Martina Jelić: Kroz astrofotografiju svemir mi postaje vidljiv

Martina Jelić, ljubiteljica tetovaža te voditeljica poznatog zadarskog tattoo i piercing studija, se tri godine bavi jednim jako zanimljivim hobijem, a riječ o astrofotografiji. Odlučili smo je posjetiti i saznati kako je započela s tom pričom.

– U svijet astrofotografije ušla sam prije tri godine kada sam htjela postaviti na zid dnevnog boravka neku sliku nebule ili galaksije. Pretražujući internet uvidjela sam kako nisu sve fotografije snimljene isključivo s Hubble Space teleskopom, već da ljudi doslovno fotografiraju iz svojih dvorišta ili s balkona.

S obzirom na to da jako volim fotografiju, odlučila sam se i sama okušati u tome, započela je Jelić te nastavila kako je isprva samo istraživala o tome, ali je ubrzo uvidjela kako će to teško ići bez opreme, pa je tako nabavila i svoj prvi teleskop.

– Bilo mi je u potpunosti nepojmljivo da se običnim DSL-R fotoaparatom mogu fotografirati nebule koje su udaljene tisućama svjetlosnih godina, ili pak, galaksije udaljene nekoliko milijuna svjetlosnih godina, kaže nam Martina, i dodaje kako joj je isprva sve bilo jako komplicirano, ali joj je u početku puno pomoglo umrežavanje s ostalim ljudima koji se time bave.

– U svemu tome mi je dosta pomogla jedna grupa u koju me dodala jedna Zadranka. U grupi nas ima dvadesetak iz cijele Hrvatske, pa međusobno razmjenjujemo iskustva. Pored toga, članica sam i Astronomske udruge Zadar, iako ne toliko aktivna, ispričala nam je Martina, i naglasila kako je zapravo najviše veseli kada sama rješava probleme na koje nailazi s obzirom na to da astrofotografija iziskuje konstantno učenje.

– Iako je ovo hobi u kojem je krajnji cilj dobiti kvalitetnu fotografiju, najviše uživam u samom procesu. Poseban mi je užitak kada dođem do nekog dijela gdje zapnem, onda si redovito postavljam pitanja i nastojim riješiti problem sama, bez da pitam druge, i gotovo uvijek uspijem u tome, kaže ponosno te dodaje kako je zapravo većinu toga naučila upravo sama.

– Divan je osjećaj vidjeti krajnji rezultat nakon što si satima imao uperen teleskop prema svemiru i promatrati nešto što je milijunima svjetlosnih godina udaljeno i možda više ne postoji. Zapravo gledam toliko daleko u prošlost, kao da imam mali vremeplov na svom balkonu, kazala nam je Martina, i pokušala nam dočarati kako funkcionira sam proces snimanja.

Proces snimanja

Martinina oprema se sastoji od teleskopa, kamere i montaže za praćenje, ali i od ostale popratne opreme. Proces fotografiranja sastoji se od nekoliko ključnih koraka, a od kojih svaki iziskuje veliku preciznost i strpljenje.

– Na samom početku spojim svu opremu i zatim je priključim na računalo kako bih mogla upravljati s njom. Nakon toga na računalu namjestim objekt koji želim fotografirati i odradim još nekoliko koraka kako bih što preciznije usmjerila teleskop na određeni objekt.

Onda namjestim montažu kako bih mogla pratiti taj objekt, tako da mi prividno bude nepomičan satima na kameri. Dakle, to je prva ključna faza, odnosno prikupljanje ekspozicija ili light frameove. Taj proces može trajati satima, na primjer od dva do šezdeset sati, odnosno do onog trenutka kada sam zadovoljna s prikupljenim brojem ekspozicija, objasnila je, te se osvrnula na drugi korak.

– Drugi ključan korak tiče se izrade kalibracijskih fotografija, dark frameova. U tom koraku je jako važno da svaka kalibracijska fotografija traje onoliko koliko i svaka pojedinačna ekspozicija, odnosno light frame. A prosječna ekspozicija traje u prosjeku oko 5 minuta, odnosno 300 sekundi.

Tijekom procesa izrade kalibracijskih fotografija obavezno moram prekriti poklopac teleskopa i spriječiti prodor svjetlosti na senzor. Međutim, ovo je samo jedan primjer izrade kalibracijskih fotografija zato što postoji nekoliko različitih vrsta, kazala nam je Martina i objasnila kako funkcionira obrada fotografija.

– Prilikom obrade fotografija koristim specijalizirane programa za astrofotografiju, primjerice PixInsight. Trenutno koristim monokromatsku kameru i uz nju više različitih filtera od kojih svaki hvata određenu valnu duljinu, odnosno boju. Ovisno o korištenom filteru i fotografiji, u obradi, naknadno nadodajem određene boje za one kemijske elemente koji su najčešći u svemiru, ispričala je Martina, i otkrila koliko je najviše vremena provela za računalom.

– Uf! Mislim da sam najviše vremena provela 10 ili 12 sati. No to je zapravo proces koji nekad traje danima, a nekad samo jedan dan. Stvar je u tome što sve mora biti jako precizno, pa je tako dovoljno da se dogodi mali pomak ili zapuše vjetar da se ekspozicija poremeti.

Vremenski uvjeti

Fotografira s balkona jer je oprema poprilično teška za prenošenje i zahtijeva vanjsko napajanje. Međutim, prilikom toga mora imati zadovoljen cijeli niz uvjeta.

– Vremenski uvjeti moraju biti gotovo savršeni kako bi jedna astrofotografija ispala kako treba. Međutim, to je gotovo nemoguće postići. Idealni uvjeti su kada je zrak čist i kada nema vlage, svjetlosnog zagađenja i slično. Dodatni izvori svjetla, na primjer mjesečeva svjetlost, čak ne smetaju toliko prilikom primjene određenih filtera, kaže Martina.

Do sada je snimila brojne međuzvjezdane oblake sačinjene od prašine i plinova, tzv. nebula, ali i galaksije. Upitali smo je na koji način odabire objekte koje snima.

– Objekte koje snimam odabirem ovisno o dijelu neba koji mi je dostupan, a s mog balkona je vidljiva južna strana neba. Koristim teleskop čija je žarišna duljina ili povećanje 600 mm. Takva žarišna duljina mi je zapravo idealna za fotografiranje nebula zato što su najčešće poprilično velike i zahtijevaju veliki kadar.

S druge strane, pak, kada bih imala teleskop sa žarišnom duljinom od 1. 200 mm onda bi prikaz Rosette nebule bio uvećan, odnosno vidio bi se samo njezin središnji dio. Takva vrsta povećanja se najčešće koristi kod fotografiranja galaksija ili planeta, rekla je i pokazala nam galaksiju Andromeda, koja je relativno blizu, pa je popunila cijeli kadar.

S druge strane, Pinwheel galaksija je udaljenija, pa predstavlja tek mali dio kadra. Za takve udaljenije galaksije potreban je teleskop s većim povećanjem ili žarišnom duljinom.

Fotografiranje svjetlosti

Otkako se zaljubila u astrofotografiju svemir joj je postao, kako kaže, vidljiv, opipljiv i interaktivan. Uz to se osjeća kao da ima vremeplov kroz koji doslovno gleda u prošlost ugašenih zvijezda čija svjetlost još uvijek putuje prema zemlji.

– Fotografiju doživljavam na jedan jako poseban način. Zadivljuje me činjenica da s njom možemo zabilježiti određeni trenutak u vremenu i da isti taj trenutak može opstati kroz vrijeme na nekom mediju, na primjer papiru ili digitalnom obliku. U svakodnevnom životu ništa ne miruje već se sve konstantno mijenja, a fotografija napravi pravu magiju kada zaledi taj trenutak.

Pored toga, fascinantna mi je činjenica kako zapravo fotografiramo svjetlost bez koje ništa ne bismo vidjeli i koja nam omogućava da nam svijet postane vidljiv. Uz to, taj trenutak emocije koju fotografija može izazvati kod promatrača.

Kroz astrofotografiju svemir mi postaje vidljiv, opipljiv i interaktivan. Imam mogućnost i znanje da mogu fotografirati, uvjetno rečeno, gotovo bilo što u svemiru, ako imam zadovoljene vremenske uvjete, otkrila nam je Martina u čijem dnevnom boravku stoji prazno mjesto na zidu koje još uvijek čeka savršenu fotografiju.

– Astrofotografija iziskuje jako puno truda, strpljenja i preciznosti. Upravo zato želim da mi prva fotografija koju ću staviti na zid bude, uvjetno rečeno, savršena. Zanimljivo mi je kako sam u cijelu tu priču ušla posve slučajno dok sam pretraživala fotografije nebula ili galaksija kako bih ukrasila dnevni boravak, a na koncu se pretvorilo u hobi.

I evo, još uvijek čuvam prazno mjesto na zidu za svoju »savršenu« fotografiju. Kada budem u potpunosti zadovoljna htjela bih isprobati različite printove, na primjer u staklu, metalu i tako dalje. Ljudi su općenito zainteresirani i voljeli bi imati jednu takvu fotografiju na svom zidu.

Međutim, nisam razmišljala o tome, ali kada budem u potpunosti zadovoljna i krenem printati, zašto ne, zaključila je simpatična Martina za kraj.