Četvrtak, 25. travnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

15 C°

PRUGA U NIGDJE

Dokumentarac novinarke Melite Vrsaljko donosi priču o zlatnim i tužnim vremenima benkovačkog željezničkog kolodvora

Autor: Jana Šolman

20.03.2023. 16:00
Dokumentarac novinarke Melite Vrsaljko donosi priču o zlatnim i tužnim vremenima benkovačkog željezničkog kolodvora

Foto: Luka Jeličić



U tišini praznih tračnica, na nekad živahnom željezničkom kolodvoru u Benkovcu, stoji usamljeni prometnik vlakova i prisjeća se nekadašnjih zlatnih dana pruge Knin-Zadar. Unatoč tome što je ova pruga nekad bila jedna od najvažnijih željezničkih linija, danas se čini da je gotovo zaboravljena.


Zadnji putnički vlak prošao je kroz Benkovac davne 2014. godine, a jedino što je ostalo iz dobrih starih vremena ove pruge je Zvonko Vrsaljko, dugogodišnji prometnik vlakova, koji je gotovo čitav radni vijek proveo na kolodvoru u Benkovcu.


Iako se čini da je ovaj kolodvor prepušten zaboravu, on i dalje živi u sjećanju njegovih najstarijih radnika i njihovih obitelji. Upravo je ta činjenica postala glavni motiv i inspiracija za Zvonkovu kćer, novinarku Melitu Vrsaljko, koja je odlučila sačuvati uspomene na ovu prugu kroz kratkometražni dokumentarni film »Knin-Zadar«.


Melitin pronalazak inspiracije




– Sve je počelo 2019. godine kada sam radila kao novinarka na televiziji te sam krenula pohađati radionicu dokumentarnog filma. Tražila sam nešto drugačije od uobičajene televizijske forme i pronašla sam inspiraciju u životu mog oca. Znala sam u kakvom je stanju pruga, kako izgleda očev posao i da vlakova više nema te mi se ta situacija učinila pomalo apsurdnom i tužnom. Naime, imam i sentimentalnu povezanost s tim mjestom, jer sam tamo provodila puno vremena kao klinka te sam putovala u školu vlakom. Na poslu sam upoznala snimatelja Juricu Markovića i izložila mu svoju ideju. Odlučili smo se prijaviti na HAVC-ov natječaj i dobili smo sredstva za produkciju, priča Melita Vrsaljko, redateljica ovog filma.



Dokumentarni film »Knin-Zadar« ušao je u konkurenciju regionalnog programa »ZagrebDoxa«, međunarodnog festivala dokumentarnog filma. No, ono što je privuklo najviše pažnje je upravo uloga Zvonka Vrsaljka, koji je na nagovor svoje kćeri postao glavni glumac ovog filma.


– Iako moj tata nije imao nikakvog prijašnjeg iskustva u glumi, savršeno se snašao u ulozi koju je dobio. Naučili smo ga da ne gleda u kameru, a on je taj savjet ozbiljno shvatio i nikad nije pogledao u kameru. Njegov izgled i ponašanje na snimanju filma bili su vrlo filmični, što su primijetili i moji kolege s kojima sam radila na dokumentarcu. Oni su stariji i imaju više iskustva u filmskoj industriji te su bili oduševljeni s mojim tatom i okruženjem u kojemu smo snimali, govori Melita te dodaje da joj je bilo važno da joj njen otac vjeruje te da dostojno prikaže njegovu ulogu.


Sjećanja na zlatne dane


U mladim danima, priča nam Zvonko Vrsaljko, svaki dan bi se veselio odlasku na posao i bio bi zahvalan što može raditi ono što voli.


– Kada sam se počeo baviti ovim poslom, bio sam mlad i tek sam počeo živjeti. Radostan sam dolazio na posao svakog dana, a kolodvor je bio ispunjen životom, putnicima, robom, a imali smo čak i ispraćaj vojnika. No, s vremenom je putnički promet prestao te je to bilo uzrokovano i nekim objektivnim čimbenicima. Naime, u moje vrijeme samo su pop i trgovac imali automobile, dok danas jedno kućanstvo ima po nekoliko automobila, priča Zvonko.


Dodaje da im se u zadnje vrijeme samo puno toga obećavalo, no da od silnih obećanja nikad nije bilo ništa.


– Prije je to stvarno bilo zlatno doba i sentimentalno sam vezan za te godine. To su zaista bile najbolje godine, ali sada je to jedna druga priča. Naime, od 15 radnika koji su radili na kolodvoru u Benkovcu, danas nas je ostalo samo dvoje.



Da mu je netko drugi ponudio ulogu u filmu, kaže Zvonko, vjerojatno ne bi pristao, ali njegova kćer Melita imala je ključnu ulogu u nagovaranju.


– Ovaj film bio je inicijativa moje kćeri Melite, ali moram priznati da smo u početku o nekim stvarima razmišljali na različite načine. Kasnije smo sve uspjeli uskladiti i shvatio sam da su oni stručnjaci u svom poslu, dok je moja jača strana to što imam neku bazu i razumijem samu problematiku koju želimo prikazati u filmu. Nije mi bilo jasno zašto bi netko htio snimati kako ja hodam i radim nešto, no svima je to bila jako zanimljiva priča. Svi ljudi s kojima sam pričao o filmu rekli su da je fantastično te da sam jako filmičan, a ja sam se samo našalio kako će me još uvjeriti da sam zaista dobar, kaže Zvonko.


Film nosi snažnu poruku


Redateljica filma, Melita Vrsaljko, nada se da će njen film doprijeti do što većeg broja ljudi, dok njen otac Zvonko želi da ga vide oni koji ga trebaju vidjeti.


– Iznimno mi je važno da film bude prikazan u Benkovcu, budući da su Benkovčani pružili značajnu podršku tijekom njegova stvaranja. Također, nadam se da će film doprijeti do što većeg broja ljudi, kako bi se odala počast našem montažeru Martinu Semenčiću, koji nas je nažalost napustio prije nekoliko mjeseci, a ovaj film je bio jedan od njegovih posljednjih projekata, poručuje Melita.


Njezin otac ističe ističe kako ne očekuje da će svi doživjeti ovaj film na isti način.


– Nemoguće je da ovaj film isto doživi osoba koja se možda nikada nije vozila vlakom i ja koji sam proveo 40 godina radeći taj posao. No, siguran sam da će film potaknuti emocije kod svih gledatelja.


Posljednji vapaj


– Ovo je moj posljednji vapaj, krik… Ne znam hoće li ga netko čuti, ali volio bi da ga čuju oni koji ga trebaju čuti. Ovo je ispalo sasvim slučajno, no očito je moralo biti tako. Ja uvijek kažem da će se desiti onako kako mora biti, a nikad ne znate, možda upravo ovaj film bude glavni pokretač onoga što svi odavno čekamo.


Unatoč praznim i tihim tračnicama, ovaj film zauvijek čuva Zvonkova zlatna sjećanja na nekad živahnu prugu, a kako bi rekao sam Zvonko, možemo se samo nadati da će netko čuti njegov posljednji krik i vratiti one sretne dane.


Posljednje svjetlo na kolodvoru


– Iskreno se bojim da ću svojim odlaskom u mirovinu ugasiti posljednje svjetlo na ovom kolodvoru i to me zaista rastužuje. Često me uhvati nostalgija i onda razmišljam o tim zlatnim razdobljima kada je sve bilo živo. Sada ću biti kao Gabi Novak i reći da pamtim samo sretne dane, šali se Zvonko.


A onda sjetno dodaje da se oduvijek borio za opstanak kolodvora.


– Uvijek sam se borio i za prava u svojoj firmi te sam uvijek htio nešto pokrenuti. Tijekom godina pokrenuli smo razne konferencije i panele, a na njima su gostovali brojni političari. Međutim, ništa se nije promijenilo. S obzirom na to da uskoro odlazim u mirovinu, ovaj film za mene predstavlja nastavak te moje borbe, koja će živjeti i nakon mog odlaska.