“Rodna kuća” Marca Pola na Korčuli sagrađena je 200 godina iza njegove smrti

Jedna je pak konoba otišla toliko daleko da su napisali kako je baš kod njih Marko Polo dolazio na pravu domaću hranu, a jedan je mještanin postavio i putnikov plastični kip pred svoje apartmane
Jeste li primijetili kako se svako malo može pročitati neki tekst o Marku Polu, velikom svjetskom putniku, u kojem se govori o vjerodostojnosti njegovih putopisa i putovanja, porijekla i nacionalnosti? Uz njega se vežu razne kontroverze, a i neslavna činjenica da bi, ako je zbilja s Korčule, mogao biti i neki moj daleki rođak. Ovo zadnje je, naravno, glupost, ali je zanimljivo što se sve piše, tvrdi i pretpostavlja. Talijani su uvjereni da je on Talijan i da je jedino što ga veže uz Hrvatsku činjenica da je zarobljen u pomorskoj bitci dvaju talijanskih gradova-država (Venecija i Genova) kraj Korčule, dok naši pak misle da to nije istina. Dapače, misle da je on pravi Hrvat i da je rođen na toj istoj Korčuli kraj koje je zarobljen. Pojavljuju se razne teorije, ali među njima sve više prevladava mišljenje da je Marko većinu stvari po kojima je postao čuven zapravo čuo od drugih pa malo doradio i poljepšao u priču iz “vlastitog iskustva. No da bi o svemu tome mogli nešto pametno reći, vratimo se malo u povijest.
KAKO KOME ODGOVARA
Zapravo, više je stvari za koje se ne zna i oko kojih se samo nagađa nego pouzdanih činjenica. Zna se da je Marko rođen 1254. godine, ali se ne zna gdje. Naši tvrde to što tvrde, a nije teško pretpostaviti što misle Talijani. Ipak, u velikoj većini knjiga i napisa kao njegovo rodno mjesto navodi se Venecija. Većina ozbiljnijih stručnjaka na osnovu talijanskih dokumenata sa zapisima o obiteljima i precima kaže da je puno vjerojatnije da je bio Talijan nego Hrvat. Ono što je vjerojatno jest to da je rođen na području tadašnje Mletačke Republike. Otac i stric Niccolo i Matteo (Nikola i Mate?) su bili trgovci koji su svoje bogatstvo stekli trgujući po svijetu, mahom na Bliskom istoku, pa je u takvom okruženju i mali Marko stjecao znanja o geografiji i ekonomiji toga doba. Kada je imao 17 godina otišao je na prvo putovanje s ocem i bratom koji su već tada nešto petljali s Mongolima i Kinezima, pa se tamo Marko navodno jako svidio (svidio?!) Kublaj Kanu (taj je bio jako važan jer je kao mongolski osvajač drmao Kinom), i kod njega u gostima ostao petnaestak godina, nakon čega se vratio natrag na Jadran i zapetljao se u sukob Mlečana s Genovom.
BITKA KOJA NIJE SPORNA
Kada govorimo o bitci kraj Korčule onda zaista govorimo o povijesnoj činjenici, jer se radi o jednom od najvećih vojnih sukoba toga vremena. Venecijanska i genoveška flota su se sukobili 1295. kraj grada Korčule i tamo je sudjelovao i naš junak sa svojim brodom. Zarobljen je i stavljen u tamnicu, prvo na Korčuli na nekoliko dana, a nakon toga su ga prebacili u Genovu na malo dulji boravak. U sužanjstvu je bio cijelu godinu, u istoj ćeliji s izvjesnim Rustichellijem. A znate kako je u zatvoru… Mislim, znate iz filmova. Dani dosadni i dugi, noći još dulje, a morali su se nekako razonoditi. Marko je izgleda volio pričati i pričati o svojim dogodovštinama, a Rustichelli je volio pisati, tako da mu je izdiktirao cijelu knjigu koju su poslije izdali pod nazivom “Il milione”. To je bilo doba kada se osim Biblije i nije puno čitalo, nije bilo televizije, “National Geographica” i “Discoveryja” pa je ova putopisna knjiga postala svojevremeni bestseler. Postala je, vjerovali ili ne, treća najprevođenija i najčitanija knjiga u povijesti, nakon Biblije i Kurana. Tako je Marko Polo postao slavan.
JEDNA OD VELIKIH HRVATSKIH ZABLUDA?
Prije koju godinu poznati hrvatski pisac i kolumnist Jurica Pavičić objavio je tekst pod naslovom “15 laži u koje vjerujemo” kojim je izazvao vrlo burne reakcije određenih krugova. U tekstu je naveo niz zanimljivosti, primjerice, o tome kako Hrvati nisu predziđe kršćanstva, da Hrvati nisu najkatoličkiji narod, da nismo sportska velesila, ali i o tome da Marko Polo nije s Korčule. Ovo zadnje potkrepljuje i činjenicom da tvrdnju da je Marko Polo Korčulanin histriografija izvan naših granica uglavnom nije prihvatila, a ponegdje je čak i predmet izrugivanja. Marko Polo je naprosto lokalni mletački oblik imena Marko Pavao, a veza s obitelji Depolo ne može se potvrditi i zato jer u to vrijeme na istočnom Jadranu ni nema prezimena. Pavičić vrlo plastično objašnjava i piše “Vjerojatno nema naroda koji nije sklon svoju predodžbu svijeta temeljiti na raznim ‘popularnim znanjima’, spletovima predodžbi i tvrdnji za koje članovi jedne zajednice vjeruju da su nepobitna istina.”
REKONSTRUKCIJA POVIJESNE BITKE
Korčulani su veseli ljudi. Jako vole parade i procesije. Imaju dvije čuvene i nadaleko poznate procesije, za Sv. Todora, svoga zaštitnika i Veliku Gospu. Ali to im nije dovoljno. Obožavaju maškare i novogodišnja slavlja pa su organizirali i proslavu “Pola nove godine” 30. lipnja, kada naprave i ljetne maškare. Vole se prezentirati u odorama svoje čuvene viteške igre Moreške (imaju ih sada dvije, jedna im je bila malo), rade svoj vaterpolski turnir kada kvartovi uniformirani paradiraju po gradu i sve u svemu rade sve da se zabave. U tom kontekstu su organizirali “rekonstrukciju bitke i zarobljavanja Marka Pola kraj Korčule”. Skupe se oni drveni brodovi koji voze turiste po Jadranu, vrte se u krug i pucaju iz “topova”. I nikome nije važno što se tada još nije znalo za barut, važno je da se svi dobro zabavljaju. Onda se mještani odjeveni u živopisne uniforme iskrcaju u grad i vode zarobljenog (a gdje je ostalih 5.000 zarobljenika?) Marka Pola u zatvor. Šteta je jedino što se to radi u proljeće kada baš i nema turista, ali kao što ste to mogli i sami zaključiti, građani to rade za vlastiti gušt.
DAJ ŠTO DAŠ
Osim na taj način, Korčulani rade sve čime mogu iskoristiti lik i djelo čuvenog putnika, a to je i osnovni razlog pisanja ovog teksta. Naime, svakom koji na tom otoku boravi duže od pola sata upada u oči ta sveprisutnost čuvenog putnika. Ima ga svugdje. Od imena hotela pa do kolačića i sladoleda. Turistička zajednica Grada Korčule osnovala je pak “Međunarodni centar Marko Polo” kojem je svrha istraživanje i promicanje njegovog života. U Korčuli postoji nekoliko službenih dućana u kojima se prodaje sve što se može povezati uz Marka i sve na što se barem po nekakvoj logici može tiskati njegovo ime. Osim toga, na svakom koraku, na svakom štandu imate sličnih stvari ponekad i vrlo smiješnih, ali činjenica je da ih turisti kupuju. Možete tako nabaviti limene kutije za tjesteninu (jer zna se valjda tko je donio tjesteninu u Europu), razne ukrasne đinđe i drangulije, majice, kape, kolačiće, likere i vina, sladolede, salate i da ne nabrajam više.
MOŽDA SE DVAPUT RODIO
Kada govorimo o “rodnoj kući Marka Pola” onda možemo reći da ako je sporno gdje se rodio, koje je narodnosti bio, gdje je živio i dokle je uistinu doputovao, jedna stvar nije sporna i to svi priznaju. Ova građevina nema nikakve veze s Markom Polom, a ponajmanje može biti njegova rodna kuća. Polo je umro barem dvjestotinjak godina prije negoli je ona sagrađena (otprilike 15. st.) i ne može ni teoretski biti mjesto gdje se rodio. Osim toga, to uopće nije kuća nego nekakva kula stražara koja na svakom katu ima nekoliko kvadrata prostora, ukrašena kvazipovijesnim slikama i ničim više. Najgore je kada naivni turist koji je platio kartu dođe do vrha i shvati da je bacio novce bez veze i da ništa nije vidio, ali onda je već kasno pa mu preostaje samo škripanje zubima i silazak. Ako mu je toliko stalo do rodne Markove kuće može se prošetati do Venecije jer navodno ima i tamo jedna (a možda se rodio dvaput na dva mjesta?) kraj Teatra Malibana, ali i ta je sagrađena sumnjivo prekasno. I za kraj, Britannica je u svojim novijim izdanjima ipak uklonila podatak o ovoj rodnoj kući, a na koji su se pozivale mnoge pristalice te teorije.
A ŠTO JE ZAPRAVO ISTINA?
U zadnje je vrijeme u mnogim medijima spominjan dr. Danijele Petrella, arheolog s napuljskog sveučilišta koji je objavio svoju teoriju po kojoj Polo nikada nije ni stigao do Kine, već je zapravo prenio ono što je čuo od perzijskih trgovaca koji su u 13. stoljeću zbilja bili na Dalekom istoku. On nalazi cijeli niz nepodudarnosti, apostrofira posve nelogično navođenje perzijskih naziva za kineska mjesta, a posebno mu je čudno što Polo preskače cijeli niz zanimljivosti (štapići za jedenje, pijenje čaja, čak i Kineski zid) i opise kineske kulture koje je “morao” zabilježiti da je uistinu bio tamo. Osim njega slično tvrde i mnogi drugi znanstvenici, tako da se po svemu može zaključiti da je zbilja dosta putovao, ali i da je obilato “ukrašavao” ono što je na tim putovanjima doživljavao. Osobito je čudno što se stranca koji je proveo skoro dva desetljeća na kineskom dvoru ne spominje ni u kojem tamošnjem dokumentu toga vremena. A opet, gdje se skrivao te puste godine, ako nije bio tamo gdje je rekao da je bio…?
Naši povjesničari ništa ne tvrde, ali s rezervom pretpostavljaju da bi Polo “mogao biti hrvatskog porijekla”. Sam Polo nikada nije spomenuo da je Hrvat ili da je s Korčule (navodno zato što se toga sramio, a ako je to istina – što će nam takav?) iako je posebno raskošno opisivao daleke krajeve. Čak ni venecijansko porijeklo nije potpuno utvrđeno, a postoji toliko teorija da je bespredmetno analizirati svaku posebno, jer za svaku postoji “pro et contra”, sve do one da je rođen u Konstantinopolisu. A povijest se često pisala čudno. Sakriješ one podatke koje ti ne idu u prilog, a one druge rastrubiš na sva usta i – eto ti povijesne istine.
SMRTNA POSTELJA
Istina je najvjerojatnije negdje u sredini. Putovao je, upoznavao mnoge ljude (koji su vjerojatno zbilja bili u Kini) i narode, čuo njihove priče, a je li otišao dalje od Crnog mora i dokle, to je teško dokazati. Što se tiče njegove narodnosti i mjesta rođenja, najrealnije bi bilo priznati da je to sve nepoznato jer teorija je puno.
Od svih priča i pričica meni je ipak najdraža ona o njegovoj smrti. Leži Marko tako na samrtnoj postelji, duša mu je, kako bi rekla narodna pjesma, “na jeziku”, okružen je prijateljima i rodbinom i pitaju ga “Marko dragi, zašto si napisao i ispričao toliko neistina?” A Marko će na to ni pet ni šest “Nisam napisao ni pola od onoga što sam vidio i doživio jer sam znao da mi nećete vjerovati.” “Hmmm…” – dodao bih ja. Pa ti sad budi pametan.
I za sam kraj ipak moram nešto napomenuti. Iako se sve u ovom gradiću sve više veže uz ovu povijesnu ličnost, ipak moram kazati da prekrasna četverobrodna katedrala sv. Marka ipak nije nazvana po Marku Polu već po jednom kršćanskom svecu. To bi već bilo pretjerivanje.

 POZNATI SPORTSMAN

Još je zabavnije nabrajati što se sve naziva imenom njegovim. Prvo su bili hoteli i turistička agencija, pa su nastavili s restoranima, konobama i apartmanima, a posljednjih se godina uistinu krenulo u vode perverzije. Tako, primjerice, naslovnicu lokalnog sportskog internet portala krasi slika bradatog muškarca koji u jednoj ruci drži nogometnu loptu (da je barem vaterpolska, bilo bi logičnije), a u drugoj, vjerovali ili ne, fotoaparat. Skoro petnaest godina, na Korčuli se održava “Festival pisme i vina Marko Polo”, a najnovije je i organiziranje K3 sprint-triatlona (da upravo tako – triatlona) nazvanog “Izazov Marka Pola”, pri čemu nije jasno je li ih to iz groba izaziva Marko osobno ili je cilj dosegnuti njegove sportske rezultate iz toga doba. Tu je i pekara “Marko Polo” u kojoj je cijeli jedan zid ukrašen velikim crtežom na kojoj začudo ne drži u rukama veliko pecivo (ili burek – što bi bilo logičnije s obzirom koliko se vrtio po istoku), a i lokalni slastičar ima veliki kartonski pano na kojem piše – pogodite čije ime, što je i normalno, jer zna se tko je u svome fresh-bagu donio sladoled u Europu. Jedna je konoba otišla toliko daleko da su napisali kako je baš kod njih Marko Polo dolazio na pravu domaću hranu, a jedan je mještanin postavio i putnikov plastični kip pred svoje apartmane.
Jedna od stvari koja je posebno zanimljiva je tzv. “tamnička kula”, mjesto gdje je ležao zarobljeni Marko Polo nakon bitke kraj Korčule. Radi se naime, o dijelu ulice, tj. natkrivenom prolazu gdje je po povijesnim dokumentima zbilja bila tamnica, ali kada je ona napravljena i je li bila baš tu, teško je reći. Činjenica je da postavljenu spomen ploču nitko ne primjećuje, tako da se nije probila u atraktivnije “Marko Polo atrakcije”.