U Lisičiću svinjokolja po europskim “užancama”

U Bačićevima, kako to i priliči pravoj domaćoj svinjokolji, ona traje dva, tri dana. Prvi dan se svinje zakolju, rasprave i meso odnese na analizu te čeka nalaz o njegovoj ispravnosti, a sutradan se obrađuje, spravlja se smjesa za kobasice, krvavice, divenice, pravi se hladetina, “kroje” pancete, špalete, pršuti, topi mast, rade se čički…

Svinjokolja, kolinje ili “klanje prasaca”, unatoč “mekih” prosinačkih dana intenzivno se obavlja na području županije. Svinjokolja je tradicija, pravi obiteljski događaj, susjedski, prijateljski, nešto što je obilježilo dobar dio povijesti ovih naših prostora. Susjedi su pomagali susjedima, rodbina bi dolazila iz udaljenih mjesta, a sve kako bi u veselju i radosti obavili onaj slatki dio posla oko spremanja za zimu.
Međutim, danas su na kušnji običaji svinjokolje, pripremanja kobasica, krvavica, divenica, spremanja masti i čičaka (čvaraka) te obrada panceta, špaleta i pršuta. A do prije samo nekoliko godina, naročito u zadarskom zaleđu, nije bilo obitelji gdje se nije uzgajalo dvije, tri pa i više svinja. “Rika” prasaca znala se čuti iz dana u dan po nekoliko puta, od kraja studenog do kraja prosinca.
Kobasice i krvavice
Nakon što se prijavila nadležnoj veterinarskoj službi, kod Mira Bačića u Lisičiću pokraj Benkovca, po staroj tradiciji se odradila svinjokolja. Rano ujutro isprobali su nekoliko fritula, suhih smokava i mendula, ugrijali se malo domaćom rakijom, travaricom ili višnjevcem te započeli posao.
Pored Mira su brat Dario, stric Frane koji je zbog običaja svinjokolje doputovao iz Njemačke, paš Davor Bučić iz Galovca, prijatelj Bore Kutija i najstariji sin Luka. Ima Miro i dvojicu sinova blizanaca, učenika petog razreda. Od njih jedan u društvu prijatelja iz prikrajka promatra i uči, a drugi sa župnikom don Tomislavom Dubinkom pripomaže u blagoslovu obitelji po Lisičiću. Kćer je na Ekonomskom fakultetu u Splitu.
Prije klanja životinja od oko 120 kilograma se omamila da što manje pati. Četiri-pet muškaraca potom se latilo lanaca i počelo je “šuriti” ili “przati” te poklopcima kožu čistiti od dlaka. Ubrzo se svinja postavila na obližnji stol, oprala hladnom vodom i oštrim noževima obrijala. Preostale dlake su se brenerom jednostavno spalile. Tek je prošlo devet i prva svinja od tri predviđene za svinjokolju kod Bačića je očišćena i obješena. Na scenu je tada stupio meštar Bore koji je vrlo brzo raspodijelio, znalački poput kirurga.
Svatko i od muškaraca i od žena zna svoj posao. Nekoliko žena predvođenih domaćicom Vesnom Bačić i Vinkom Kutijom, čekaju crijeva za pranje i pripremu za pravljenje krvavica i kobasica.
 Uzorak za analizu
– Da, da, u Bačićevima kako to i priliči pravoj domaćoj svinjokolji, ona traje dva, tri dana – prvi dan se svinje zakolju, rasprave i meso odnese na analizu te čeka nalaz o njegovoj ispravnosti, a sutradan se obrađuje, spravlja se smjesa za kobasice, krvavice, divenice, pravi se hladetina, “kroje” pancete, špalete, pršuti, topi mast, rade se čički…
Svijest o higijeni i ispravnosti mesa je na visokoj razini. Odmah nakon otvaranja utrobe uzima se uzorak za analizu, mišićni dio ošita, koji Frane nosi na pregled u Veterinarsku stanicu Benkovac.
– Najprije je svinjokolja bila kod paša Davora u Galovcu, a nakon uvježbavanja na tri prasca danas kod mene, govori Miro.
Davor je omotao jetru, crnu “đigericu” s plućnom mrežicom i zajedno s “legvicama” i “pečenicama” ispržio na gradelama postavljenim na kominu u “crnoj kužini”, posuo bijelim lukom, zalilo domaćim maslinovim uljem obitelji Bačić, te im uz pomoć paša Mira donio da u “miru Božjem” jedu u toplom, u prostranom dnevnom boravku.
Bila je to prava “fešta od prasaca”, a da ništa ne ponestane brinula se spretna, neumorna domaćica Vesna. Treba dobro marendati nakon što su pala tri “junaka”. I tako sve do večeri – gradelada, teća, pot ili bukara s vinom i pjesma.
S druge strane, trgovački centri nude već razrezano svinjsko meso, pršut svih veličina, kuhane, sušene ili upravo pečene kobasice, kao domaće. Gotovo kao domaće…
– Kako je krenulo već sljedeće godine moglo bi se ispisivati koliko je sela ostalo bez svinjokolja, tog tradicionalnog običaja za koji se do jučer vjerovalo u skladu s onom starom koja kaže da će prije propasti selo nego običaji, uvjeravaju nas u Bačićevim dvorima.
Zato zapamtimo 2011. kao godinu kada je ritual svinjokolje (još) postojao. Dogodine će biti još teže objasniti što znači živa vaga, što se, kako i zašto je nekada sve započinjalo “dvadeset devetog jedanaestog”, baš kao što je sve teže objasniti da krava doista nije ljubičasta.