No ništa nam nije smetalo jer smo svi bili zaljubljeni u nogomet – kaže Emilio Mazija
Brojni su igrači nosili dres nogometnog kluba iz Arbanasa. S nekim od njih razgovarali smo ovih dana u povodu proslave 100 godina igranja nogometa među zadarskim Arbanasima.
Emilio Mazija (1930.) danas živi u Italiji, a sjećanja na nogometne dane u Arbanasima još su svježa.
– U Italiju sam otišao 1957. kad sam imao 27 godina. Uvijek kažem da su najbolje godine mog života bile one koje sam proveo u Arbanasima. Tada smo imali dobru momčad s nekoliko vrhunskih igrača među kojim bih izdvojio Vicu Maziju, sigurno najboljeg igrača Arbanasa. Nogomet se u Arbanasima igrao uvijek, a poznati su bili i naši turniri na kojima smo mi kao Mazije igrali protiv Kotlara, Bajla i ostalih ekipa. Igralište je bilo u Jazu, ali to je bilo igralište bez trave pa smo prije utakmice bacali garbun od kojeg bismo svi pocrnili. Bili smo siromašni pa nas je na gostovanja u svom kamionu znao voziti Đeno Bajlo. Tako smo se u Knin vozili kao žito ili kukuruz i to po neasfaltiranom putu. No ništa nam nije smetalo jer smo svi bili zaljubljeni u nogomet.
Njemačka promocija Đanija Matešića
Đani Matešić (1940.) jedan je od igrača Arbanasa koji je ostvario međunarodnu karijeru. Igrao je Matešić na lijevom i desnom krilu i do danas nije poznato koja mu je noga “jača”. Mnogi današnji treneri dali bi bogatstvo za igrača koji kvalitetno može igrati uz obje linije igrališta. Pamti se i njegov pogodak njemačkoj reprezentaciji koji je postigao za Duisburg u prijateljskoj utakmici odigranoj 1966. godine.
– Počeo sam u pionirima Arbanasa, a sa 18 godina ušao sam u seniorsku momčad za koju sam igrao do 24. godine. U tom periodu najviše pamtim Vicu Maziju kao sigurno najboljeg igrača Arbanasa svih vremena. Maziji sam zahvalan na svemu što sam u Arbanasima naučio o nogometu. Budući da nisam mogao pronaći posao punih pola godine, otišao sam u Njemačku gdje sam se bavio ugostiteljstvom u svom restoranu. Kad sam došao u Duisburg, koji je bio u prvoj ligi, nastavio sam igrati i u Duisburgu sam se zadržao godinu dana. Tamo mi je trener bio Rudi Gutendorf od kojeg sam puno naučio. Konkurencija u momčadi je bila velika, a problem je bio i taj što nisam znao njemački jezik. U Duisburgu sam malo igrao, zbog posla i privatnih obveza nisam se mogao potpuno posvetiti nogometu i nakon godinu dana sam otišao iz Duisburga. Ipak, nogomet sam nastavio igrati, ali u nižem rangu. Karijeru sam završio u 35. godini, a iz Njemačke sam se u Zadar vratio nakon 15 godina.
Pijesak El Shata
Vice Mazija (1932.) imao je 12 godina kada se upoznao s nogometom. Susret s najvažnijom sporednom stvari na svijetu imao je 1944. godine u El Shatu, kompleksu izbjegličkih logora u pustinji na poluotoku Sinaju (Egipat). U El Shatu je od ljeta 1944. do 1946. boravilo evakuirano stanovništvo dalmatinskih otoka, primorja i Zagore.
– U El Shatu nas je bilo oko 30 tisuća. Nogomet sam odmah počeo igrati s onima koji su bili znatno stariji od mene. Sve što sam naučio o nogometu naučio sam na pijesku. Tada mi je postalo jasno zašto Brazil ima najbolje svjetske nogometaše. Razlog je treniranje na pijesku. Kad sam se vratio u Arbanase prva utakmica koju sam igrao bila je za Mazije protiv Crkve. Zabio sam sedam od osam golova za svoju momčad, a to je utakmicu gledao i Josip Bepi Marušić, odličan nogometaš, sigurno jedan od najboljih zadarskih igrača, koji me pozvao u juniore Zadra. Brzo sam se vratio u Arbanase i igrao za još nekoliko klubova.
Mazija je karijeru završio 1965. godine. Teško mu je palo preseljenje s igrališta iz Uvale Bregdetti na prostor pored kasnije izgrađenog autobusnog kolodvora.
– Mislim da je s našom generacijom otišlo puno toga kad je riječ o nogometu u Arbanasima. Nekad je od 11 igrača u momčadi bilo deset iz Arbanasa, a danas ne znam je li ijedan igrač Arbanas. Osim toga ni Zadar, kao nositelj nogometne kvalitete, nikada bez barem tri-četiri igrača iz Arbanasa nije mogao dobro igrati. Kad su Arbanasi prestali igrati za Zadar, i Zadar je počeo lošije igrati.
Sedamdesetih dobre premije
Milan Rovis (1948.) danas je tehniko zadužen za klupske veterane. Za sebe će Rovis reći da je “u klubu 63 godine, a to znači od rođenja”.
– Od kada znam za sebe uvijek sam bio na igralištu u Jazu, a kasnije na kolodvoru. Od 1964. do 1981. osim kao igrač u klubu sam bio i kao blagajnik, tajnik, trener i domar i živio sam za svoj klub. Sjećam se kada smo od 1973. do 1975. igrali u Dalmatinskoj zoni i kada smo znali dobivati i premije. Bilo je mjeseci kada bih zaradio više od tih premija nego od plaće koju sam imao u brodogradilištu.
Ljubav i(li) novac
Zanimljiva je Mazijina usporedba nogometa nekad i danas.
– Danas je nogomet potpuno drugačiji, sve se komercijaliziralo i nigdje ne vidim da netko igra nogomet iz ljubavi. Mi nikada nismo igrali za novac i jedino što nam je bila nagrada jest ljubav naših navijača. Osim toga današnji igrači kao da svaki put hoće s loptom ući u gol. U naše vrijeme puno se golova davalo iz daljine i to s tzv. loptom peticom s kojom ne znam kako bi se snalazili današnji igrači.
Kontinuitet Beginih
Veliki trag u arbanaškom nogometu ostavio je i Anđelo Mazija (1931.) koji je u 20 godina karijere bio igrač, trener i predsjednik Arbanasa. Vice i Anđelo Mazija su iz velike nogometne obitelji Mazija s nadimkom Begini. Ni jedna druga zadarska obitelj nije ostavila toliki trag u nogometu. Prema podacima iz knjige Sport kod zadarskih Arbanasa (Drago Marić, Bernard Kotlar, 2008.) Anđelo Mazija je u sezoni 1974./75. postao prvi trener profesionalac (primao je plaću) u povijesti arbanaškog nogometa.
najnovije
najčitanije
Zadar
SANACIJA KROŠNJI
Od ponedjeljka se zbog radova privremeno zatvara ova ulica u Zadru
Hrvatska
VELIKI PROSVJED
Tisuću vatrogasaca na Markovom trgu, zapalili baklje: “Lažima se vatre ne gase”
Nogomet
Nakon 12 godina
Legenda Borussije Dortmund objavila kako napušta klub na kraju sezone. Sada ima samo jednu želju
Zadar
"MATIJINO STOLJEĆE RATA"
Predstavljena epska povijesna priča o stradanju jedne hercegovačke obitelji kroz četiri generacije
Crna Kronika
MATERIJALNA ŠTETA
Prometna nesreća na A1 kod Benkovca, vozi se uz ograničenje brzine
Županija
TRAGEDIJA U MORU
Đani Iglić o stradalom roniocu: ‘Bio je veliki profesionalac koji je znao sva pravila ronjenja’
Zadar
EMOTIVNA PJESMA
Petar Strmota napisao emotivnu pjesmu u čast Franka Lisice: ‘Plače nebo, muka grlo steže sve jače…’
Crna Kronika
smrtno stradao
TRAGEDIJA: U Rovanjskoj smrtno stradao ronilac
Plodovi zemlje i mora
Najulov 2024.
Josipov impresivni ulov: ‘Kaos je bio toliki da sam mislio da ću je izgubit koliko je podivljala’
Zadar
WINGS FOR LIFE