Momci i cure Bukovice dozivali se čurlikom i pjesmom

Postoje mnoga kulturno-umjetnička društva koja prenose hrvatsku tradiciju kroz napjeve, narodna kola i nošnje s područja kojem pripadaju te s pravom zaslužuju zvati se čuvarima tradicije. Okupljaju ljude koji žele da se ne zaboravi tradicija, koji su svjesni da se samo zajedničkim trudom može doći do uspjeha. Ime Marijana Kambera čije poznato je među mnogim kulturno-umjetničkim društvima. On postojano već dugi niz godina marljivo radi na očuvanju običaja bukovačkog kraja.

Otkriva nam neke pojedinosti iz svog života, te kako je počeo s čuvanjem tradicije svoga kraja.

Kao dijete zavolio pjesme

– Dolazim iz kršnog kraja, jednog malog sela, Rodaljica, koje se nalaze u srcu Bukovice, najkršnijeg kraja naše Zadarske županije. Još u djetinjstvu kao najstariji sin, imam samo stariju sestru, često sam putovao s ocem, a otac mi je bio dosta sklon pjevanju. Imao je puno prijatelja i rodbine pa sam s njim stalno posjećivao okolna sela, njihove blagdane i fešte. Kroz te posjete često sam slušao razne običaje, pjevanje i sviranje. U to vrijeme pravo tradicionalno pivanje, jer u to doba nije bilo televizije niti drugih medija. Pjevale su se samo tradicionalne pjesme koje sam ja slušao kao dijete i pohranio u svoje srce. Kad sam porastao ja sam to sve zabilježio, naročito narodne običaje u vrijeme blagdana i slično. Naravno, onda je ta ljubav prema tradiciji u meni polako počela rasti s obzirom na to da sam bio sklon umjetnosti pa sam gledao kako to sve ispoljiti kroz život, kroz rad, priča nam Kamber i dodaje kako je sve to došlo je do izražaja kada se preko jednog prijatelja koji je tada bio predsjednik KUD-a aktivno uključio u Kulturno-umjetničko društvo na području Bukovice u Popovićima.

– Tu sam počeo pjevati, svirati, djelom radi društva, dijelom zbog toga što sam to htio. Tako je to krenulo, i evo ostao u tom KUD-u preko dvadeset godina. Ono što me impresioniralo je naš kraj, dosta pasivan, kršan, stočarski kraj u kojem su nastali običaji, igre, ali i pivanja i sviranja naročito na starim glazbalima, koja su tada koristili čobani, ističe Kmber i nastavlja zanimljivu priču o glazbalima Bukovice.

Čobanska glazbala

– Glazbala koja imamo u ovom našem kraju su čurlik, dvojnice, diple, svirale, gusle sve su to naša tradicionalna glazbala Bukovice. Čurlik i dvojnice služile su kao nekakav zov. U to vrijeme odnos između cura i momaka nije bio kao današnji, nisu se mogli često družiti već su preko tih glazbala komunicirali tako da imamo čurlik kao najstarije naše glazbalo, što bi u Srbiji rekli frula, ali ipak malo drugačijeg oblika, a imala je i drukčiju namjenu. Primjerice, da bih se ja pojavio neću vikati i dozivati osobu ili ako bi mi se pojavila s drugog kraja čobanica kod svojih ovaca ja sam joj morao dati znak gdje se nalazim. Kada bih zasvirao tada bi se ona javila, a obično se javila sa pivanjem. Isto tako i s dvojnicama pastir, čoban kada je trebao skupiti ovce on bi jače zasvirao. Tada bi se ovce vraćale jer su navikle kada bi čule zvuk dvojnica. One bi se skupile na jednom mjestu i mirovale, pojašnjava Kamber i navodi kako su se koristili tiši i jači zvuci.

– Od novijih glazbala imamo cvitaru. Prihvaćena je osobito na našem području sredinom 20. stoljeća. Gotovo svaka fešta, svako igranje kola obavezno je bilo sa cvitarama. Uvijek je bio jedan cvitaraš ili momci koji su igrali i svirali, a djevojke su se htjele uhvatiti u kolu s tim momcima što je bilo i čast cvitarašu pa je tako i nastao napjev: »Blagoli je tebi, nema one cure koja za te nebi.« Što se tiče mene zavolio sam cvitare i volio pjevati te 12 godina sudjelujem na jedinstvenom festivalu »Cvitarijada« u Nadinu na kojem se okuplja najveći broj cvitaraša s područja Ravnih kotara i Bukovice, govori nam Kamber i dodaje kako je nastupao i na međunarodnom festivalu cvitara u Sloveniji i osvojio srebrne, brončane i zlatne nagrade.

Festivali i KUD-ovi

– Naša je prednost bila u tome što mi ne sviramo na note, nego smo samouki, sviramo osjećajem. Možemo se pohvaliti i podičiti što jedino moj KUD »Kamen Bukovica« koristi i održava ta glazbala koja se gotovo ni ne mogu sresti u drugim KUD-ovima. Prilično je toga odumrlo i odumire tako da mi nastojimo sačuvati tu tradiciju glazbala jer to su stvarno najstarija glazbala na ovom prostoru i šire. Djelujući kroz taj KUD osobno sam pokrenuo i Festival izvornih glazbala i napjeva u Benkovcu 2016. godine upravo kako bismo skupili glazbala na jednom mjestu, a zadnjih nekoliko godina postali smo i međunarodni festival, kaže Kamber i dodaje kako su na tom festivalu zastupljena samo najstarija glazbala.

Što se tiče napjeva to su, kako kaže, ojkalica, orzalica koja je pod zaštitom UNESCO-a i a kroz društvo pokušavamo da aktiviramo i mlade. Kamber je suradnik i voditelj raznih KUD-ova.

– Smatrao sam da na nivou sela Popovići teško bi se moglo održati jedno društvo pa sam skupio iz svakog sela u okolici talente i članove koji su se željeli uključiti tako da danas imamo članove iz 6 sela s područja Bukovice. Računao sam da se jedino na taj način možemo održati. Vodio sam i KUD Sveti Ivan iz Medviđe. Interes mi je bio da ostavimo neki trag i da iza nas ostane tradicija koja bi se nastavila vjerodostojno prenositi. Osnovali smo i 2014. godine i prve folklorne susrete u Medviđi koji se održavaju svake godine na Svetog Ivana. S obzirom na to da sam ja iz Rodaljica, želja mi je bila i tu pokrenuti prve folklorne susrete te ćemo smotru imati na blagdan Velike Gospe i nadam se da će i taj festival postati tradicionalan, okupiti i kolege iz drugih krajeva od Imotskog do Like. Vodim i KUD-a Kamen Bukovica, a vodio sam i četiri godine KUD Sveti Josip iz Obrovca koji sad vodi Ika Jurjević, govori Kamber i ističe kako ga posebno usrećuju trenuci kada prezentira baštinu.

Čuvare tradicije vodi ljubav

– Preko nas živi tradicija, mi se učimo zajedništvu, ali i njegujemo zajedničku želju, a to je da se ne zaboravi otkud dolazimo i da ne zaboravimo što su nam preci ostavili u nasljedstvo, priča svestrani Kamber i dodaje kako se još bavio i s plesom prije nego s folklorom, zatim sportom, cvjećarstvom i aranžerstvom, a kamen je zavolio zato što je rođen na kamenu te obnavlja zidove koliko stigne.

Na koncu Kamber ponavlja i ističe kako je tradicija identitet jednog naroda i mora se čuvati hrvatska baština od zaborava zadatak je svih nas.

– Jedno od rješenja je da surađujemo sa onima koji se s time bave, s drugim kolegama, voditeljima i predsjednicima kulturno umjetničkih društava. Kroz rad najbolje možemo vidjeti na koje prepreke nailazimo, a jedna od njih je što mladi teško prihvaćaju ovaj dio kulture, zapljuskuju ih neki novi trendovi, a neki čak misle da je tradicija nešto nazadno. Smatram da samo svojim primjerom i radom trebamo djelovati na mlade i na taj način ih privući da obnove tradiciju i nastave je prenositi, ističe Kamber te dodaje kako što se tiče potpora na lokalnoj razini i županijskoj nemaju neku značajnu potporu, osim sredstava za kulturna događanja.

– Ja osobno sve to radim volonterski i kada bi se gledalo samo na financije ja se ne bih bavio s time, zato pretežno nas čuvare tradicije vodi ljubav. Što se tiče Grada Benkovca oni nas dobro podržavaju, ne možemo se požaliti, imamo razumijevanja jedni prema drugima te im ovim putem zahvaljujem.