Don Marko Dokoza: 'Željeti živjeti samački život i ne željeti djecu je posljedica života bez Boga'

Don Marko Dokoza župnik je Ugljana i Lukorana, kapelan Psihijatrijske bolnice Ugljan te zamjenik predstojnika Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije i vjeroučitelj u Katoličkoj gimnaziji Ivana Pavla II. Za svećenika je zaređen 2018. godine, a u razgovoru za Zadarski list dotaknuo se značaja Kristova uskrsnuća kao najveće kršćanske svetkovine te progovorio o moralu i učiteljstvu Crkve o bitnim društvenim pojavama.

Koja će misao biti najvažnija u vašim porukama vjernicima za Uskrs?

– Pripremajući propovijed ove godine, odlučio sam reći nekoliko riječi o tome zašto blagoslivljamo hranu i zašto nam je to bitno. Važno je kroz taj simboličan čin blagoslova hrane i okupljanja oko obiteljskoga stola posvijestiti da veliko otajstvo uskrsnuća, koje je temelj naše vjere, nije nešto što samo slavimo u crkvi, nego da se ta istina treba uprisutniti u našim domovima. I ne samo to – ona na konkretan način ulazi u naš život, u naše tijelo i zahvaća cijeloga čovjeka. Tim običajem, karakterističnim za naše krajeve, želimo se oduprijeti pokušaju da se vjera izgura iz svakodnevice. A istina je da je Bog, odnosno otajstvo uskrsnuća njegova Sina, dio naše svakodnevice.

Brojni simboli

Kako biste opisali Uskrs iz vlastitog životnog iskustva?

– Budući da velike tajne naše vjere najbolje shvaćam u slikama, prije nekog vremena nabavio sam ikonu Uskrsnuća – Anastasis, karakterističnu za istočne crkve. Na njoj je Isus prikazan kao onaj koji stoji nad paklom i križem pobjeđuje smrt, a svojim rukama drži Adama i Evu za zapešća i izvodi ih iz groba. To je snažan simbol uskrsnuća i novoga života koji Bog daje čovjeku. Isus je sišao nad pakao da bi nas izvukao iz pakla grijeha. I onda kad mi ne pružamo ruke prema njemu, Bog traži način da nas izvuče iz okova smrti i grijeha. Njegova nas milost uvijek pretječe i potiče da se kajemo za grijehe, da molitvom i djelima milosrđa popravljamo što smo grijehom nagrdili i tako širimo svjetlo uskrsnuća već sada na zemlji.

Božić je opterećen silnom komercijalizacijom, Uskrs možda i ne toliko. Jesmo li se previše izgubili u nepotrebnim stvarima oko ova dva blagdana?

– Uskrs je uvelike izbjegao pretjeranu komercijalizaciju, možda i zbog današnjih ekonomskih okolnosti. To je u jednu ruku dobro, ali postoji opasnost da zbog manjeg naglaska u javnosti ne prepoznamo njegovu važnost. Čini mi se da ponekad ne shvaćamo značenje toga blagdana za našu vjeru pa nam prođe gotovo neprimijećeno. Ipak, postoje običaji vezani za ove dane od Cvjetnice pa sve do Uskrsa koji privlače veći broj vjernika u crkvu i tu imamo priliku posvijestiti im važnost i značenje ovog velikog dana. Zato uvijek treba biti prisutan napor da vjernike koji možda nisu došli s pravom motivacijom u crkvu ne tjeramo, da ih ne kritiziramo zbog toga što ih inače nema, nego da im pokušamo približiti otajstva koja se kriju iza svega onoga izvanjskoga što inače činimo za vrijeme uskrsnih blagdana. Zato je važno i na dobro je svakog čovjeka pokušati živjeti uskrsnu vjeru kroz brojne simbole koji su nam oku vidljivi i uhu čujni posebno ovih dana.

Crkva kao obitelj

Osjećaju li vjernici Uskrs kao nešto živo ili je naglasak više na tradiciji i običajima?

– To što Uskrs nije toliko prisutan u popularnoj kulturi može dovesti do toga da ga vjernici slabije primjećuju. S druge strane, iz pastoralnog iskustva vidim da, ako se vjernike na vrijeme pripravi kroz korizmu – kroz odricanje, samokontrolu i darivanje drugima – tada Uskrs postaje istinska proslava. Kada čovjek nešto konkretno žrtvuje, Uskrs dolazi kao vrhunac i radost nakon uloženog napora. Osim toga, ako se svećenik potrudi oko liturgije koja je tako bogata tijekom ovih dana vjerujem da svaki pojedinac može doživjeti ove dane i shvatiti njihov značaj.

Što Uskrs znači za ženu koja razmišlja o pobačaju, za rastavljeni bračni par i njihovu djecu, za nekoga tko je izgubio bliskog člana obitelji?

– Blagdani su vremena kada se naglašava obiteljsko zajedništvo, pa su posebno izazovni za one kojima je ono narušeno – bilo zbog teških odluka, neslaganja ili gubitka. Takve situacije mogu udaljiti od idealne slike obitelji o kojoj svi sanjamo. Pozvani smo usvajati činjenicu da blagdani nisu tu da stvore u nama neku emociju nego su tu da nas približe Kristu, da nam otkrivaju njegovo otajstvo i da kroz ova slavlja jača njegova prisutnost u našem životu. Ako se sve svede na osjećaje i običaje, lako dolazi razočaranje. Upravo u takvim okolnostima Isus nas poziva slaviti Uskrs ne stvarajući idealne uvjete, nego kroz liturgiju doživjeti ono bitno. Ako se to dogodi, tada ni manjak obiteljske radosti ne poništava smisao blagdana, jer smo već sudionici slavlja u široj obitelji Crkve.

Je li naše društvo pogođeno i ideologijom hedonizma?

– Dokle god tražimo komoditet i prepuštamo odgovornost drugima, osobito u odgoju djece, problemi će se produbljivati. Današnje društvo često stavlja naglasak na osobni užitak i slobodno vrijeme, a odgovornost doživljava kao teret. Takav pristup stvara prostor za različite negativne utjecaje. Ali ako smo vjerni svom kršćanskom pozivu i ako smo spremni lišiti se svoga komoditeta i boriti se kao lavovi za tu buduću generaciju onda nema straha. Ponavljam da sam duboko uvjeren da življena riječ Božja, sakramentalna milost i zajedništvo koje oni stvaraju imaju snagu pobijediti svaku ideologiju. Zato najveći problem nama danas nisu ideologije rodne ili bilo kakve druge, već ideologija hedonizma.

Brak bez djece

Kako objasniti to da je sve više bračnih parova koji ne žele imati djecu?

– To za mene nije logičan izbor ni pravac, ali mi se čini logičan s obzirom na način na koji ljudi žive. U vremenu u kojem svatko gleda isključivo sebe, svoje slobodno vrijeme i novac, ljudi dolaze do zaključka kako se ne isplati imati djecu. Živeći bez Boga takva se odluka nameće kao ispravna. Nama Isus nije dao rješenja za društvene probleme, ali nam je otkrio istinu o Bogu i čovjeku. Otkrio nam je da Bog neizmjerno ljubi čovjeka i poziva ga na život u zajedništvu Presvetog Trojstva.

Kako Crkva može pomoći onima koji imaju dvojbe oko ženidbe, rađanja djece…?

– Osim istine o Bogu i čovjek Isus nam pokazuje put. Prihvaća nepravednu osudu, križ i sramotnu smrt, ali nas treći dan obasjava svojim uskrsnućem. Tu se krije Božji odgovor na sve probleme. Dok se ta svijest, ta poruka i djelo Isusa Krista ne usade u pamet i srce suvremenog čovjeka, ne možemo od njega ništa drugo očekivati nego da sve što ima na raspolaganju koristi samo za sebe i svoj komoditet. Odluka da se netko neće ženiti ili da neće imati djece logična je posljedica života bez istinskog iskustva živoga Boga koji nas ljubi i poziva na zajedništvo sa samim sobom. On želi da budemo plodni kao što je On plodan i da stvaramo novi život kao što ga On stvara. Kad se Boga izbaci, dolazimo do života koji ne ide za tim koliko mogu dati, nego kako ću ono što imam iskoristiti da meni bude bolje. Slavlje svetog vazmenog trodnevlja svake nas godine podsjeća da to nije Božja logika i da nas samo potpuno darivanje vodi prema novom životu.

Oružje vjere

Eutanazija, rodna ideologija, surogat majčinstvo, od ranije i pobačaj sve snažnije ulaze u društvene okvire i zakonodavstvo. Što Crkva na te izazove može poručiti svijetu koji traži odgovore na temeljna pitanja ljudskog života i dostojanstva od začeća do prirodne smrti?

– Crkva se ne smije umoriti ponavljati temeljnu istinu o čovjeku kao Božjem stvorenju i djetetu Božjem. To je ono što mi možemo ponuditi svijetu. Svaka ideologija koja nameće nešto što nije u skladu s prirodom i logikom Božjeg stvorenja ne može dugo potrajati. Sve što se kroz povijest pokušalo nametnuti, a nije bilo prirodno, vrlo brzo je vidjelo svoj kraj. Mi se kao kršćani protiv ideologija borimo oružjem vjere. Pozvani smo biti vjerni nauku Isusa Krista i Crkve, upoznavati ga i živjeti kroz sakramente i djela milosrđa. Koliko svaki pojedinac raste u vjeri toliko se više učvršćuje naše zajedništvo. Duboko sam uvjeren da će nam Duh Sveti upravo kroz to zajedništvo pomoći pronaći prava rješenja i potrebnu snagu kako bi se othrvali svim napastima kojima je zatrovana naša svakodnevica, a osobito naša djeca i mladi.