»Svi smo mi izašli iz Gogoljeve kabanice«, svojedobno je izjavio velikan ruskog realizma Fjodor Mihajlovič Dostojevski. Sad, jesmo li baš svi, ostaje upitno no šest mladih glumaca: Lovro Ivanković, Toma Medvešek, Matino Antunović, Luka Barešić, Deni Sanković i Domagoj Nižić zasigurno jesu, barem ovog ljeta. Pod redateljskom palicom Vinka Radovčića spomenuti su glumci tu rečenicu doslovno zaživjeli u okviru predstave »Kabanica« – jedine zadarske produkcije ovogodišnjeg Zadarskog kazališnog ljeta, realizirane kroz suradnju Drame plus i HNK Zadar, na programu sutra, 31. srpnja u 21:30 sati u Kazalištu lutaka.
Dramaturgiju predstave potpisuje Sunčica Sodar, Naonar scenografiju i video projekciju, Anita Goreta je radila kostime, Frane Papić svjetlo, Matea Bilosnić je bila savjetnica za scenski pokret, John Čolak je radio scenografiju dok se Radovčić angažirao i oko izbora glazbe.
Kako je bilo raditi na predstavi popričali smo s glumcima i Radovčićem ne zadržavajući se naravno samo na »Kabanici«.
Lovro, da krenemo s tobom, zbog čega gluma i samo gluma?
Lovro – Skoro sam svaki dan, od prvog razreda osnovne škole, doslovno boravio u kazalištu. Pohađao sam i Malu školu kazališta, a kasnije i Srednjoškolsku kazališnu akademsku družinu u sklopu djelovanja Gradskoga kazališta Požega. U srednjoj školi sam bio u potpunosti siguran da je to – to, ono pravo. Bio sam apsolutno siguran da će se to jednom dogoditi, da ću biti akademski glumac. Samo sam na koncu završio na studiju u Rijeci, a ne u toliko željenom Zagrebu. Ipak danas mi nije nimalo žao zbog te rotacije. Dapače! Akademiju sam upisao onda kada sam na prijemni ispit izašao u svom najopuštenijem i najpripremljenijem izdanju.
Prijemni ispiti
Kako izgleda taj prijemni ispit o kojem se može dosta čuti, kako se zapravo jedan mladi čovjek suočava s tom itekako stresnom i izazovnom situacijom?
Matino – Ja sam tri godine proveo na tim ispitima. Konstantno sam upadao u te »uže krugove« no nikada ne bih prošao do kraja. Prvo te obuzme euforija upadanja u taj »uži krug«, a onda kreću borbe… Ponajviše sa samim sobom i sa svojim samopouzdanjem. Meni se čini da sam ja svaki put odustajao već negdje »po putu«. Na kraju sam upao na LIBERTAS i to onda kada sam, uvjetno rečeno – pobijedio samoga sebe. Danas čitavo to iskustvo smatram zapravo sjajnom školom za ovaj posao jer se mi glumci stalno susrećemo sa situacijama – biti ili ne biti.
Glumci se zapravo stalno trebaju nanovo dokazivati. Kako se ti nosiš s tim Deni?
Deni – Mislim da je jako važno imati dobru bazu, odnosno dobre ljude oko tebe na koje se možeš osloniti i kojima u potpunosti vjeruješ. To uvelike gradi i unapređuje tvoje samopouzdanje.
Vjerujem da su na tom putu bitni i profesori, njihov pristup studentima?
– Naravno! S Radetom i Lenkom (op. a. Rade Šerbedžija i Lenka Udovički) smo imali gotovo pa majčinsko – očinski, obiteljski odnos. Do te su mjere pazili na nas i prenosili nam sva svoja mnogobrojna i vrijedna životna i scenska iskustva. Zajedno smo proveli 3 godine, gotovo 24 sata dnevno zajedno.
Kakav je osjećaj raditi, odnosno upasti među ljude koje si prije gledao samo u filmovima i/li na kazališnim daskama?
– Prekrasan. Ja još uvijek sanjam svoj san i ne želim da me itko probudi iz njega. I da, sjećam se da sam kao klinac trčao za Šerbedžijom i »žicao« mamu da ga zamolimo za autogram.
Uloge i iskustva
Toma, ti si odrastao među poznatima, roditelji su ti Sven Medvešek i Nataša Dorčić. Kako si se ti pronašao u identičnom poslu i kako se nosiš sa stigmom »onog malog Medvešeka«?
Toma – Kao dijete nisam bio u tolikoj mjeri očaran kazalištem. Bavio sam se sportom. Glumački krugovi su bili moje prirodno okruženje jer sam jedino taj svijet i poznavao. Prvi put sam stupio na scenu sa 7 godina. Glumio sam Serjožu, sina Ane Karenjine, koju je tada tumačila Doris Šarić Kukuljica. Razmišljao sam o tome da bih baš htio biti uspješan u nečemu drugome od onoga što moja obitelj radi. I onda, sve je krenulo kada me pod svoje, nakon jedne spontane kave, uzela Urša Raukar, uvjerena u moj talent i sposobnosti, radila sa mnom pola godine na pripremama za prijemni ispit.
Luka ti već imaš određeno životno i glumačko iskustvo iza sebe.
Luka – Glumački poziv je oduvijek tinjao u meni. Prvi sam put pristupio prijemnom ispitu sa 17 godina. Jako mlad. Tada me nisu primili. Drugi put sam došao prepun samopouzdanja, možda i previše. Niti onda me nisu primili i stvarno sam se iskomirao. Jako. Potom sam upisao Akademiju i zapravo imam osjećaj da sam upisao Akademiju u onom trenutku kada sam sve »otpustio«, kada sam shvatio da je život, sam po sebi, vrjedniji i važniji od te gole ambicije da moram biti glumac.
Domagoj ti si dobio u ovoj predstavi jedan poprilično velik glumački i umjetnički zalogaj, tim više što si još na Akademiji u Sarajevu?
Domagoj – Da, na Akademiji sam pa je za mene taj timski rad još uvijek itekako svjež. Tamo konstantno svi o svima brinemo, na klasi nas je samo osam pa vlada jedna intimna atmosfera. Stoga i nisam uočio neku preveliku razliku kada sam došao ovdje.
Prve misli nakon što ste dobili uloge?
Matino – Ja sam to baš želio! I inače sam fan ruskih klasika, stoga da – sreća mi se osmijehnula.
Domagoj – »Kabanicu« nitko do sada nije postavljao na scenu u Hrvatskoj. Smatram da je to zbilja veliki korak i za Vinka, kao i za nas.
Matino – Ja sam se pitao – samo ovoliko teksta? Na kraju se naravno ispostavilo da to nikako nije »samo«. Zapravo je super što za mnoge scene uopće nije bitan tekst da bi se poanta prenijela istinito i vjerodostojno.
Nedostaje modernističkog pristupa
Mladi ste glumci no vjerujem da već imate jasne stavove o glumi, o sebi.. U kojoj ste mjeri spremni na potpunu glumačku slobodu, nesputanost, igranje, potragu, otvorene granice… ?
Lovro – Volim takav stav i pristup kazalištu no moram imati opravdanje za svaku svoju akciju. Ja sam jedan od onih glumaca koji puno pitaju pa čak i kada se nešto podrazumijeva. Čovjek bi, za sve što radi u životu, trebao imati neki razlog, pa tako i na sceni. Vinkov način rada jest teatar koji ja osobno volim.
Domagoj – Mislim da Vinko razmišlja o kazalištu na dobar način. Vrlo jednostavno – ne podilazi publici. Naravno, ne smijemo je u potpunosti izostaviti jer ne može ona bez nas kao niti mi bez nje no citirao bih Shakespearea – »neznalice će se možda smijati, ali pametnima će biti vrlo mučno«. Kada se vodiš tim citatom ne možeš ne napraviti dobru predstavu. Vinko je pametan momak, on to sve zna, a zato je i izabrao nas, ovako pametne (smijeh), da svi zajedno napravimo dobar posao.
Toma – Meni se činilo kao da od početka radimo neke okvire koji su bili točni, a onda su se, u procesu rada, samo spontano sužavali, sužavali… pa smo ih potom krenuli bojati i dodavati detalje i sada nam još samo preostaje da sve dobro prefarbamo.
Lovro – To je jedan alternativno – apsurdni, modernistički pristup kazalištu koji kod nas, u 21. stoljeću, zaista nedostaje.
Kako danas, u ovo doba raditi teatar za te iste ljude iz 21. stoljeća, ljude novoga, hladno – digitalnoga, gotovo robotičkoga doba? Kako ostati svjež, zanimljiv, goruće intrigantan, a da se, s druge strane, ne skrene u kič i šund.
Zašto bi publika, da rezimiramo, trebala doći pogledati »Kabanicu«?
Lovro – Gogolj nam donosi pogled na jednu situaciju iz dva različita, dijametralno suprotna kuta. Dotiče se i pitanja savjesti koja – kao da se uvijek probudi prekasno. Uvijek ljudima bude žao nakon nekog velikog, tragičnog događaja. Onda kada bude prekasno.
Vinko – Ova predstava ima elemente performansa, suvremenog i klasičnog teatra, elemente pop kulture… Mislim da kazalište danas ne može egzistirati bez tog prvonavedenog elementa. No, prije svega, ona govori o jednom malom čovjeku, o socijalnoj nejednakosti koja je kod nas u Hrvatskoj i više nego aktualna. Ona jest i bajkovita i glamurozna. Za mene svaka predstava mora imati i elemente jednog slavlja, mora prikazati i ljepotu i raskoš – to je, recimo, za mene kazalište, ali opet se moramo vratiti na onog malog (hrvatskog) čovjeka s početka priče te njegove sudbine koja ga prati iz dana u dan. Ja volim pobjeći u tu divnu iluziju zvanu kazalište i ne volim se pretjerano opterećivati tim temama, ali ova je zaista presnažna. I ne mogu je ignorirati. Niti to želim. Volio bih da baš taj mali čovjek, kojemu je predstava i posvećena, dođe pogledati predstavu.
Kazalište je nemoćno
Može li kazalište zapravo uopće nešto učiniti po pitanju jednakosti, pravednosti, boljega života?
Vinko – Ja mislim da je kazalište, nažalost, postalo jako nemoćno. Sve je postalo nemoćno. Ja se s tim borim svojim radom. No kazalište danas gotovo da ne može »prodrmati« publiku. Nekim redateljima to uspijeva na neki način, no njima vrata, potom, bivaju zatvorena. U našoj se državi izvlači riječ »cenzura« za stvarno banalne stvari kao što je jedan goli pupak.
Ti ipak uspijevaš prikazati svoju istinu?
– Da, na način da pažljivo biram tim ljudi s kojima radim, ljude sličnih razmišljanja i stavova pa to onda postaje naša zajednička istina i zajednički štit. Svi su jednako važni, i scenografija, i kostimografija, i glazba, i pokret….No ipak sve počiva na glumcu jer je on alfa i omega svega. Možeš imati fantastičnu dramatizaciju, scenografiju, glazbu, režiju no sve je bezvrijedno bez glumaca. Ja sam imao sreću s ovom odličnom podjelom. Glumcima bi općenito trebalo dati puno više prostora za rad i djelovanje i jako mi je žao što nisu negdje u stalnom radnom odnosu jer mislim da to zaslužuju. Ansamble bi trebalo stalno obnavljati nadarenim mladim ljudima koji bi trebali dobiti šansu raditi sve veće i zanimljivije projekte.
Gdje pronalazite inspiraciju za rad? Što vas »puni« a što »prazni«?
Matino – Film, glazba, slika koju vidim, čovjek na cesti… Sve ovisi o zadatku na kojemu trenutno radim, ali nekako je to najviše i najčešće upravo glazba.
Toma – Meni u zadnje vrijeme najviše mozak radi na biciklu. Na njemu mi se otvaraju i slažu stvari, slike… Kroz vožnju dođem u neko neopterećeno stanje u odnosu na čitavi proces u kojemu se trenutno nalazim.
Vinko – Za ovaj su me proces konkretno inspirirali – baš oni. Sve je nekako išlo iz njih i držim da je ovo predstava o kojoj će se pričati. I mislim da se neće svidjeti baš svima.
Vinko tvoje je zanimanje za »Kabanicu« startalo mnogo prije ovih probi?
Vinko – Svakako, ovaj me komad prati sigurno 7, 8 godina. A zašto je tome tako? Rekao bih da su to neka pitanja na koja nikada nećemo moći naći pravi odgovor.
Koliko je ta taština prisutna, možda i nužna u glumačkom poslu?
Toma – Ma samo moraš biti slobodan od svih opterećenja i ne moraš uopće misliti da si jači, viši…
Deni – Samouvjerenost ide pod ruku s odgovornošću koju imaš i kao takvu nosiš pred svoju publiku.
Lovro – To što je glumac pomalo egocentričan, dapače, nemam ništa protiv toga. Svi smo mi pomalo takvi, netko u većoj, netko u manjoj mjeri. I svima nam nešto znači i taj pljesak, i osvrti, i kritike… Nemojmo se lagati. No to ne smije utjecati na našu izvedbu na sceni.
Lovro ti igraš glavni lik – Akakija? Kako si ga formirao i formulirao?
Lovro – Ja uvijek polazim od teze da je svaki lik, u svojoj suštini, tragikomičan. Ja, kao glumac, nisam želio igrati Akakija u smislu onoga što on jest, nego da se to tako vidi. Nije bitno ono kako ga ja doživljavam nego kako ga vidi i doživljava publika. Apsolutno ostavljam publici na procjenu kakva je to točno Akakijeva bol bila. Sam kraj ima više objašnjenja – i svaki je točan.
Izazvati reakciju
Kada mislite, odnosno imate osjećaj da je predstava uspjela?
Vinko – Za glumca – kada on u predstavi uživa. Kada mu ona ne stvara problem. Ili za mene, kao redatelja – kada nemam osjećaj da patim i pitam se zar ja ovo opet moram gledati.
Domagoj – Onda kada se oslobodiš svih svojih maski, lica, zatvaranja u sebe i staneš iza svih izbora koje si napravio u predstavi. Jedna predstava sigurno neće promijeniti čitavi svijet ali hoće jednu osobu. A ta jedna će promijeniti još jednu… To se zove »circle of life.«
Toma – Kada uživaš u ostavljenom znoju, krvi i suzama na sceni i kada si dao baš sve što si imao.
Vinko – Kada doživiš katarzu.
Deni – Ja bih prije rekao da znamo po samom procesu jer je predstava zapravo produkt jednog procesa. On je najbitniji. Jer kroz proces prođemo kroz razne struje svijesti, raspoloženja i dane, da bi na kraju napravili nešto što ćemo pokazati publici. Kada je predstava uspjela? Ja znam odgovor na to pitanje nakon par mjeseci. S odmakom. Kada više nisam toliko subjektivan i kada se svi dojmovi slegnu.
Luka – Mi smo sada presubjektivni. Unutar procesa smo. To će pokazati i dokazati vrijeme.
Premijera je sutra. Pritisak? Uzbuđenje? Strah?…
Toma – Ja jedva čekam!
Vinko – Mi sada zapravo jedva čekamo izaći pred publiku i osjetiti njihov »feedback« na sve ono na čemu smo radili mjesec dana. To i jest poanta – da probudiš nešto u drugom ljudskom biću, da izazoveš reakciju, da takneš, da poljuljaš stabilno tlo pod nogama.
O predstavi
Dramska predstava »Kabanica« jest glasan prosvjed protiv ugnjetavanja maloga čovjeka, protiv socijalne nejednakosti i nepravde. U tematskoj osnovi to je predstava koja ukazuje na suprotnosti: s jedne strane, na okrutnost birokratsku zatupljenost ličnosti na društveno višim položajima vlasti, a s druge na jadne sudbine nižih društvenih slojeva. Suprotnosti tih dvaju strana prikazat će se kroz suprotstavljenje i supostojanje jednoga jedinstvenoga lika, Akakija Akakijeviča, kao i jedne samouvjerene i napuhane »visoke ličnosti«, kojoj se narugao i sam Gogolj, smiještajući je na vrlo nisku inteligencijsku razinu. Tako ćemo, osim evidentnih i centralno postavljenih suprotnosti, otkriti i opću besmislenost tadašnjeg, kao i današnjeg društvenog poretka jer je i sam Gogolj poantirao svoju istinu i realnost na sljedeći način – kazalište služi za podizanje nacionalne kulture, ali i za razvijanje socijalne osviještenosti tako što će vjerno odraziti sliku društvenog života, i to pokazujući sve njene rane i bolesti.
najnovije
najčitanije
Nogomet
Europska liga
Josip Stanišić asistirao u pobjedi Bayera u Rimu, sve miriše na hrvatsko finale EL
Rukomet
Rukometna Liga prvaka
Veron Načinović ostao bez završnice Lige prvaka, Kiel nadoknadio devet golova minusa
Nogomet
Englesko prvenstvo
Chelsea u zaostaloj utakmici na Stamford Bridgeu svladao Tottenham
Ostali sportovi
ATP Madrid
Danil Medvedev poput Jannika Sinnera predao polufinalni meč u Madridu
Ostali sportovi
EP u gimnastici
Pet hrvatskih gimnastičarki nastupilo u kvalifikacijama EP-a, Tina Zelčić najbolja 12.
Zadar
EMOTIVNA PJESMA
Petar Strmota napisao emotivnu pjesmu u čast Franka Lisice: ‘Plače nebo, muka grlo steže sve jače…’
Crna Kronika
smrtno stradao
TRAGEDIJA: U Rovanjskoj smrtno stradao ronilac
Plodovi zemlje i mora
Najulov 2024.
Josipov impresivni ulov: ‘Kaos je bio toliki da sam mislio da ću je izgubit koliko je podivljala’
Zadar
OBAVIJEST
VAŽNA OBAVIJEST Zbog utrke Wings for Life zatvaraju se ova parkirališna mjesta
Županija
SVEČANA SJEDNICA