Odlazak faraona

Osvajajući uvijek iznova novi šestogodišnji predsjednički mandat, Mubarak već tri desetljeća suvereno vlada državom koja se prostire na području jedne od najstarijih civilizacija. Sve do ovotjedne krize kada mora odlučiti između mirnog napuštanja vlasti ili nasilnog i svakako kratkoročnog zadržavanja položaja silom

Hosni Mubarak, jedan od najmoćnih afričkih  političara i nakon  libijskog i jemenskog predsjednika danas najdugovječniji  arapski vođa, na odlasku je. To  je u sveopćem kaosu koji već  danima trese Egipat, jedino  posve izvjesno. Da će Mubarak  otići naoko dobrovoljno, a zapravo pod pritiskom Zapada,  osobito svoga dugogodišnjeg  političkog pokrovitelja SAD-a,  sasvim je sigurno. Pitanje je  samo kada i pod koju cijenu.  Hoće li se do okončanja mandata u rujnu uspjeti održa(va)ti  na vlasti, ili će pod pritiskom i  ultimatumom ulice kojom je  potekla krv, ovih dana napustiti predsjedničku palaču, ovisi  uz međunarodne čimbenike, i  o tome hoće li u ostarjelog  egiptaskog lidera prevladati  racionalno ili despotsko.
Formalni pluralizam
Čovjek kojemu je, nakon trideset godina vladanja, i vojska  okrenula leđa, rođen je prije  osamdeset i dvije godine u Al  Minifijahu na delti Nila. Mubarak je diplomirao 1949. godine na vojnoj akademiji, a  onda i na zrakoplovnoj akademiji, a specijalizirao se u  Sovjetskom Savezu.
Bio je vješt pilot i od 1966.  do 1969. bio je direktor zrakoplovne akademije. Predsjednik Anvar el Sadat imenovao  ga je početkom 1972. zapovjednikom egipatskih zračnih  snaga. Sudjelovao je u egipatsko-izraelskom ratu 1973., nakon čega je dobio čin maršala.  Sadat ga je 1975. imenovao  svojim potpredsjednikom, a  Mubarak je dobio značajnu  ulogu u bliskoistočnom mirovnom procesu te u posredništvu  u sporu Maroka, Alžira i Mauritanije oko Zapadne Sahare.
Kada su članovi islamističkog Džihada u listopadu  1981. godine izvršili atentat na  Sadata, na vlast je došao njegov zamjenik Mubarak.
Despotska  vladavina
Otada, osvajajući uvijek iznova novi šestogodišnji predsjednički mandat, Mubarak  suvereno vlada državom koja  se prostire na području jedne  od najstarijih civilizacija. Sve  do ovotjedne krize kada mora  odlučiti između mirnog napuštanja vlasti u petogodišnjem mandatu ili nasilnog i  svakako kratkoročnog zadržavanja položaja silom.
Iako Egipat formalno ima  pluralistički sistem koji omogućuje djelovanje političkih  stranaka, njima dozvolu u  praksi izdaje specijalna vladina komisija. Islamističke  stranke, osobito Muslimansko  bratstvo, djeluju poluilegalno i  stalno su na udaru vlasti.  Njihovi članovi u parlament  mogu ući jedino kao nezavisni  zastupnici, ali najčešće su  po  zatvorima.
U stvarnosti, Egipat je  država apsolutističke vladavine, a Mubarakovi izborni rezultati redovito prelaze podršku od devedeset posto.
Hosni Mubarak bio je tri  desetljeća jedan od najvjernijih zapadnih saveznika s većinsko muslimanskih prostora.  Zapad, osobito SAD njegovu  lojalnost nagrađivao je izdašnim kreditima, zatvarajući  oči, kao i u sličnim situacijama  (nekad Sadamovim Irakom,  danas Saudijskom Arabijom)  pred razgranatom korupcijom  i represijom nad vlastitim narodom i opozocijom.
Mubarak je njegovao i dobrosusjednske odnose s Izraelom, čuvajući egipatsko-palestinsku granicu s Gazom, pa je  razumljiva podozrivost s kojom Izrael promatra razvoj situacije. Egipatski vođa na  odlasku uspostavio je i čvrste  veze s Britanijom i Francuskom, ali najnoviji događaji pokazuju da mu nitko od moćnih  saveznika neće čuvati leđa odnosno fotelju.
Poruka SAD-a i Europe je  jasna: prijenos vlasti treba započeti odmah. Na žalost, posljednje vijesti o sukobima  protivnika i pristaša egipatskog “faraona”, govore da Mubarak računa s eskalacijom  krize.