovo četvero djece. U prvim godinama poslovanja, upravo mu je Maria bila desna ruka. Kako se posao širio i postajao uspješniji, 1828. Vlada u Beču mu je dodijelila »registraciju prozvoda«, što je tada bila čast, a danas bi se to odnosilo na certifikat kvalitete. Godine 1835. Luxardova je destilerija postala najveća u gradu. Priča se dalje nastavlja s njegovim sinom Nicolom i s trećom generacijom obitelji Luxardo, Demetriom i Michelangelom. Oni su krenuli s distribucijom proizvoda od Zadra preko Trsta do SAD-a, Rusije, Japana i Australije. Zadar je postao poznat u poslovnim krugovima i prepoznat po likeru Maraschinu koji je i osvojio brojne nagrade i priznanja za svoju kvalitetu, objašnjava Franco.

Kako se posao širio trebalo je uložiti u tvornicu u kojoj će se stvoriti uvjeti za bolju i veću proizvodnju, a to su i učinili. Michelangelo je izgradio novu veliku zgradu u Barcagnu, današnjem zadarskom kvartu Brodarica, u kojem je osim tvornice bio i stan u kojem su živjeli njegova supruga i petero djece, a nazvao ju je Casa Luxardo – Kuća obitelji Luxardo.

Slobodna zona

Upravo je to Francova želja, da Zadrani i dalje bivšu tvornicu Maraske nastave nazivati Kućom obitelji Luxardo. Upoznat je da je sudbina toj zgradi namijenila budućnost luksuznog hotela, Hyatt, ali svejedno, ona će za njega uvijek ostati – kuća u kojoj se rodio i kuća u kojoj su stasale generacije njegove obitelji.

– Projekt za zgradu napravio je L. Pividori, glavni inženjer u Zadru koji je kasnije postao arhitekt u Beču, te je destilerija iz Calle del Sale preseljena na Brodaricu u svibnju 1915. godine. Nakon Prvog svjetskog rata, sinovi Nicolo, Demtrio, Pietro i Giorgio došli su pomoći Michelangelu. Kraljevina Italija odobrila je Zadru status »slobodne zone« što je pomoglo cijelom zadarskom području ekonomski razvoj sljedećih 20 godina. Postignuta je visoka zaposlenost, razvoj ostalih industrija i počeli su dolaziti prvi turisti. Tvornica Luxardo tada je zapošljavala 150 djelatnika, govori nam Franco.

Nažalost, Drugi svjetski rat promijenio je puno. U studenom 1943. godine počela su snažna bombardiranja Britanaca i Amerikanaca koja su u manje od godinu dana uništila 84 posto zgrada u Zadru. Luxardova kuća i tvornica također su pretrpjele razaranja u nekoliko navrata, a prilikom jednog bombardiranja požar je u tvornici trajao četiri dana.

– Tada se dogodilo nešto strašnije, braća Pietro i Nicolo sa suprugom Biancom su nestali i unatoč brojnim potragama, više nikad nitko nije čuo za njih, nikad nisu pronađeni. Ipak, otkrili smo u knjizi koju je napisao Zlatko Begonja da su oba brata ubijena u Zadru 6. prosinca 1944. od tajne policije, ali o sudbini Biance nismo saznali ništa, ni vijest o mjestu gdje bi mogli ostaviti cvijeće, tužno nam opisuje Franco.

Novi početak

Nakon Drugog svjetskog rata, kompletna imovinu njegove obitelji, uključujući Kuću Luxardo, stanove u gradu, nasade višanja maraške u Smilčiću oduzela je bez ikakvog objašnjenja jugoslavenska vlada.

– Jedini preživjeli brat, moj otac Giorgio otišao je u Italiju i započeo novi posao u Torregli, blizu Padove. Bio je težak novi početak, ali smo uspjeli i danas vodimo jednako uspješni posao, imamo modernu tvornicu i opskrbljujemo više od 100-tinjak trgovačkih lanaca u svijetu, navodi Franco.

Maraschino, liker koji se posluživao bogatim i imućnim ljudima, čak i na prvoj i jedinoj plovidbi Titanica, i danas je najpoznatiji hrvatski i dalmatinski liker, brend koji živi više od 200 godina. Franco Luxardo prošle je godine posjetio Zadar, a svoje veze s rodnim gradom i dalje održava, na što je posebno poseban.
– Prvi sam od svoje obitelji posjetio Zadar 1965. godine. Jedina imovina koja je ostala u Zadru mojoj obitelji je grobnica Luxardo na Gradskom groblju. Kroz godine upoznao sam nekoliko ljudi u Zadru s kojima sam i dalje u jako dobrim odnosima. Nadam se kako će u Zadru imati sluha i jednu ulicu ili rivu nazvati po nama, Luxardo, obitelji koja je u 120 godina napravila puno za razvoj grada, nada se Franco.

POSLUŽIVAN I NA TITANICU

Maraschino, liker koji se posluživao bogatim i imućnim ljudima, čak i na prvoj i jedinoj plovidbi Titanica, i danas je najpoznatiji hrvatski i dalmatinski liker