Bistrog uma i u toj dobi i živopisnih sjećanja, Joso kaže: „Najradosniji sam bija kad sam se ženija a najžalosniji kad je Luca umrla u starosti”. Proživio je sedam država. „Pod Austrijom sam se rodija. Okupirala nas je Italija. Onda se stvorila Jugoslavija. To je prvi rat. A drugi rat. Udrila Italija po drugi put. Pala. Zavlada je Nijemac. Pa partizani zavladali, Nijemca stukli. I ova sedma
Živi se u vremenu kad su mnogi ‘umorni od života’, no ima ljudi koji vas susretom nasmiju, ohrabre i obogate sjećanjem na teže materijalne prilike i tuđinske vlasti – preživljene. Darom Boga, biologije i prirode, postoje ljudi koji su, usprkos stoljetnom bremenu, zadržali osmijeh i vitalnost. Takav je Josip Glavan iz Privlake; dugovječni djed u snazi, osim što slabije čuje, nedavno je osvanuo u medijima povodom svog 102. rođendana.
– Vidija san u novinama. Lipo san osta, kaže. Proslavio ga je sa sinom Ivanom, nevjestom Danicom i rodbinom u privlačkom zaselku Mletak. Među njima je bio i praunuk Stipe, na kojeg je ponosan; pokazujući fotografiju s četiri generacije Glavana, Joso kaže: „To je Stipica mali. U zaselak s naše strane, našega plemena, najprije je on doša, Stipica”.
Voli i unuka, Stipinog tatu Tomislava koji je odvjetnik. Joso kaže: „Ne može svak biti sudac”. Sposobna je i njegova unuka Nataša koja zbog prirode posla putuje svijetom, pa kaže: „Nataša me zvala iz Japana” (dok ga još nije pogodila zastrašujuća nepogoda). Kad je nevjesta Danica donijela zemljopisnu kartu, Joso je pokazao znanje prstom pokazujući gdje su koja zemlja i kontinent: „Iman knjigu od cile kugle. Evo di smo mi… (pokaže Hrvatsku na karti svijeta). Sve ti ja to znan, iskusija san. Montevideo, Kristoforo kad je… Bolje znan nego ovi što su navigali. Najdalja je gori Rusija. A Australija i Novi Zeland najdalje doli od nas. Viš ti koliko ćer Ankica mora zaobaći, iz Australije, kad dođe” kaže Joso.
S emocijom priča o supruzi Luci koja je umrla u 90. godini. „Oš da ti dan sliku? Doniću je. U donjen kanutnu, ja i ona zajedno. Napravija san za na grob. Ja neću sebe da stavin na grob dok san živ. Vićete, bili smo mladi” ponosno će Joso.
O svemu priča detaljno, pa i kako je upoznao Lucu.
„Ja san deset godina stariji od nje. Ja i Šime Stošin, mi smo se rodili u osam dana. Do 26 godina mi nismo rekli divojki oćete za me. On se godinu još kašnje oženija od mene. Ljubuška, naša Dana, Mijatove divojke, Grgine dvi, to su u jatu one. I one nam se rugaju, da 26 godina, pa da smo ostarili, da ne tražimo curu. A ja kažem ‘Ja bi volija naći curu, al’ koja nije za udaju’. A kaže Ljubuška ‘Ja ću tebi kazati koja nije. Tri su. Dvi još nije niko govorija, Mariji i Luci, nemaju mladoga. A mlađa doganja ovce u bore. Iden ja vidit. A u bore se ne smi gonit. Al oni imaju tote puno zemlje, pa bi dognali na svoju zemlju, pa pušti u bore. ‘A znadete li vi da san ja lugar?’ reka san. A nisan ja lugar. Ja san doša Lucu vidit. Sad slušaj komedije! Mlađa se obećala, a starija još nema mladoga. A mate doznala. Najprvo san razgovara, tobože da san lugar, ali neću vas tužiti. Kad dođen drugi put, onda ću vas tužiti. Doša ja drugi put, ooo, ona… isto… ona se meni obećala, a mate u kući, svi protiv nje. Da smo mi pet braće, da kad se podilimo da neće imati ništa”, nostalgično će o upoznavanju ljubavi života.
Joso je živio u obitelji s desetero djece, roditelji su imali ovce, vole. S 19 godina se ukrcao na brod sabunjar.
„Imali smo puno trsja, da smo nalazili 50 mira masta. Moj ćaća bi ljude brija, a oni mu ne bi platili nego kopali. Moj did je bija veliki vjernik. On i jedan Todor. Nikakvo vrime ih nije spriječilo da iđu u crkvu. Što je njima partiti od kuće po kiši, buri, ledu. Zapamćeno je kad su se vraćali iz crkve, stali su kod Batalaže, ledilo, bura, brkovi im bili zaleđeni” kaže Joso koji je cijeli život od Mletka do središta Privlake više kilometara pješice išao u crkvu.
„Ja san putova odovlen u crkvu, ali priko Rasovice. Mi imamo ozgor bora njivu, pa san iša obać njivu, dođete u selo, di je seoski bunar. Vajik san radija besplatno za Crkvu, ja san vajik pri crkvi” kaže Joso.
Od mjesečnih 500 kn socijalne pomoći „polak dan za mise a polak nevisti neka kupi cukra”. Bistrog uma i u toj dobi i živopisnih sjećanja, Joso kaže: „Najradosniji sam bija kad sam se ženija a najžalosniji kad je Luca umrla u starosti”. Proživio je sedam država. „Pod Austrijom sam se rodija. Okupirala nas je Italija. Onda se stvorila Jugoslavija. To je prvi rat. A drugi rat. Udrila Italija po drugi put. Pala. Zavlada je Nijemac. Pa partizani zavladali, Nijemca stukli. I ova sedma. Sedam vlada sam prominija. Ali ja san bija vajik jedan. Bilo je dobro gledati kroz očale, ko ide u crkvu. A ja san iša stalno. Nisan se boja i gotovo. Pa što bilo. Zato su me kašnje mekli za fabricera. Iša san i na sastanke s popon rješavati. Dva puta san ruča s biskupom za istin stolom”, ponosan je Joso. Pomogao je izgradnju prve privlačke crkve sv. Vida na kojoj su radili i njegovi djedovi.
Joso živi sa sinom Ivanom i nevjestom Danicom koji brinu o njemu. Ima i dvije kćeri, šestero unučadi i šestero praunučadi. Poručuje: u životu treba biti pošten! „Tri puta san naša dosta novaca i vratija san. Sestri Marka Feralića, udata u Zankina, muž joj je naviga. Imala je 15 iljada dinara. A nije joj vez uvatija bljuzu. Ostala je buža. Iz dućana išla kući i izgubila novce. A ja naša. Flik novaca, bez takujina. I njoj iz bljuze ispalo. Ona iđe ozdola, prid dućanon jato ljudi, a ja se ferman. Kažu ‘Marija, nema ura da si bila u ovon dućanu’. ‘Nije, druga je stvar. Sve novaca što imamo u kući ja san uzela sobom’. A ja čujen i pomislija, biće svadnja. A novci u mene u žepu. Ja sam sobom ‘Kaznit će i mene Bog ako se oni potuču što nisan na vrime javija’. A ja ‘Marija! Dođi vamo. Bi li vo moga tvoj novac biti? Ona pogleda. ‘A je, Joso moj, fala ti’” sjeća se Joso, neumoran u poticaju kako treba biti pošten, pa će:
„Jedanput san naša 6000 dinara. Al ne na glavnom putu nego u griblji. Ovi šest iljada ja ću zadržati u žepu dok doznan ko se tuži. Ili bija furešt ili naj ko je izgubija, muči da mu obitelj ne dozna. Poša san na ispovid u Zadar u crkvu sv. Mihovila. Kažen popu da san naša šest iljada dinara, držin ih dva miseca a niko se ne javlja. Kažite Vi meni što ću ja š njima? On mi odgovara. Čovika koji nema kruva, pitaj ga ima li kruva, ako nema, daj mu taj novac; ko da si vratija onom čije je bilo, kad se ne javlja. Najsiromašniji je bija ćaća Bože Kršlovića. I kad smo izašli iz crkve, pitan ‘Imaš li ti Bože kruva?’. Kaže, do prekuče je bilo, sad nema. Kad nemaš, evo ti, šest iljada. Reka je ‘Ajme, a kolikima cilu sedmicu radim, pa mi ne daju toliko’. Pere šurjak je to vidija i kaže ‘Što si Božu vodija iza crkve?’. Pa san reka: „Naša san novaca pa san mu da. Eto, kad bi ja kome priča, nek pita tebe je li istina, Peru za svidoka. Pere se nasmija”.
Treći put je trgovkinja Josi vratila zabunom više novca. „Pazi! Komuna je počela. Ko se upisa član, dobija je misto. Iđen ja kupiti dva kila kruva. E brate moj, 50 din ja njoj dajem. A ona ne pogleda dobro, njoj se učini da je 500. I meni vraća ko da je 500, a kruv po šest dinara, štruca. A tu još tri ženske. A ja ne znan što su; komuna počela, kakvu vlast imaju. Ja pokrija novac i stisa i stojin. Čudi se i ona što stojin. Ne govorin ništa. Neću ja da one znadu, moru je tužiti, svašta joj napraviti. Kad su one pošle ća, kažen ‘A što ste vi učinili?’. ‘Ajme, valja san vam manje dala’. A ja kažen ‘Ja san vami da 50 dinara, a vi namisto 50 izbrojili meni 500’. Uvatila se za kose i suze joj skokle. Fala Bogu kad još ima takvi, rekla je. Vidiš kakvi san ja s novcin. A dobro smo živili”.
Josina je plaća život s Lucom 70 godina u ljubavi. „Mladima kažem da brak moraju na vrime čuvati, jer kasno je sititi se poslije. Ako se sitim da san mojoj Luci reka ružnu rič, sad me peče savjest. To vam je tako. Bog je stvorija ženu i muža, on je reka ‘Vi ste jedno tilo. Dvi duše, jedno tilo’. Ko je moguće vajik živiti u ljubavi. Ako ja oću vako, ti tako, onda nema. Jedno drugom popuštati, mir biti. I živiti u ljubavi. Onda je u redu”.
Joso svaki dan prošeta do obale; voli ljude, pristojan je pa susjedu kaže ‘Oprostite ako smetam’ – ali on bi malo popričao. Sam se brije, maže se maslinovim uljem i masira rakijom. Uglavnom pije čaj, a za ručak malo bevande. No njegov je život kao čisto dobro staro vino, s mirisom dobrote i plemenite jednostavnosti.
najnovije
najčitanije
Nogomet
Europska liga
Josip Stanišić asistirao u pobjedi Bayera u Rimu, sve miriše na hrvatsko finale EL
Rukomet
Rukometna Liga prvaka
Veron Načinović ostao bez završnice Lige prvaka, Kiel nadoknadio devet golova minusa
Nogomet
Englesko prvenstvo
Chelsea u zaostaloj utakmici na Stamford Bridgeu svladao Tottenham
Ostali sportovi
ATP Madrid
Danil Medvedev poput Jannika Sinnera predao polufinalni meč u Madridu
Ostali sportovi
EP u gimnastici
Pet hrvatskih gimnastičarki nastupilo u kvalifikacijama EP-a, Tina Zelčić najbolja 12.
Zadar
PREČKA ULICA
U Zadru palo stablo na automobile, vatrogasci i policija na terenu
Crna Kronika
NEPRISTUPAČAN TEREN
Na Viru osoba upala među stijene sa quadom, intervenirale sve službe
Zadar
EMOTIVNA PJESMA
Petar Strmota napisao emotivnu pjesmu u čast Franka Lisice: ‘Plače nebo, muka grlo steže sve jače…’
Zadar
TRN U OKU ZADAR
‘Sad je tamo potpuni kaos’: Zadrani se žale na gužve na vrhu Puta Bokanjca: ‘Zeleno je pet sekundi…’
Županija
OBAVIJEST