Koliko je tom imenovanju doprinjeo sam Vespucci dugo je bilo dvojbeno i često ga se optuživalo da je pretjerivanjima i krivotvorinama došao do tog svog trajnog upisa u baštinu čovječanstva. Ipak, kasnije otkrivena Amerigova osobna korespodencija pokazuje da u imenovanju Amerike po sebi nema nekih njegovih osobnih nastojanja. I sam Kolumbo u pismima sinu Diegu naziva Vespuccija časnim čovjekom koji nije bio primjereno nagrađen za svoje doprinose državi
Sjedinjene američke države obilježile su jučer 235. obljetnicu donošenja svoje Deklaracije o nezavisnosti kojom su proglasile svoje odvajanje od Velike Britanije. Premda je rat između matice zemlje i njenih trinaest kolonija potrajao još nekoliko godina, SAD su svoj status potvrdile i na bojnom polju i Pariškim mirovim ugovorom postale prva zemlja na svijetu koja je do svoje slobode i nezavisnosti došla na ovakav način, kao i prva zemlja u kojoj se politički sustav temeljio na demokraciji i slobodnim izborima. Nastavljajući svoj razvoj, ova je država izrasla u najmoćniju svjetsku velesilu, kako vojnu, tako i gospodarsku te pravom mekom za useljenike iz doslovce svih dijelova svijeta. Zemlja za koju tri stoljeća prije donošenja Deklaracije većina svijeta nije ni znala da postoji, postala je glavi arbitar svjetskih prilika, nametnuvši se u mnogim poljima života, od onih ozbiljnih, sve do načina zabave i provođenja slobodnog vremena.
Tajna iz mumija
Otkada su ljudi u “Starom svijetu” bili svjesni postojanja američkog kontinenta, veoma je teško i nezahvalno pitanje. Do danas je otkriveno na desetke egipatskih mumija u kojima su pronađeni tragovi duhana i koke, biljaka s američkog kontinenta koje su uporabljene i u procesu mumificiranja tako značajnog faraona kao što je bio Ramzes II. Premda je teško zamisliti kako su Egipćani dolazili do tih supstanci bez kontakta s američkim kontinentom, ne postoji niti ikakav čvrsti dokaz kojim bi se te veze mogle ustanoviti. Egipatske pomorske ekspedicije ili one koje su za njih obavljali Minojci ili Feničani, uglavnom su poznate, no o nekom putu preko Atlantika tu nema ni govora.
Kad Platon opisuje Atlantidu on spominje i teško plovivo more, nakon kojega dolazi niz manjih otoka te njima nasuprotno kopno, što može izgledati kao opis Sargaškog mora, otoka Zapadnih Indija i konačno Amerike, ali kako se Atlantidu uglavnom ne uzima za ozbiljnu povijesnu činjenicu, ovaj opis dijeli sudbinu svog glavnog predmeta.
Vikinško iskrcavanje na sjevernoameričkom kopnu i ustanovljavanje naseobina, danas je, pak, izvan sumnje dokazano iako je i ono prije kojih pola stoljeća smatrano više legendom i fantazijom. No, arheološka istraživanja Norvežanina Helge Ingstada potvrdila su opise Saga o Eriku Crvenom i Grenlanđaninu, kao i zapisi u norveškim arhivima iz kojih je bilo razvidno da su vikinške naseobine plaćale porez matici zemlji dok se nisu postupno ugasile krajem 13. i početkom 14 stoljeća. Nakon ovih otkrića poraslo je zanimanje za predkolumbovske ekspedicije u Novi svijet pri čemu se najviše spominjalo irske redovnike koji su u svojim brodovima – koraklima, bili također doplovili do Islanda, no nekih čvršćih dokaza da su plovili zapadnije ipak nema.
Irci i Hrvati
Hipoteza o Ircima nije nimalo bolje dokaziva od one o Hrvatima na američkom tlu u ranom srednjem vijeku. Naime, vikinške predaje opisuju “bijele ljude” u novoj zemlji koju su otkrili i nazivaju ih “Hvirtamanna”, dok se za Irce uvijek rabi izraz “Westmanna”. Veyske povede s otoka Krka spominju oceansku plovidbu njihovih predaka, crvene kraljeve s druge strane velikog zapadnog oceana i k tome čuvaju zemljopisnu terminologiju vlastitog podrijetla za mnoga mjesta širom globusa. Indijanske predaje, pak, govore o bijelim ljudima koje je predvodio “Wissake Yunaki” što u prijevodu i znači visoki junak i koji su doplovili s istoka i podučili njihove pretke različitim vještinama među kojima se ističe uporaba boja u označavanju strana svijeta što je tradicija veoma dugo očuvana u hrvatskoj kulturi i o kojoj do danas svjedoči hrvatski grb. No, na sjevernoameričkom kontinentu, makar dosad, nisu, za razliku od južnoameričkog, pronađeni nikakvi materijalni dokazi hrvatskih ili bilo kojih drugih europskih naroda iz tog razdoblja.
Nakon Kolumbovih putovanja na zapad, u početku su svi dijelili njegovo mišljenje da je stigao na otoke koji su u neposrednom susjedstvu Kitaja ili Kine. Potaknuti uspjehom Španjolaca i Englezi su se odlučili na sličan poduhvat, a zanimljivo je da je vođa te ekspedicije također bio Talijan, Giovanni Cabotto, Mlečanin koji se prekrstio u Johna Cabota. On je 1497. isplovio iz Bristola i ploveći kursom koji su već duže vrijeme slijedili zapadnoeuropski ribari u lovu na bakalare i sleđeve, stigao je do otoka Cap Breton, nedaleko obale današnje kanadske provincije Nova Škotska. Potom je otplovio prema sjeveroistoku do većeg otoka Newfoundlanda i oplovio njegovu južnu obalu. Kad se vratio u Englesku objavio je kralju Henriku VII. da je pronašao zemlju Velikog kana. Kralj je bio zadovoljan i uputio ga je na drugo putovanje na kojem je Cabotto plovio od Labradora do zaljeva Delaware. I ovo je putovanje prošlo mirno i bez opasnosti ali nije Engleskoj donijelo začina, svile, dragulja i ostalog što se očekivalo naći u “Indijama” pa je Henrik VII odustao od daljnjeg financiranja oih ekspedicija. Cabotto je obavio još jedno putovanje za svoj račun, istraživši obalu Hudsonovog zaljeva.
Cabotova putovanja nisu mogla ostati skrivena, pogotovo što su pomorska istraživanja bila tada u žarištu zanimanja onoga što će se kasnije nazvati “industrijskom špijunažom”. Već 1500. Potrugal je poslao Gaspara Corte-Reala u sjeverni Atlantik. Portugalci su stigli do Grenlanda i zatim plovili uz obalu Labradora i donio u Lisabon prve vijesti o čudnim ljudima -Eskimima. Kralj Manuel je bio zadovoljan i odobrio mu je veću ekspediciju od tri broda na koju je Gaspar krenuo zajedno s bratom Miguelom. Braća su stigla do zaljeva Bonavista na Newfoundlandu. Tu su se braća razdvojila i Miguel je otplovio za Portugal sa zarobljenim domorodcima, a Gaspar je nastavio ploviti prema jugu uz američku obalu. Miguel je čekao na brata sedam mjeseci, no Gaspar Corte Real se nije pojavljivao pa je Miguel krenuo u potragu, no ni on se više nije vratio u Lisabon i sudbina ovih pomoraca je do danas ostala tajnom. Portugal je poslije poslao još nekoliko ekspedicija u ovaj dio svijeta.
Sumnja u Kolumba
Ipak, u prvim desetljećima 16. stoljeća u Europi je bilo sve više onih koji su sumnjali u Kolumbovu teoriju dostizanja Azije plovidbom na zapad. Kad su Portugalci uspostavili niz uporišta u Indiji i Malaji, njihovi opisi te roba koja je stizala s tih putovanja, bila je u gruboj opreci s onim što su vidjeli i donosili zapadni putnici. Spoznaja da se između Europe i Azije nalazi velika kopnena masa, bivala je postupno sve jasnijom. U to su među prvima povjerovali i sami Španjolci koji su je počeli naseljavati i među kojima je bilo puno onih koji nisu previše cijenili Kolumba i njegove ideje. Tako je već 1499. Alonso de Ojeda krenuo s četiri mala broda na ekspediciju koja je trebala ispitati prostor južno od Kolumbovih otkrića. De Ojedin prijatelj bio je firentinski poduzetnik, Amerigo Vespucci kojeg je Španjolac poveo sa sobom. Zanimljivo je spomenuti da je Amerigov brat, Bartolomeo Vespucci, bio kolega i prijatelj zadarskog filozofa, liječnika i astrologa, Federica Grisogona de Bartholaczi.
Ojeda i Vespucci otplovili su do točke na južnoameričkoj obali blizu rta St. Roque na sjeveroistočnoj izbočini Brazila, zatim su slijedili obalu sve do Venezuele te se vratili u Španjolsku.
Vespucci je po svemu sudeći našao interesa u pomorskim istraživanjima jer ga se dvije godine kasnije nalazi u portugalskoj ekspediciji koju je kralj Manuel Sretni uputio da istraži koliko je velik Brazil, koji je ugovorom u Tordesillasu pripao Portugalu. Portugalci su također htjeli saznati nalazi li se južno od Brazila morski prolaz do Azije što dovoljno govori da se Kolumbova indijska priča već tada smatrala prevladanom. Vespucci je bio kroničar ekspedicije koja se prema njegovim tvrdnjama, koje danas neki osporavaju, spustila sve do pedesete paralele i zemlju koju su plovili on bez iznimke opisuje kao “novi svijet”. Njegovi opisi južnoameričkog kopna brzo su se proširili Europom i plijenili pozornost kartografa. Kad je njemački geograf Martin Waldseemueller izradio 1507. u Lotaringiji novu kartu svijeta označio je na njoj novootkrivene zemlje pod nazivom America, izvodeći tu riječ kao ženski oblik Vespuccijevog imena budući da je on kao i mnogi tadašnji ljudi svoje ime pisao u latiniziranoj inačici Americus Vespucius. Waldseemueller je ustvrdio da svi kontinenti imaju ženska imena pa je red da tako bude označen i novootkriveni svijet na zapadu, a Vespuccija je opisao kao čovjeka velike inteligencije i naobrazbe, zaslužnog za otkrića i ubilježavanja novih zemalja.
Splet okolnosti
Koliko je tom imenovanju doprinijeo sam Vespucci dugo je bilo dvojbeno i često ga se optuživalo da je pretjerivanjima i krivotvorinama došao do tog svog trajnog upisa u baštinu čovječanstva. Ipak, kasnije otkrivena Amerigova osobna korespodencija pokazuje da u imenovanju Amerike po sebi nema nekih njegovih osobnih nastojanja. I sam Kolumbo u pismima sinu Diegu naziva Vespuccija časnim čovjekom koji nije bio primjereno nagrađen za svoje doprinose državi. Čini se da je Firentinac jednostavno imao sreće pojavivši se sa svojim radovima o novom svijetu u pravom času, kad je spoznaja da to nije Azija izazvala vakuum u geografskoj znanosti pri čemu se njegovo ime, povezano s novootkrivenim kopnom pojavilo kao najjednostavnije rješenje koje više nitko nije dovodio u pitanje.
Nije poznato je li četvrto Vespuccijevo putovanje ikad obavljeno, no u svakom slučaju nakon 1504. više nije plovio i iz Portugala se vratio u Sevillu u kojoj je kao upravitelj firentinske banke živio prije nego se posvetio plovidbi i gdje je imao ženu Mariu de Cerezo. Preminuo je 22. veljače 1512. u dobi od pedeset i osam godina i nije iza sebe ostavio potomaka.
Samo ime Amerigo koje danas označava kopno od Aljaske do Ognjene zemlje je talijanska inačica od Emericus, što opet potječe od germanskog Haimirich. Emericus, odnosno Emerik, u hrvatskom se obično prevodi kao Mirko, odnosno u ženskom obliku, Mirka.
najnovije
najčitanije
Nogomet
Europska liga
Josip Stanišić asistirao u pobjedi Bayera u Rimu, sve miriše na hrvatsko finale EL
Rukomet
Rukometna Liga prvaka
Veron Načinović ostao bez završnice Lige prvaka, Kiel nadoknadio devet golova minusa
Nogomet
Englesko prvenstvo
Chelsea u zaostaloj utakmici na Stamford Bridgeu svladao Tottenham
Ostali sportovi
ATP Madrid
Danil Medvedev poput Jannika Sinnera predao polufinalni meč u Madridu
Ostali sportovi
EP u gimnastici
Pet hrvatskih gimnastičarki nastupilo u kvalifikacijama EP-a, Tina Zelčić najbolja 12.
Zadar
EMOTIVNA PJESMA
Petar Strmota napisao emotivnu pjesmu u čast Franka Lisice: ‘Plače nebo, muka grlo steže sve jače…’
Crna Kronika
smrtno stradao
TRAGEDIJA: U Rovanjskoj smrtno stradao ronilac
Plodovi zemlje i mora
Najulov 2024.
Josipov impresivni ulov: ‘Kaos je bio toliki da sam mislio da ću je izgubit koliko je podivljala’
Zadar
OBAVIJEST
VAŽNA OBAVIJEST Zbog utrke Wings for Life zatvaraju se ova parkirališna mjesta
Županija
SVEČANA SJEDNICA