KOMENTAR UREDNIKA Zašto smo obrisali razgovor sa svećenikom s Facebooka i gdje je nestao čovjek?

Uskrs bi trebao biti vrijeme mira i pomirenja, trenutak u kojem se čovjek, barem na jedan dan, odmakne od potrebe da sudi, komentira i nadglasava druge, no stvarnost nas i ove godine podsjeća koliko smo daleko od tog ideala.

Umjesto mira, dobili smo galamu i poplavu riječi koje su, blago rečeno, strašne. Pokazali smo i koliko lako javni prostor pretvaramo u deponij bez ikakvih granica.

Elementarni osjećaj

Riječ je o najvećem kršćanskom blagdanu koji, bez obzira na osobna uvjerenja, u svojoj srži nosi poruku nade, mira i novog početka. Papa Lav je u svojoj prvoj uskrsnoj poruci podsjetio kako kršćanska nada nije bijeg od stvarnosti, nego snaga da u toj stvarnosti ostanemo ljudi: mirni, odgovorni i svjesni težine svojih postupaka. Upravo zato danas doista nisam planirao paliti laptop, a kamoli ulaziti u uređivanje komentara ispod jednog intervjua, no upravo se to dogodilo i to s odlukom koju kao urednik prvi put donosim – da se obriše objava s Facebooka.

Ne zbog neslaganja, ne zbog kritike, jer kritika je legitimna i potrebna, a različita mišljenja temelj su svakog zdravog društva i ovaj je prostor uvijek bio otvoren za polemiku, pa i oštru, nego zato što ono što se pojavilo ispod razgovora s don Markom Dokozom nije bila polemika, nego vrijeđanje, ponižavanje i potpuni gubitak elementarnog osjećaja za drugoga čovjeka.

Posebno zabrinjava činjenica da dio takvih riječi dolazi od ljudi koji se sami nazivaju vjernicima, jer ako vjera ne mijenja način na koji govorimo o drugima i ako nas ne čini barem malo strpljivijima, blažima i odgovornijima, onda se s pravom možemo zapitati što točno živimo, a što samo deklarativno nosimo.

Uskrs, barem u svojoj temeljnoj poruci, nije poziv na nadmetanje tko je u pravu, nego poziv na promjenu, na to da budemo bolji nego jučer, da u drugome, čak i kada se s njim ne slažemo, vidimo čovjeka i da ne uzvraćamo grubost još većom grubošću, jer javni prostor nije ničiji privatni ispuh frustracija nego zajednički prostor koji nosi odgovornost.

Sloboda govora pritom ne znači slobodu vrijeđanja niti pravo da pod krinkom anonimnosti izgovorimo ono što nikada ne bismo rekli nekome u lice, jer postoji jasna granica između mišljenja i gadosti, a ta je granica ovoga puta bila prijeđena.

Odgovornost u čitanju

U svemu tome vrijedi podsjetiti i na jednu jednostavnu, ali očito zaboravljenu stvar – da se tekst ne svodi na naslov. Jer suditi o nečemu na temelju nekoliko pročitanih riječi znači svjesno preskočiti kontekst, odnosno razgovor s desecima tisuća znakova, a bez konteksta nema ni razumijevanja. Odgovornost za takav pristup ne leži u napisanom, nego u načinu na koji se čita.

Možda je baš Uskrs trenutak da se zapitamo ne što drugi rade pogrešno, nego gdje smo mi zakazali u vlastitoj komunikaciji i odnosu prema drugima, jer mira, ljubavi i nade često su nam puna usta, ali se one na kraju uvijek prepoznaju – u riječima.

Sretan Uskrs.