"Slika, refleksija, znak" donijela izvanredan doprinos lingvističko-stilističkim tumačenjima

U izložbenoj dvorani Znanstvene knjižnice Zadar, Odjel za kroatistiku je u okviru manifestacije Dani kroatistike organizirao javno predavanje pod nazivom »Novosti iz teorije poezije«, a povodom izlaska knjige »Slika, refleksija, znak« autora docenta dr. sc. Tina Lemca. Riječ je o knjizi koja je izašla tijekom 2023. godine u izdanju Jesenski i Turk, a koja donosi izvanredan doprinos stilističkim i lingvističko-stiličkim tumačenjima.

Teorijske perspektive

Autor Lemac je na početku predavanja izložio različite teorijske perspektive o pjesničkoj slici. Istaknuo je kako je riječ o složenom konstruktu smještenom na razmeđu između filozofije, književnosti i teorije recepcije.

– Gaston Bachelard govori o pjesničkoj slici sa stajališta filozofske dimenzije, dok su je kroz književnoteorijsku dimenziju promatrali autori kao što su C. D. Lewis, J. Mukařovský, M. Šutić, J. Petöfi te J. Garelli. Među suvremenom literaturom se ističe monografija Tihomira Brajović »Teorija pjesničke slike« iz 2000. godine u kojoj na primjeru lirike hrvatskog i srpskog ekspresionizma razrađuje svoju teoriju pjesničke slike.

Isto tako je važna i teorija sovjetske klasične filologinje O. Freideberg, koja mi je zapravo pružila najveći poticaj za odnos slike i refleksije s obzirom na to da njezina knjiga »Slika i pojam« upravo potiče takve razlike, započeo je autor Lemac, dodajući kako je recepcijska dimenzija pjesničke slike neizravno uključena u književno-teorijska razmatranja te se ne spominje po autorima.

Nadalje, kako autor ističe, temeljna znanja o pjesničkoj slici koja posjedujemo i koja baštinimo su poput onih koja je pružio C. D. Lewis, koji kaže kako pjesnička slika predstavlja kompozicijski dio, retoričko-stilsku realizaciju koja posjeduje recepcijsku moć i uz nju se veže književno-povijesna uvjetovanost. Ona pritom može biti kompozicijski dio koji se odnosi kao dio strukture pjesme ili cijele pjesme, ili poezije nekog autora ili stilske formacije.

– Tradicionalna podjela pjesničke slike na vizualnu, akustičnu, auditivnu i tako dalje, doživjela je velike kritike zato što bitno razdvaja duhovni fenomenološki jezični aspekt te može poslužiti samo u nekakvom školskom primjeru analize lirike, ali ne i prilikom ozbiljnijih razmatranja.

S druge strane, retoričko-stilska realizacija se veže uz epitet, metaforu, usporedbu ili simbol. Recepcijska moć pjesničke slike je povezana s prijenosom emocije na čitatelja, objašnjava ovaj autor, dodajući kako se književno-povijesna uvjetovanost odnosi na razlikovanje tradicionalne pjesničke slike, koja završava s romantizmom, i moderne pjesničke slike, gdje je pjesništvo ponajviše simbolističko.

Prostilistički koncepti

Govoreći o prostilističkim konceptima pjesničkih slika, autor Lemac je istaknuo nekoliko teoretičara koji su promišljali o tome pitanju.

– K. Seidler je u središte pjesničke slike stavio riječ ili leksem, koja prema njemu može biti slika i pritom razlikuje zatvorenu sliku koja tvori jedno iskustveno područje i predstavlja najjednostavniji oblik ugođajnosti, odnosno odnosi se na jedno semantičko polje pojma koji se oslikava.

Posebno širenje predstavlja udvostručenje istodobne slike, gdje se misli na semantičko-sintaktički način. S druge strane, slika nastala produljenjem je slika koja prelazi u područje simbola. Riječ je o vrlo poticajnom konceptu koji se, naravno, može i kritizirati.

Nadalje, J. Petöfi je možda napravio i najsloženiju analizu pjesničke slike jer je krenuo od Chomskyjevog modela transformacijske generativne tematike i, prije svega, kod slikovnih sastavnica, na razini sintagme i rečenice, pokazao da one moraju imati silan vid semantičke inkompatibilnosti, objasnio je Lemac osvrnuvši se i na usporedbu slikovnog i neslikovnog dijela pjesme.

– S druge strane, navodi da se slikovni i neslikovni dio pjesme moraju usporediti i da se slikovna sintaksa mora segmentirati, uslijed čega se onda pojavljuju opće i pojedinačne slike koje možemo promatrati na Jakobsonovoj osi između paradigmatske i sintagmatske razlike.

Slike na paradigmatskoj osi su opće i prepoznatljive u književnosti, dok su sintagmatske pojedinačne slike autora. Odnos tih elemenata predstavlja analizu ili interpretaciju, objašnjava Lemac, nastavljajući kako se i J. Garelli slaže da je riječ temelj pjesničke slike.

Garelli tvrdi da je slika projekcija zvukovno-asocijativne razine koja je vezana uz zvuk na gramatičkoj i semantičkoj razini. Dakle, on polazi od zvuka prema značenju. Prva razina su morfološka i fonološka i dosta su razrađene, dok na sintaktičkoj razini nailazimo na određene probleme. Zvukovno asocijativna razina se projicira na gramatičku i semantičku te slika postaje troznačje ritma, zvuka i značenja.

Prijedlog stilističkog modela

Autor Lemac je ponudio i nekoliko prijedloga stilističkog modela pjesničke slike, referirajući se na različite teorije, a u prvom redu na Jakobsonovu misao da je pjesma ulančan niz metafora, što, kako kaže, predstavlja teoriju koja još do danas nije osporena.

– Pitanje pjesničkog stila načelno dijelimo na tradicionalne, moderne, avangardne i postmoderne i to je bitno jer tako pjesničku sliku najviše vezujemo za tradicionalni i moderni stil. U avangardnim podstilovima možemo je, primjerice, vezati za nadrealistički stil, i tako dalje.

Zatim, kategorija opisa je jako razgranata u prozi, a u poeziji ne baš toliko. Opis je nešto što ne podrazumijevamo, ali kada uđemo dublje u to primjećujemo koliko je to zapravo složeno.

Opisna razina bi bila prva razina, doslovna ili denotativna, dok se slikovni stil više odnosi na metaforičnost i simboličnost, objašnjava Lemac, dodajući kako je prilikom razumijevanja poezije bitno obratiti pažnju na slikovne metafore, Morrisonov koncept semioze, konotativnu indukciju te priručno definiranje pjesničke slike u smislu da je ona stilistička jedinica imajući u vidu njezinu razdiobu.