Kad ovaj otok jednom zaogrne čovjeka - nikada ga ne pušta

Naš nas je ljetni đir u suton špice turističke sezone doveo na mali otočić Vrgadu, jedini naseljeni otok pakoškog arhipelaga, koji nas je na prvu osvojio i prije nego što smo nogom kročili na njegov mali porat. Prolaskom blagdana Vele Gospe, otočić se naglo ispraznio od turista koji su na njemu uživali, a ostali su samo oni najjači, zaljubljenici u prirodu, mir i kristalno plavo more. Povod našem izletu bila je šetnja otočićem uz stručno vođenje Maje Punoš Rebić, koja posjetitelje vrlo vješto upoznaje sa svim ljepotama ovog otoka.

Duga povijest

Naš smo obilazak započeli kod male otočke galerije koju je osnovao Zoran Krpetić, jedan od najpoznatijih splitskih fotografa. Prije dvije godine, naslijedio je njegov sin i pretvorio u mali prodajno-izložbeni prostor Zoranovih fotografija i ručnih radova hrvatskih umjetnika. Maja nam kaže kako je Vrgada kao hobotnica, jer otok jednom kad zaogrne čovjeka – nikada ga ne pušta, jer otoku se uvijek vraća.

– Brdo Sudujam najpoznatije je na otoku, koji je naseljen već stoljećima. Na otoku su brojni spomenici i ostaci ranih naseobina iz raznih epoha. Bizantsko je carstvo s najviše gradine, na kojoj se još uvijek mogu vidjeti ostaci zaštitnog zida, kontroliralo ovaj dio arhipelaga. Vrgadu su između prvog i petog stoljeća prije Krista prvo naselili Liburni, a potom su došli Rimljani nazvavši otok Insula Rubricata, tj. crveni otok, počela je Ponoš Rebić, kazavši kako su Hrvati otok u 10. stoljeću nazvali Lapkat, a Venecijanci u 15. stoljeću Bergada.

– Uvala sv. Andrije, jedno od najpoznatijih mjesta na otoku jako je plitka i u antičko je doba tamo bila solana, čije ostatke još uvijek možemo vidjeti. Tamo se nalazi i naš najstariji spomenik, crkvica sv. Andrije iz 9. stoljeća. Prema šibenskom arhipelagu nalazi se uvala Kranje i divlje plaže sa škrapama i tirkiznim pijeskom, pojasnila je Punoš Rebić i dodala kako je otočić Artina nekoć bio spojen sa plažom Podbrizi, a za oseke se još uvijek može pješke prijeći. Na njemu su pronađeni ostatci prvih ilirskih naseobina.

Foto: Luka Jeličić

Čuvanje tradicije

Na otoku nema automobila, tako da je najčešće prijevozno sredstvo električna trokolica ili spoj freze i kara. Na otoku nema vinograda, no protežu se stotina stabla maslina, od kojih, onih crnih, sorte oblica otočani rade ukusan liker.

– Tekuća je voda na otok podmorskim cijevima s kopna stigla tek prije deset godina. Kako na otoku nema izvora pitke vode, otočani su stoljećima pili samo kišnicu zbog čega smo postali poznati po našoj škrtosti, jer dali bi svega osim čaše vode. Njegujemo mnoge stare tradicije i običaje, a jedan od njih je i pravljenje buketa sv. Ante, kojeg otočani rade od 13 ljekovitih biljaka pred blagdan sv. Ante. Po blagoslovu se vraća u kuću, a prema starom se običaju vjeruje da će zdravlje i bogatstvo sačuvati ako buketić zapalimo i njime prođemo kroz kuću. Ako buket ostane netaknut, to znači da je godina za nas bila uspješna, kazala je Punoš Rebić, predstavivši nam još jednu otočku osobitost – vrgadinsku palmu, koja se plete od grančica masline duške.

– Na otoku se redovito i srčano igraju balote, tako da na otoku imamo tri važna turnira na kojem se pokazuje sav natjecateljski duh i tvrdoglavost otočana. Igra se na najstarijem boćarskom terenu na svijetu, u dvorištu baroknog ljetnikovca. Teren je sto posto organski, nije uređen i osuđeni smo na njegove osobitosti i vremenske uvijete, pojasnila je Punoš Rebić.

Na otoku nema magaraca ili konja, tako da su stoljećima ljudi na rukama i žene na glavama nosili sav teret koji su morali. Kada je na otok stigla prva karijola, kaže nam Punoš Rebić, zavladalo je opće veselje. Otočka legenda kaže kako je ‘43. na otok stigao jedan tovar, koji je nosio teret za izgradnju velike gusterne, koji je imao dnevnicu ravnopravnu sa svim radnicima.

– Nakon što su u 15. stoljeću Vrgada potpala pod mletačku vlast, na otok su stigli grofovi koji su, kao i svugdje gdje je vladao feudalni sustav, živjeli od rada seljaka i jedne desetine uroda koju su im morali davati. Ljubavi između dvije strane nije bilo, a otišli su nakon pet stoljeća, rekla je Ponoš Rebić.

Foto: Luka Jeličić

Vrgadinski grofovi

Ruševina velebnog baroknog ljetnikovca na središnjem otočkom trgu i danas se naziva »Kontov palac«. U 17. ga je stoljeću izgradio grof Klokočić, a naslijedila obitelj di Damiani, zajedno s naslovom mletačkih kneževa – Conti de Damiani di Vergada – koji su se na otoku zadržali sve do početka Prvog svjetskog rata. Ljetnikovac je danas ruševni ostatak nekadašnje bogataške vile, jer Vrgadini su godinama kamen s palače ugrađivali u svoje kuće, sprečavajući tako omražene grofove da se ičemu imaju vratiti. No, Vrgadini se danas nadaju kako će ljetnikovac čim prije dobiti novo ruho. No,s obzirom na to da je zgrada u privatnom vlasništvu, a nasljednici grofova di Damiani, kojih ima i po Hrvatskoj i Italiji, ali i u drugim zemljama bivše SFRJ, još se nisu dogovorili o njegovoj sudbini, tako da ni nadležne institucije ništa ne mogu poduzeti.

Čudotvorna plačuća Gospa od Zdravlja italo-bizantski je uradak optočen srebrom i zlatom, koji otočani vrijedno čuvaju i štuju.

– Jedini sačuvani i brižno njegovani dio bogatog posjeda Contea di Vrgada mala je kapelica Gospe od Zdravlja. Nekada privatna kapelica vrgadinskih grofova nakon njihova je odlaska postala važnim otočkim svetištem, a Gospa od Zdravlja voljenom zaštitnicom otoka. U crkvici se nalazi vrijedna oltarna slika Gospe s djetetom optočena srebrom i zlatom nakon čuda koje je doživjela grofica di Damiani. Dok je molila za dušu svog prerano umrlog sina, Gospa je od njezine tuge proplakala. Ali čuda tu nisu prestala. Nakon što su grofovi nakon prvog svjetskog rata na brodovima nakrcanima svojim blagom napuštali otočić, nevera ih je dva puta spriječila u njihovu naumu. Otok nisu mogli napustiti sve dok Gospina slika nije vraćena tamo gdje i pripada, u kapelicu. Bura se tada zauvijek utišala, a grofovi su zauvijek napustili Vrgadu. O crkvici danas brine ženska bratovština ili Skula Gospe od Zdravlja, jedna od pet aktivnih bratovština na ovom otočiću s nešto više od dvjestotinjak duša, pojasnila je Rebić Punoš.

Maja Punoš Rebić, Foto: Luka Jeličić

Vrsni pjevači

Na otoku još uvijek djeluje pet bratovština, koje se brinu o religijskom, ali i povijesnom nasljeđu otoka. Najstarija bratovština je ona muška Gospe od Ružarija, koja datira iz 1707. godina. Druge su bratovštine sv. Andrije, sv. Nikole, bratovština Duša od Čistilišta sv. Križa i žensko sestrinstvo Gospe od Zdravlja.

Otok, je kao i svako drugo malo dalmatinsko misto bogato skrovitim uvalama, ali i dvorima, većina od kojih su danas nažalost napuštena. Pun je i zanimljivih nelogičnosti, kao što je i ona da Vrgadini svaki put kada žele graditi moraju podići tužbu protiv nasljednika grofova di Damiani, koji su vlasnici velikog dijela zemlje na otoku. U staroj su jezgri sela mnoge stare kuće napuštene i dvorište zapuštena.

– Na starim se kućama još vide zaglavna kamenja na kojima su susjedi ojačavali svoje kuće. Sve je bilo zbijeno, utisno, tako da su društvene mreže bile na najvećem nivou, a intima nepostojeća. Vidimo i odare za sušenje smokava, koje su bile hraniteljice otoka, rekla je Punoš Rebić. Stari se običaji i bliskost još uvijek vide, kako na kućama, tako i kod otočana. Naša nam je vodičica ispričala kako je u starim dvorima znalo živjeti i po 40-ak ljudi. Otok je bio dom i mnogim poznatim Hrvatima, među kojima je i skladatelj Joško Banov, suprug Zorice Kondže, čiji su djedovi s otoka Vrgade. No, ipak najpoznatija Vrgadinka je Zrinka Jurišić, majka Miše Kovača, koji je djetinjstvo provodio trčući uskim otočkim kalama, na što su otočani izrazito ponosni.

– Vrgadini su poznati kao vrsni pjevači. Pivamo u svaka doba, na kavi, na feštama, di god je dobra akustika i to tradicionalno a capella, pohvalila je Ponoš Rebić.

Uz taktove hita klape Intrade »Ispod tvoje boloture« prošli smo uz tradicionalnu vrgadinsku boloturu i nastavili prema brdu Sudujam i mjesnoj crkvi sv. Trojstva.

Foto: Luka Jeličić

Kip s lađe

Najstarija je otočka bratovština, ona Gospe od Ružarija ustanovljena nakon najkrvavije pomorske bitke koju je ovaj kraj ikad vidio – bitke kod Lepanta. Godine 1571. sukobila se papinska mornarica i otomanska mornarica kod Lepanta u Grčkoj. Osam galija, od Kopra do Lepanta s ove strane Jadrana na vesla se uputilo prema Lepantu. Deveta je bila zadarska. Iako se nije stigao boriti, jer su bili zarobljen u vodama oko otoka Krfa, bitka je odnijela 28 tisuća života s obje strane.

– Čak 18 tisuća galijota bilo je iz obalnog dijela Dalmacije, a među njima i Vrgadini. Glavna oltarska slika baroknog talijanskog slikara danas je restaurirana, dok iza oltara stoji njezina velika reprodukcija na kojoj je sv. Trojstvo te sveci važni otočanima Vrgade. S desne je strane sv. Jeronim, rođen na prostoru Hercegovine, blizu današnjeg Tomislavgrada, glavnog grada provincije Dalmacije i dom ilirskom plemena Delmata. Poznat je po svom prijevodu Biblije s hebrejskog na latinski jezik, pojasnila nam je Punoš Rebić, dodavši kako je do njega zaštitnik ribara sv. Andrija.

– Naša uvala sv. Andrije, kao i mjesna crkvica u uvali to ime nose zato što je drveni kip sv. Andrije s bizantske lađe doplutao do luke. Kraj njega je sv. Šimun, pošto Vrgada oduvijek gravitira Zadru. sv. Duje posljednji je prikazani svetac, s obzirom na to cijelo brdo na kojem se crkva nalazi nosi njegovo ime, dodala je Punoš Rebić, ispričavši nam priču o stoljetnoj vrgadinskoj tradiciji glagoljaškog pjevanja koje i danas živi svake nedjelje na svetoj misi.

Foto: Luka Jeličić

Otok koji živi

– Naši kantaduri i danas štuju tradiciju glagoljaškog pjevanja koje nema nota i prenosi se s uha na uho. Pjevaju u dva glasa, na bas. Hoće li ih imati tko naslijediti veliko je pitanje, jer mlade danas glagoljaško pučko pjevanje baš i ne zanima. Otok je pun glagoljaških spomenika, a upravo je ovo tradicijsko pjevanje naš najveći spomenik toj stoljetnoj tradiciji, rekla je Punoš Rebić, naglasivši kako na otoku još uvijek radi osmogodišnja osnovna škola, koja trenutno ima osam učenika.

Ova naš je šetnja otočićem naučila tomu da su stari običaji još živi, te da se prijateljstva i ljubavi koje su se stoljećima njegovale u malim mjestima još uvijek izvorom novih.

Foto: Luka Jeličić