NADAHNUTA MOREM Periske od stakla kao simbol krhke, ali hrabre osobnosti

Da ću se baviti kiparstvom, znala sam dosta rano, ali da će mi glavni materijal biti staklo, došlo mi je tek s vremenom, možda sa zrelošću. Staklu me privukla prozirnost, hvatanje nečeg nematerijalnog. To je svojevrsno modeliranje svjetlosti u staklu i takva nematerijalna umjetnost za mene ima nešto eterično, poetično, govori Zvonimira Karavida, 29-godišnja zadarska akademska kiparica koju smo posjetili u njezinoj radionici na Novom Bokanjcu.
Zvonimira je nedavno imala prvu samostalnu izložbu u Muzeju antičkog stakla gdje je izložila niz staklenih periski umetnutih u kamena postolja. Osim periski od stakla izrađuje uporabne i ukrasne predmete, a najviše ju inspirira more.
U minimalističkoj i vrlo urednoj radionici, nalazi se sirovina – najrazličitiji komadi stakla i kamena postolja te alat od kojeg dominira peć za staklenu fuziju. Tu je i nekoliko gotovih skulptura.

Motar – cvijet u kamenu
Zvonimira zaštiti oči s naočalama, a da bi bilo što manje porezotina, tu su rukavice. Na stolu sklapa kreature. Pritom su porezotine, kao i pokoje razbijeno staklo, neizbježni. Ali s time se ne zamara. Vitka i naizgled krhka Zvonimira barata s isto tako krhkim i opasnim staklom, dijamantnim nožem, klještima, brusilicom…
– Uvijek je umjetnost odraz umjetnika. Periske trenutačno jesu aktualne u nekom ekološkom momentu i strašno je što su na rubu izumiranja, ali to zašto ih radim, opet prvenstveno dolazi od mene. Staklo simbolizira dualnost – krhkost s jedne strane i otpornost s druge. To su dvije glavnosti stakla koje ga obilježavaju. Tako tu dualnost na neki način povezujem i sa sobom – hrabrost u krhkosti. Takve su i periske – osjetljive, krhke u postojanju, a s druge strane jako važne za cijeli ekosustav, priča Karavida.
More je nešto što je inspirira oduvijek i smatra da je svakom umjetniku koji živi blizu mora, barem za jedan dio opusa more pokretač. Osim periski, Zvonimira je izradila stakleni motar te predivne galebove u kamenom postolju.
– Oduvijek ljetujem u mjestu Meka Draga na Novigradskom moru i za to mjesto je karakterističan motar. Uvijek sam ga gledala kako raste doslovno iz ničega. Cvijet u kamenu. Tako sam se odlučila izraditi motar od stakla za svoj diplomski rad. Motar sam radila iz kalupa. Prvo se dosta dugo izrađuje sam kalup. Oblik za kalup napravim u glini i onda ga zalijem kvarc pijeskom i gipsom te se suši desetak dana. Potom u taj kalup od kvarcnog pijeska i gipsa stavljam komadiće stakla i to se peče 36 sati u peći te se još cijeli jedan dan hladi. Tek onda vadim iz peći i rukama polomim kalup. Tako da je kalup jednokratan, pojašnjava proces Zvonimira.
Periske i galebove, pak, radi na drugi način. Komad stakla izreže dijamantnim nožem, kliještima odvoji, stavi u peć na kalup koji napravi od praha za odvajanje stakla te se po tome staklo otopi i zadobije željeni oblik.

U radionici izgubi pojam o vremenu
U radioni, kaže, gušta i zna joj se dogoditi da izgubiti pojam o vremenu. Kad počne raditi, satima ne izlazi, stoga najviše voli da je nikakva obaveza ne ograničava. Tako najviše radi vikendom.
Sljedeću izložbu Zvonimira će imati u Rijeci, zajedno s još tri kolegice koje se bave staklom, u Galeriji Juraj Klović od 17. studenog do 2. prosinca.
Zahvaljujući poticaju za smozapošljavanje Agencije za razvoj Zadarske županije Zadre Nove, Zvonimira je opremila radionicu.
– Sigurno ne bih uspjela to sve sama pa mi je poticaj bio jako dobra odskočna daska. Osim toga, u početku su mi jako puno pomogli obrtnici u Svijetu stakla i kamenoklesar Kamber. Baš su mi dali vjetar u leđa. Nismo se ni poznavali, ali očito su prepoznali tu moju ljubav prema poslu i veliku želju. Darovali su mi materijal više puta. U Svijetu stakla su nastale moje prve skulpture, uz pomoć majstora Mile. Kamenoklesar Kamber napravi i nabavi sve što zamislim. I sad jako puno surađujemo, oni znaju da sam tek na početku, rekla je Zvonimira dodajući da je u ovom poslu jako veseli što stječe nova poznanstva i prijateljstva, redom s ljudima profila koji joj jako odgovaraju.
Isto tako, Zvonimira ističe da se ne bi mogla baviti s kiparstvom bez silne podrške iz svoje bliske okoline.
– Svi me jako potiču i podržavaju. Prvenstveno, moji roditelji koji su me pustili da se školujem za ono što volim. U srednju sam išla u Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn i odmah zavoljela raditi s glinom. Znala sam da ću se odlučiti za kiparstvo, ali nije bilo tog smjera u školi. Poslije završene škole sam pauzirala jednu godinu i potom se upisala na Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Zaručnik Vilko me podržavao tijekom cijelog fakulteta, kao i do danas. On i cijela njegova obitelj uvijek su pri ruci, a brat svima priča o mom radu, on mi ‘radi’ marketing. Isto kao i moja prijateljica i kuma Matea Gugić. Uz to, Vilko je profesor hrvatskog jezika pa skupa provjerimo neke važne tekstove. Zapravo nikad nisam razmišljala o tome da neću samo raditi skulpture, već da ću o svom radu morati i puno govoriti, govori Zvonimira za kraj, očito nesvjesna koliko je i sama spretna sa riječima. Gotovo kao i sa staklom.