Pjevačica i skladateljica Tamara Obrovac u Providurovoj palači predstavlja novi album »Nuvola«

Diskografska kuća Cantus objavila je album »Nuvola«, novo diskografsko ostvarenje pjevačice i skladateljice Tamare Obrovac. To je njezino četvrto izdanje za spomenutog izdavača, od ukupno četrnaest albuma što ih je objavila kao voditeljica sastava. Prethodili su »Transhistria« iz 2001., »Sve pasiva/All Fades Away« i »Live @ ZKM«. Dok je ta tri albuma snimila sa svojim Transhistria Ensembleom, novi je ostvarila s Tamara Obrovac Quartetom s kojim ove godine obilježava dvadeset i pet godina djelovanja, a u kojem su joj partneri pijanist Matija Dedić te stalni članovi Transhistria Ensemblea: kontrabasist Žiga Golob i bubnjar Krunoslav Levačić. U toj formaciji do sad je snimila albume »Ulika« (CrnoBijeliSvijet, 1998.) i »Ulika Revival« (Unit Records, 2014.)

Kompletna autorica

Kao i na svim dosadašnjim izdanjima, Tamara Obrovac se još jednom predstavlja kao kompletna autorica. Naime, napisala je glazbu za svih sedam skladbi te tekstove za njih pet. Za dvije uglazbila je tekstove Daniela Načinovića, istarskog pjesnika s kojim je do sad ostvarila plodnu, skladnu suradnju.

Obrovac je već predstavila album: 6. travnja u klubu knjižari Giardini 2 u Puli, te na koncertu s Quartetom 29. ožujka u zagrebačkoj Tvornici kulture u sklopu sezone JazzHR, a nastavit će koncertnim promocijama 27. travnja u Hrvatskom domu Split i 28. u Providurovoj palači u Zadru.

Izvedbe uvrštene na album »Nuvola« donose Tamarin prepoznatljiv pristup i zvuk koji se zasniva na njezinom istarskom kulturološkom identitetu, velikoj muzikalnosti i potrazi za slobodom u stvaranju, posebice komunikaciji sa suradnicima i improvizacijama, a ujedno je drukčiji od svih dosadašnjih, zreliji i koncizniji. Izvedbe donose esencijalno, suštinsko, lišene su i najmanjeg trunka banalnosti. Kako bismo produbili razumijevanje o njezinom izričaju, moramo pažljivo slušati, osluškivati na intuitivnoj razini, tragati i za onim što nije izrečeno ali je mišljeno, ili pak razvijati vlastite vizije. Naime, slušanje njezine glazbe potiče na razmišljanje, na vizualizaciju, predočavanje slika i scena. Jedan od razloga za stvaranje takvog dojma je i organska povezanost s umjetnošću njezinog oca, akademskog slikara Ivana Obrovca koji je preminuo 2019. godine.

Kao i na mnogobrojnim dosadašnjim izdanjima, i na naslovnicu ovog odlučila je uvrstiti jednu od njegovih slika. Naime, za nju je uvijek vrijedilo oslanjati se, osim na vlastitu baštinu, na umjetnost općenito, stvarati kroz prožimanje glazbe, pjesništva i slikarstva. Beskompromisan i sveobuhvatan pogled na svoje stvaralaštvo očituje se i u izboru glazbenika. Ne samo da su vrhunski instrumentalisti otvoreni za razne pristupe, improvizaciju i spontanu komunikaciju, Dedić, Golob i Levačić su kompatibilni glazbeni istomišljenici koji s njom dijele isti ukus, smisao za humor i potrebu za odmakom od poznatog.

Neiskvarena ljubav

U čemu ste ostali isti, a što vas je vodilo u uvođenju novog pristupa?

– Teško je i pomalo nezahvalno, pogotovo u javnosti, analizirati samoga sebe, ali rekla bih da je to posljedica normalnog životnog tijeka koji se reflektira i u glazbi; svaki čovjek se mijenja kroz vrijeme, stječe nova iskustva i stvara neka nova ili drukčija razmišljanja i osjećaje, te se to prelijeva i osjeća i u stvaranju skladbi. Neka su iskustva posebno duboka te na neki način obilježe određenu životnu fazu. U mojem slučaju je to bio gubitak oca koji je za posljedicu imao novu svjesnost o nekim dubljim razinama i slojevima postojanja koje sam u sebi otkrila i iz kojih su nastajale nešto kompleksnije i možda introspektivnije skladbe. Tu ne mislim na tugu koja naravno čini dio toga, već prvenstveno na neke nove intimne spoznaje u smislu otkrivanja svojevrsnih osobnih metafizičkih emotivnih kategorija koje se tiču cijelog spektra postojanja.

Vaše su skladbe uvijek bile emotivne, no na ovom su albumu izrazito emotivne. To se posebice osjeća u skladbi »Oče moj«, ali koliko je takav pristup utjecao i na stvaranje ostalih skladbi?

– Vjerojatno je to posljedica spomenutih novootkrivenih intimnih razina postojanja koje djeluju na kompletan unutrašnji svijet iz kojeg izlaze skladbe te se to osjeća i u pristupu svim ostalim skladbama koje »pokrivaju« taj višeslojni spektar postojanja, kao npr. »Zatancaj« koja na neki način oslikava prihvaćanje i ponovno pronalaženje jednostavnosti i radosti postojanja, pogotovo u novim okolnostima današnjeg vremena u kojem sve više gubimo vezu s prirodom, ili skladba »Niki drugi svit« u kojoj se govori o neiskvarenoj, dječjoj ljubavi i igri i potrazi za tim drugim svijetom »tamo kamo tići kantaju i dica se igraju«. Ili pak naslovna pjesma »Nuvola« koja je potraga i razgovor sa svojim oblakom kao personifikacijom razgovora sa samim sobom i sanjarenja. Tako da se na neki način radi o produbljivanju svjesnosti o postojanju.

U kojem su odnosu ovaj album i projekt »Obrovac²«?

– U projektu »Obrovac na kvadrat« radi se o audiovizualnoj izvedbi u kojoj se na izravan način kroz videoprojekcije spajaju slike mog tate i glazbena izvedba Transhistria Quarteta, tako da ne bih povlačila direktnu vezu jer se u tom projektu radi prvenstveno o novoj vrsti izvedbe i improvizacije kojima povezujemo izabrane skladbe uz direktan odnos s vizualnim elementom, tj. videoprojekcijama tatinih slika koje u realnom vremenu korespondiraju s glazbom. Indirektna veza svakako postoji jer se radi o odnosu oca i kćeri, koji je sastavni dio života pa tako i glazbe. Zanimljivost tog projekta je to što »uronjenost« glazbenika u vizualno, s obzirom da projekcije idu kroz i preko nas, stvara neku novu osnovu za način izvođenja skladbi, a pogotovo za neki novi način improvizacije. Tim više što se u tom projektu radi o neprekinutoj šezdesetominutnoj izvedbi.

Motori izvedbe

Kako su djela vašeg oca, koja ste koristili i za naslovnice prethodnih albuma, korespondirala s vašom glazbom u tom trenutku, i zašto ste upravo ovu sliku izabrali za naslovnicu novog albuma?

– Tata i ja smo često razgovarali o procesima rada i stvaranja, iako tu riječ ne volim pa je koristim u nedostatku bolje, dakle u biti o načinu na koji je moguće, bilo kroz slikarstvo, bilo kroz glazbu, prenijeti svoje unutrašnje stanje i uvijek smo nalazili neke modelske sličnosti. Tata je znao na osnovi tih razgovora izabrati slike koje su korištene u oblikovanju omota. Za »Nuvolu« je prvi put upotrijebljena samo jedna njegova slika koju sam izabrala osjećajući da je to upravo ta slika. Vidjevši omot koji je oblikovao njegov učenik, moj dugogodišnji suradnik, vizualni umjetnik Matija Debeljuh, znam da sam bila u pravu.

Kako su nove pjesme djelovale na članove vašeg kvarteta, kako su uronili u vašu intimu i kako ste ovaj put ostvarili zajedništvo?

– Rekla bih da su glazbenici iz Quarteta već navikli na taj proces, iako su i stvaranje skladbi i njihova interpretacija suštinski nesvjesni procesi koji su osnovani na »osjećaju« za određenu skladbu, ali i na mojim idejama i željama o identitetu svake određene skladbe koju onda zajedno dorađujemo. U skladbama na »Nuvoli« smo najviše radili na strukturi, tj. dramaturgiji skladbi, s obzirom da su u formi nešto kompleksnije od prijašnjih, te na strukturi i obilježjima solo dionica, a nakon što definiramo te osnovne stvari, skladbe dobivaju svoj identitet kroz zajedničke izvedbe i uzajamna osluškivanja koja su važan dio izvedbi. Sretna sam što imam tako divne glazbenike koji su sjajni izvođači, ne samo u smislu vrhunske izvedbe, već i u smislu osjećaja za svaku pojedinu skladbu koje upravo kroz njihov doprinos dobivaju svoju finalnu formu.

Koliko je kvartet, s Matijom, ali ne samo zbog njega, vaša formacija za drukčiji i umjetnički izričaj od onoga što ga provodite s Transhistria Ensembleom ili ostalim trans… formacijama?

– Transformacija je riječ koja dobro opisuje ono što se događa u različitim ansamblima koje vodim. Naime, sama činjenica različitih instrumenata i različitih glazbenika koji izvode moju glazbu, stvara novu formu glazbe, ali jedna osnovna karakteristika ostaje u svojoj osnovi neizmijenjena, a to je improvizacija za koju je esencijalna komunikacija, prisutna u svim mojim glazbenim formacijama. U kvartetu je svakako prisutniji jazz zvuk najviše zbog Matijinog načina sviranja, ali u svim formacijama u kojima su uvijek prisutni Kruno i Žiga kao »motori« izvedbe, suština ostaje ista; uzajamnost, osluškivanje i komunikacija koja oblikuje trenutačno stvaranje glazbe, a vjerujem da određenu ulogu u izvedbi igra i ljubav između nas kao izvođača koja dodatno doprinosi zajedničkom prepuštanju glazbi i gradnji uvijek nekog novog svijeta. I na tom tragu se mogu iščitati riječi pjesme »Niki drugi svit«, »tamo kamo dica se igraju…«. Ta je čistoća i radost zajedničke izvedbe divan dio našeg posla.

Paperjasti san

Kako se glazba dokumentirana na albumu mijenja u koncertnom okružju, primjerice kakve je promjene doživjela na promotivnom koncertu na JazzHR-u u Tvornici?

– Koncertna izvedba skladbi se mijenja samim tim što je na koncertu prisutna razmjena i s publikom, dok su na studijskom snimanju glazbenici upućeni jedni na druge, što donosi određeni element hermetičnosti u izvedbi. Osim toga, na koncertnim izvedbama događaju se i razne promjene u formi, improviziranim dijelovima, ovisno o trenutku, publici, dvorani i općenito akustici prostora. Za nas je na pozornici najvažnije da dobro čujemo jedan drugoga, onda razmjena ideja neometano teče i otvara uvijek nove mogućnosti i smjerove komunikacije.

Osim što ste autorica tekstova, pjesnikinja, nerijetko koristite i tekstove drugih pjesnika. Zašto ste se ovom prigodom ponovo oslonili na Daniela Načinovića, zašto vam je blizak njegov narativ i koliko je važan njegov istarski kontekst?

– Daniel je majstor poetskih slika koje slika riječima i divno mi je raditi glazbu na njegove stihove iz kojih izvire čitava rijeka podteksta i značenja; naravno da zvuk samog jezika nosi i na neki način i određuje prvenstveno melodijsku strukturu skladbe, tim više što se kroz to neizostavno provlači i istarski kontekst; »Nuvola« je slika mekanog paperjastog sna i, kako sam prije rekla, neke vrste potrage za svojom nutrinom kroz personifikaciju odnosa sa samim sobom, što je meni osobno blizak način funkcioniranja. Dok stihovi »Kovarskih litaniji« isto tako oslikavaju jednu divnu, iako tužnu i potresnu sliku pogibije rudara, donoseći izniman poetski portret jedne životne situacije koju sam pretočila u glazbu.

Kako taj istarski diskurs određuje vaše stvaralaštvo, kako ga uključujete u stvaranje univerzalnog umjetničkog jezika?

– Moje mišljenje je da najbolje što čovjek u životu i u umjetnosti može napraviti je da bude dosljedan sebi, najbolji što može biti. U životu je za to potrebna određena razina poznavanja samoga sebe, kao i neophodna doza morala potrebna za funkcioniranje u društvenom kontekstu, a u umjetnosti je za to potrebno imati sredstvo ili umijeće putem kojega se stvara neka nova, vlastita realnost za koju se možemo nadati da je dovoljno univerzalna da je i drugi ljudi prepoznaju.

U toj potrazi i na tom putu Istra je za mene neka unutarnja arhetipska vrijednost kojom kroz stvaranje i izvedbu glazbe nastojim doći do same sebe i do drugih koji na sličan način osjećaju svijet i vlastitu poziciju u njemu.